Pregled posta

Od pada do nuklearne

Od onog nespretnog pada pred dvije godine, u niti tjedan dana su se poklopile okolnosti, koje su me nagnale doktorici, pa slijedom kontrolnog nalaza, i nuklearnoj medicini. Uplela se u to lagana prehlada i moja kriva prosudba boli u prsima, koja me tada navodila jedino na pomisao o eventualnoj upali pluća, a ni u primisli nisam imala moguće nagnječenje rebara .
Pad se zaboravio već iste nedjelje, i nisam ga više imala ni u podan pete, i mada neprovjereno i nedokazivo, danas mislim da je baš on kumovao naknadnoj boli, koji je, u nekoliko narednih dana, kako došao tako i prošao. Je ili nije, nebitno, ispalo je tako kako je ispalo.

Da nije bilo te boli pri disanju, prehlada bi se izliječila sama, pa danas, vjerojatno, ne bi ni pričali o mojoj štitnjači. Što, naravno, opet ne bi bilo dobro, jer sve, baš ovako kako se i dogodilo, ja držim srećom u nesreći. Osvijestila sam loše, doznala što nisam znala, a što je za kvalitetnije življenje i starenje itekako dobro znati, i vjerujem u dobar ishod.

Ukratko, od "zlu ne trebalo" odlaska doktorici, da me ipak "posluša", pa da mirno spavam, u začudno kratko vrijeme su me zavrtili u medicinsko kolo, da još dugo, iza toga, nisam bila ozbiljno svijesna, šta me je zapravo snašlo. A samo sam, eto, pristala napraviti krvnu pretragu, kad se već ispostavilo da su pluća čista, a ja tako rijetko u ambulanti.

I tu se zapravo zakotrljalo, jer je nalaz krvi zaokružio samo jednu spornu stavku, taj famozni TSH, koji je, istina, bio visok (14,83), a klasičnoj medicini očito dovoljan (tada to nisam znala, danas znam) da ustanovi zdravlje ili bolest štitnjače.
Nakon samo četiri dana, dodatnom kontrolom krvi u Zavodu za nuklearnu medicinu, TSH je već pao na 9,12... uz nalaz T4 - 90,10... i T3 - 1,30... koji su bili uredni, ili stručno, u referentnom području... i ultrazvuk je bio dobar... vrat: štitnjača palpabilna, bezbolna, bez čvorova... dlanovi: suhi, hladni, bez tremora...
Svi oni koji se liječe, bilo od hiper ili hipo tireoze, znati će prepoznati te brojke i slova, koji su meni duže vrijeme bili "špansko selo", priznajem, sve dok me okolnosti nisu prisilile da ih bolje upoznam i shvatim njihovu funkciju, razlike i moguće dovođenje u red.
Dosta kasnije sam čula, da TSH do 10,00 nije zabrinjavajuć, i da je to izjava visoko pozicioniranog specijaliste za štitnjaču, kojeg neću imenovati, jer je ovo ipak "čula-rekla-kazala" informacija, mada nemam razloga u nju sumnjati.

Dakle, s tim i takvim nalazima dolazim doktorici na nuklearnoj, koja mi krene nabrajati moguće boljke, smetnje, ili stručno, simptome, ali vidno pokazujući nezainteresiranost za moje odgovore, koji potvrđuju izostanak do i jednog. Sjećam se dobro tog prvog razgovora, bolje rečeno, monologa, i prekidanja svake moje u pola misli i riječi. Kao da je doktorica, i bez mene i mog stanja, već znala dijagnozu, i samo me htjela što prije otpraviti. I tako je naš "razgovor" završio, a da pravo nije ni počeo. Neslavno, rekla bih, s obje bande. Od strane doktorice, bez spomena i značaja nalaza u kompletu, i bez jedne jedine riječi objašnjenja, o nalazu, o bolesti, uzroku, bilo čemu. S moje, pak, strane, bez i jednog pitanja, jer, kao pacijent i totalni dibidus po tom pitanju, tada nisam ni znala šta bi (pametno) pitala.
Dosta kasnije sam spoznala, zašto je tome tako, a sudeći i po, svakodnevno, dupkom punoj ambulanti, gdje ne znaš lijevo ili desno, tko tu koga ili što traži, nije ni čudo da pacijenti ulaze i prolaze kao na pokretnoj traci. Nema tu ni r od razgovora ili razumijevanja, pa uzročno-posljedično ni l od liječenja, pa neka mi oproste liječnici na mišljenju.

I tako sam, bez imalo sumnje, bez daljnjih ispitivanja ili dodatnih pretraga, bez i jednog jedinog simptoma navodne bolesti, dobila dijagnozu i terapiju za cijeli život... kronično slab rad štitnjače, ili stručno, thyreoiditis chronica... i doživotna terapija levotiroksinom, ili poznatije, euthyrox-om... naglasak na... kronično i doživotno.

Pa, kad sam rekla u jednom od nedavnih zapisa, da sam ostala k'o trica, nisam time mislila, da sam s neke druge planete, i da se meni ne može desiti bolest, već sam time samo izrazila čuđenje takvim medicinskim pristupom i postupkom, koji mi je, u najmanju ruku, djelovao ishitreno i nedovoljno utemeljeno, da ne kažem nešto teže, jer mi je dijagnoza s terapijom bila posve nejasna i zdravorazumski neprihvatljiva.

Oduvijek mi je nekako bilo normalno i prihvatljivo, da svaka bolest svoju boljku ima. Pa, nešto te, kvragu, mora boljeti, ili barem žuljati, da bi bio bolestan. Nekakve simptome, kvragu, trebaš osjećati, da bi znao da trebaš doktoru. Pa i kao pacijentu-laiku, pobogu, nešto ti mora biti jasno, ili barem razjašnjeno. Tome, valjda, služi, ili bi trebala služiti, medicina, da ti liječnici, svojim znanjem i iskustvom, bolest detektiraju, potvrde i liječe. Ali i razjasne, tim više, ako ti kažu kronično i doživotno, što za mene baš i nije neko liječenje. Ili sam ja prespavala neke promjene, pa to više nije tako. Pa sada možeš biti, ne izliječivo, nego kronično bolestan, a da te baš ništa ne boli, i da se sam po sebi osjećaš zdrav kao dren.

... nastavlja se...


Post je objavljen 28.02.2017. u 09:18 sati.