Izostanak „starogodišnjeg“ posta bio je namjeran, nipošto slučajan, pothvat. Napisao ga jesam, ali pomnim proučavanjem napisanog, uz dosta „o-bože-jedino-znam-kukat“ trenutaka, odlučio sam ga ostaviti po strani.
Dva najdraža datuma za sve gayjeve u cijeloj godini su 2.1. i 1.2. (tj. drugi prvog i prvi drugog ;D) pa tako i ja biram današnji datum za prosuti škatuljicu svoje mudrosti po bespuću svemrežja.
Danas sam KONAČNO naručio Kindle. Previše peripetija sa svih strana, neuspjelog prebacivanja novca na pretkov devizni račun (koji smo odlučili iskoristiti za ovu transakciju), živciranja, provjeravanja bankomata… Na koncu je predak danas otplovio do Erste banke u gradu i položio novac drito na račun. Pet minuta poslije i Kindle je naručen i trenutno čeka putovanje prema Lijepoj našoj. Budnim okom motrim status narudžbe (znajući da to neće ubrzati proces), da se slučajno što ne bi izjalovilo (posve svjestan da moje buljenje u ekran neće spriječiti jalovljenje). Ali eto. zabavljam se čekajući (što je praktički pa paradoks u mom životu).
Vengo, pokušavali smo uplatiti preko interneta na devizni račun Erste banke. „Može se, naravno“, riječi su nekoliko sinjorina iz različitih banaka. No nijedna nije dovršila misao i obradovala nas uputama kako to napraviti. Predak ima online bankarstvo na dvije banke (svojoj matičnoj te Zagrebačkoj, iz familijarno-olakšavajućih razloga) pa je Erste banka (gdje ima račun iz trećeg razloga) ostala uskraćena ih 10ak kuna mjesečno za još JEDNO net bankarstvo. Iz tog razloga nije mogao čačkati direktno po računima. No dobro, idemo mi nekoliko dana prije Nove prebaciti keš na devizni i riješiti Kindle (hvala pretku što je uletio sa dodatnih x kn koje su mi trebale da bih pokrio troškove dostave + još je ostalo za neku sočnu kolekciju e-knjiga ili pretplatu na časopise). Prvo pokušamo prebaciti s jedne banke. Novac ode, gledamo nalog kako se „izvršava“… I sada, budući da nemamo net bankarstvo na Ersteu, trčasmo svako toliko do bankomata gledajući stanje. Ništa. Sutradan ništa. Tek nakon što je prošlo 36 sati, vraća se keš na polazišnu banku uz obrazloženje da nalog nije mogao biti sproveden. Ajde, neka… Imamo mi drugu banku, našu milu matičnu na kojoj je cijela familija, ona je jednostavnija, više fer, sposobnija… Ponovimo uplatu… Ista priča… Vrati se keš tek jutros…
Predak ode do Erste banke… „Može se, naravno, prebaciti na devizni račun, gospodine, ali taj vam je račun u eurima, trebate koristiti nalog 14, znate, preko doznake!“ veli dražesna zaposlenica u Ersteu. Naravno, taj komadić informacije se nije mogao spomenuti odmah, kada smo pitali kako se prebacuje s tekućeg na devizni. Jbga, ne može svatko sve znati…
No dobro, taj chapter je zatvoren i sada idemo dalje. Evo, 2012. godina, broj mnogo ugodniji za gledati i pisati od 2011., koji je izgledao kao hrpa kolaca.
Od danas opet idem u teretanu. No ovaj put stvarno, predano i odlučno! :D Skupilo se viška kg otkad sam prestao trenirati (da ne spominjem Božić) i treba se dovesti u formu. Ovaj put ću otići i korak dalje i posvetiti se obradi svog mišićnog tkiva. Malo konkretnije nego prošli put, to jest. Naprijed, ja!
M. ide u istu teretanu i ovo nam je još jedan način da budemo zajedno, koliko god to vama možda čudno zvučalo. Iako smo u vezi već više od godinu dana, svejedno se ne viđamo baš svaki dan. Većinom zato jer su nam rasporedi i „obveze“ raštrkani i drukčiji (a i životni tempo), tako da se vidimo svaki drugi dan, a ponekad prođu i tri dana da se uopće ne vidimo. K tome, češće se viđamo po gradu nego kod mene/njega (jer je praktičnije, uklapa nam se u raspored lakše, a treba i misliti na prostornu udaljenost među nama i koliko kome treba da dođe do onog drugog; grad je kompromis). Kada se sve to uzme u obzir, ti trenuci kada je kod mene (ili ja kod njega) su jedini kada smijemo biti iole intimni. U prijevodu, to znači zagrljaj, poljubac, etc… Napraviti nešto takvo u gradu značilo bi namaknuti si omču oko vrata.
Enivej, da, idemo zajedno u teretanu. Obojica moramo štrebati… Meni sada nadolazi sedam ispita, dva seminara i pisanje diplomskog. :) Samo to. Ništa strašno, pogotovo kada uzmem u obzir kako sam se stravično ulijenio i ne znam kako se „odlijeniti“. :D Sutra idem do NSB-a, štrebati u miru, okružen znanjem (i paradom snobizma) i s vrlo malo distrakcija. Šteta pa mi komp treba za pisanje seminara, inače bih ga ostavio doma, zajedno s mobitelom, da minimiziram potencijalna ometala… :)
I tako, dragi moji, sve najbolje vam želim u novoj godini, „pretpotopnoj“, kako je zovem. Bila je neka nagradna igra u zadnjim danima prošle godine i nagradno pitanje je bilo: „Kako zovemo godinu koja ima 366 dana? Pretpotopna, prednešto, prijestupna?“
Pretpotopna se nekako dobro uklapa u cijelu situaciju. Ako preživimo smak svijeta, čeka nas ulazak u EU… Nekima razlog za slavlje, nekima poticaj da se konačno otruju nekim teškim metalom i skrate si muke (barem one životne, jer koliko čujem, trovanje teškim metalima je duga i bolna smrt). Meni razlog da umrem od smijeha, gledajući i jednu (kontra) i drugu (pro) stranu kako žučno brane svoja stajališta. Iako pripadam „pro“ strani, svejedno me čitava gungula neizmjerno zabavlja.
Speaking of it, nabavio sam si potvrdu za glasovanje na referendumu van mjesta prebivališta. Sutra bih je i mogao odnijeti u Poglavarstvo. Bio sam prvi u svojoj županiji koji je to napravio. ;) Nema šanse da taj referendum prođe bez mene na njemu! Nadam se samo da će hrvatska bagra izaći na nj, jer ako nas izađe pola posto i izglasa se jedno ili drugo, onih ostalih 99.5% nema pravo ni zucnuti ako im nešto ne bude po volji! E!
Ajde, de, idem razmislit što večerat a da ne bude teško… :) With my limited options, bit će „teško“ smisliti nešto što nije teško. :)
|