Hodam ja tako Vukovarskom, prema Lisinskom, vraćajući se iz teretane koja nije radila, iako je trebala, i razmišljam o HOX genima. Fasciniran sposobnošću jedne jedine stanice (zigote) da se pretvori u potpuno formirano ljudsko biće (ili nešto deseto, ovisi o kojoj vrsti pričamo) i zadivljen činjenicom da sve „zna“ kako doći „na svoje mjesto“, gotovo da i ignoriram spoznaju kako sam za onu stvar išao sve do Radničke na kuru mršavljenja. Kako bih kompenzirao, išao sam doma pješke, duljim putem. Za to mi je trebalo uru vremena i četrdeset i pet minuta. Šetnju sam dokrajčio jabukom i grejpom prelivene medom. Izvrsno.
I tako, još uvijek sam zadivljen razvojnom biologijom, duboko žalostan jer mi „kurikulum“ nikad nije dopustio da dotični kolegij i odslušam. Šteta. Ali nema veze, ionako se sve na mom faksu svodi na štrebanje teorije iz skripti ili knjiga. Knjigu iz razvojne imam, samo se trebam natjerati da je otvorim i počnem učiti. :D
Nastavljajući se na moj tok misli o HOX genima (uzgred, HOX geni [drukčiji je link] su veoma stara i konzervirana skupina gena koja, takorekuć, upravlja razvojem organizma od njegovih prvih trenutaka, tako što se određeni geni u toj skupini „pale“ u određenom trenutku, u određenoj skupini stanica, dok se drugi „gase“, obavivši svoju funkciju i tako u konačnici doprinose da ruke budu na svome mjestu, nos na svome, a little ding-dong [ako je plod muški] na svom :D), počeo sam razmišljati o genskom inženjerstvu i kako je čovjek jako dvoličan po tom pitanju. Iako sam o tome pisao hrpu puta, svejedno me i dalje nervira.
Svi će spremno popljuvati pomadoru koja ne truli, ali će zato ciknuti od oduševljenja kada vide malenog maltezera kako maše repićem i veseli se svakome tko ga pomazi. Što je, po vama, veći „genski“ izrod: pomadora koja ne truli ili maltezer? Pa, evo, pomadora ne truli zahvaljujući intervenciji znanstvenika koji su veoma jednostavnom i „rutinskom“ metodom blokirali proizvodnju jednog jedinog enzima koji je odgovoran za proces truljenja u njoj. Bez tog enzima, pomadora ostaje dugo, duuuugo, čvrsta, u naponu snage… Maltezer je rezultat generacija i generacija i generacija križanja vuka s vukom. Pripitomljenog vuka s nekim vukom koji je pokazao nekakvu „čudnu“ mutaciju (bila ona za nekakvu x boju dlake ili za mirno ponašanje ili nešto deseto). Pa onda njihova potomstva s nekom xy jedinkom nečega što više i nije bilo vuk jer se kroz generacije toliko izmijenjalo da je postalo neprepoznatljivo… I tako tisućama godina čovjek križa jednog psa s drugim da bi dobio nešto što se njemu „sviđa“.
Naravno, kada padamo na morfologiju i nekakav temperament. A ako imate pse s pedigreom onda i znate da većina njih uvijek pati od nečega. Dalmatinerima odu bubrezi jako brzo. Šnaucere uhvati voda na srcu najčešće. Oni siroti dugi jazavčari pate od problema s kukovima… To su posljedice genskog inženjerstva...
Mopsovi, pinčevi, bernardinci, „njufići“, pudlice, doge, (p)seteri, hrtovi, pekinezeri… Jedna te ista vrsta. Canis familiaris. Nastao od vuka izuzetno davno. A sliče li uopće pekinezer i bernardinac jedan na drugoga? Ne, niti najmanje. Naravno, mnoge vrste pokazuju izuzetne razlike u morfologiji unutar same sebe, ali TOLIKE razlike su rezultat jedino i isključivo čovjekova uplitanja u njihovu reprodukciju…
Ali, ovo je opet ona ista priča o genskom inženjerstvu i teorijama zavjere i ne da mi se ponovo načinjati tu temu jer se uvijek vrtimo oko istog: ljudi krive biologiju i metode u biologiji umjesto da krive ljude, našu pohlepu i zloću.
No, my point is, HOX geni. Razvoj jedinke od jedne jedine stanice do potpuno formiranog ljudskog bića. Sve kontrolirano „iznutra“, toliko preciznom „mašinerijom“ da je zadivljujuće i naprosto magično. Nema nikakve magije u tome, tj. ima je jednako koliko i u letu aviona ili odlasku u svemir. No ljudima je teško prihvatiti činjenicu da priroda sama može obaviti tako kompleksan zadatak kao što je izgradnja čovjeka, slona, žabe, miša, hrasta, sekvoje, kita iz jedne jedine stanice. Toliko izgleda nemoguće da su ljudi jednostavno morali ubaciti nekakvo nadnaravno biće koje bi orkestriralo tim procesom. Taj „deus ex“ moment se dogodio užasno davno i prisutan je još danas i bit će prisutan, vjerujem, zauvijek… No nema potrebe za njim. Treba uzeti u obzir da je priroda imala milijune i milijune godina i nebrojene generacije za metodu pokušaja i pogreške, dok nije uskladila sve procese i dobila nešto zadovoljavajuće. Istina, tisuće i tisuće biokemijskih reakcija se moraju događati točno u određeno vrijeme i na točno određeni način na bi sve uspjelo i da bi se mali Mirko sutra rodio, ali to i ne djeluje tako nemoguće kada razmislilo koliko je sam život na Zemlji star, a koliko Homo sapines. A najbolje se vidi koliko je proces osjetljiv, precizan i poseban tek kada nešto pođe krivo.
Truly, od ove priče sam ogladnio… :) Skoro dvosatna šetnja to hoće učiniti čovjeku… No, ne znam jedino je li gladan želudac ili mozak. :P Pričekat ću još malo…
|