Je, znam da bih trebao već biti duboko zadubljen u tajne animalne inteligencije, ali iskreno, koncentracija mi je na nuli. Ovaj put krivim isključivo proljeće i miris ozona vani, jer napumpan sam i željezom i magnezijem i vitaminima, dakle moj umor ne leži u fiziologiji nego u psihologiji. Jbga, bitno je da krivca imam :D
Možda vas neće zanimati informacija da sam jučer pokupio 5 iz imunologije i imunogenetike, nakon poduljeg razbijanja što svojih što tuđih živaca kuknjavom oko dotičnog kolegija. Usmeni je to bio, a profa slovi kao picajzla (iako je inače predivna žena, bez zajebancije, stvarno je umiljata, draga, požrtvovna i spremna pomoći) na ispitima. Dosta sam se znojio, u stisci s vremenom bio, propustio treninge, dobio slom živaca... Anyway, tek sam napola sa svojim zaduženjima, ali visoka ocjena iz ovog (jednog od najtežih na prvoj godini) kolegija mi je dala nemali boost.
No, nije to sve... Upravo se pripremam potrošiti veći dio noći na iščitavanje članaka za seminar, jedan od sljedećih. Prošli tjedan su me samljela dva seminara zbog kojih sam bio budan jaaaako dugo u noć, dočekivao zoru na nogama, gledao vampire kako se vraćaju u svoje lijesove... Bilo pa prošlo. Doduše, vratilo se, čeka me opet, jedno 2 tjedna besanih noći zbog milog mi PMF-a. Tko je rekao (svi su rekli) da je diplomski ležeran i da se ništa ne mora raditi. Rog! Nikad me PMF nije ovoliko gazio koliko ovaj mjesec. Travanj 2011. ostat će mi u sjećanju kao mjesec u kojem sam totalno istrošio neurotransmitere na živciranje...
No, osim činjenice da volim razarati ljudima oko sebe do kojih mi je stalo ono malo stabilnosti i mira u životu koje im inače pružam, otkrio sam da me stres zapravo tjera naprijed. Jest da je cijena toga svega povećani rizik od razvoja dijabetesa, budući da mi adrenalin teče u potocima žilama i vadi glukozu van kao sretan. Ali dobro, nekakva žrtva, makar ona metabolička bila, mora se podnijeti, zar ne? Uglavnom, stres...
Speaking of it, čekam drugu turu robe (posteljine i deka, točnije) da završi sa svojim vozanjem u mašini. Odma poslije nje ide i treća tura. Jbga, trošim vodu ko žedna krava usred Sahare, ali što ću... Možda i ne znate da mi predak dolazi sutra u posjetu? Da, ostaje do velikog četvrtka, zajedno idemo nase doma busom. Anyway, moram poprati nešto robe i posteljine i sl. da učinim freški krevet za nj, a moram i ofreškat deke jerbo su se počele čut na zimu. Na one divne trenutke zajapurenih obraščića koji se pokušavaju ugrijat dok pametna Toplana gasi radijatore usred noći, a meni fijuče kroz slabo zabrtvljene prozore... No, treba ih oprat.
Također, i stan u cjelini je vidio čišćih dana. Kako je mojih nekoliko zadnjih tjedana obilježeno kroničnim nedostatkom vremena i za disanje, a kamoli za kućanske poslove, prokleti nered i prljavština udružili su snage i izveli desant na sve horizontalne i ine površine kojih su se uspjeli dograbiti. Stoga me sutra, kada se probudim (veoma izrazito rano, op. a.), prije navale na seminar čeka navala na oflaktoreceptore raznoraznim sredstvima punim klora dok se budem trudio pobiti sve kolonije bakterija i plijesni po banji i zahodu. Ni podovi ne bi smjeli ostati dužni, trebam ih dobro ofregat jerbo se svašta uhitilo po njima... Prašinu neću udostojat niti spomena, ona i ja odavno imamo pakt o međusobnom ignoriranju. Koji ona najčešće krši, obveseljujući moje mastocite koji se spremno degranuliraju i pošalju rijeke histamina i serotonina na party u sluznicu moga nosa. No dobro, moglo je biti i gore, barem me ne jbu urtikarija i krvarenje iz nosa. Sekret još i podnosim, svrbež očiju kako tako (barem nisu suhe, hehehe, plačem ko kišna godina), peckanje u grlu malo teže... Gdje bi stigo da me još i koža sva svrbi, kvragu i preosjetljivost prvog stupnja i prokleti IgE...
No dobro... Živjelo neznanje. Jesam li vam rekao da konačno imam odgovarajuće abade (hlače za capoeiru, prev. a.)? Da, imam. Konačno. Da. Odgovaraju, skraćene na pravu mjeru; moja corda konačno ima na čemu visit. U ponedjeljak ću ih testirati na treningu. Nadam se da si neću stati na cordu, to je veoma sramotan trenutak, trust me...
I tako. Eto vas. Što je nova? Pa, ništa. Otac dolazi jer mora polijepiti kvadrate i kvadrate parketa koji se veselo potpuhao i leti za mnom kad god prođem usisivačem po njemu. Pitate me zašto ne metem? Ne da mi se. Lakše mi je pohvatati prašinu usisivačem, manje je klisne sa strane. Osim toga, usisivač mi omogućuje da pohvatam i prašinu s drugih mjesta, ne samo s poda.
Osim parketa, otac će i luster novi zabiti u plafon, jedan s tri grla, tako da će ovaj dnevni boravak konačno doživjeti svjetlost. Ne dižem rolete jer me nervira pogled kroz prljave prozore. Da, prije nego zaštekćete kako se to rješava običnim pranjem dotičnih, znajte da mi je to prvo palo na pamet (vjerovali ili ne), but to no avail, prljavština se uvukla između dva stakla i to je trajno to. Novca za nove prozore nemam. Da. A i ima još sitnih popravaka po stanu koje će(mo) obaviti. I Freak će dobiti novi ventilator i postati tiši, me hopes.
Anyway, u zadnje vijeme me pere nekakva trance/techno/dance faza, budući da se ne smijem obilato zalijevati kafeinom, jer priječi apsorpciju željeza, kojeg mi i tako fali. Pa se držim budnim takvom muzikom. Odgovara mi, za sad....
Idem... Ostajte obli, veseli, zdravi i čili...
|