Danas sam skoro faking popizdio hodajući gradom i malo mi je falilo da ne podivljam ko onaj Đavo iz Tasmanije, počupam sa sebe odjeću, riknem ko ranjeni lav i počnem čupati jugularke svim kretenima koji ne znaju hodati jbnim pločnikom… No krenimo redom…
Jutro je. Ma pet je sati upravo odzvonilo, stisnuo sam snooze na mobitelu jedva jednom. Osjetim polaganu bol na desnom kapku koja se eksponencijalno pojačava. Umjesto da otvorim lijevo oko i vidim o čemu se radi, ja otvorim desno i zaradim kišu fotona ravno na retinu. Dok se grčim u intenzivnoj boli i zarivam glavu u jastuk, u trenutnom sljepilu, gnječim svoju jadnu Nokiju koja slabašno pišti svoj drugi pozdrav prokletom Suncu. Da, Sunce me opizdilo ravno kroz pukotinu na roletni i ravno kroz zjenicu te pravo na foveu! Jbga, da sam osam dana provodio kalkulacije kako da to izvedem i gdje da legnem, ne bih uspio.
Ajde, ustanem nekako, poluslijep, skoro skrham vrat opuznuvši se na čarapu koja se blaženo montirala točno na koridor kojim ujutro, zatvorenih očiju (jer su slijepljene izlučevinama, zahvaljujući predivnoj aridnoj atmosferi i mojoj alergiji), stupam prema banji. Potom skoro skrham vrat po drugi put, penjući se u kadu, a onda se još i gotovo ubih strujom jer sam opet napravio ono što i nedavno. Jednom rukom držao fen i fenirao ovo malo duge kose, a drugu ruku držao pod mlazom vode, perući je od sluzave tvari koja je izašla skupa sa mnom iz kade. Ne, nije bilo ništa što je iz mene izašlo, bez brige. Nekakva dlaka ili dvije (duge i ženske, jer moje nit su toliko duge, nit su takve boje) koje su odlučile osnovati Udrugu odvratnoća kupaonice i odvoda (iliti skraćeno, U-OKO) te skupile na sebe sve što je potrebno bilo za osnivanje udruge (odvratnoće i ine gadarije)…
No, nije to bitno. Bitno je da je Ulfuz ovaj put došla točno u minutu na točku susreta na Bundeku pa smo nastavili mrviti kilometre sve do Glavnog… I ušli, sada već tradicionalno i po dobrom starom običaju, u McDonald's po jutarnju kavu. Nije bilo onog simpatičnog dede koji zna točno što tko od nas naručuje uvijek, nego neka ženska polupametnog izraza lica i obješene lijeve vjeđe. Lijepo rekoh, „jedan mali i jedan veliki cappuccino“. I ponovim joj još jednom jer je bila čula tri. Dakle, da bude jasno i vama i našem imaginarnom prijatelju koji je to jutro bio s nama na kavi kao treća jebena osoba za koju bi treći cappuccino bio, ponovio sam „jedan mali i jedan veliki cappuccino“. I onda napravi jednu malu i jednu veliku kavu s mlijekom…
Neupućeni među vama bi sada mogli reći da nije big deal i da koji qrac se bunim. No oni upućeniji bi mogli odvratiti neupućenima da je razlika u okusu kolosalna, bez obzira što dotični upućeni voljeli piti. No dobro… Svađat mi se dalo nije (niti bih, jer ja sam stoik izvana, sangvinik iznutra), šljoknuli smo jedva tu odvratnoću (ne onu iz kade) i nastavili…
Ostatak dana je relativno bzvz, osim što sam KONAČNO našao onog kretena iz matematike da mi da potpis koji je bio zaboravio prije više od godinu dana. Našao sam ga ispred Matematike kako fuma neku jeftinu cigaretu, osjetilo se po dimu, kao kad one lokalne župske babe dime Kolumbo… Super da jesam jer nemam pojma u kojem sarkofagu na kojem katu te Vražje zgrade on dejstvuje.
Ručak. Nismo odavno bili jeli u jebenom McDonald'su. Ovaj put je mjesto nerviranja trg. Odemo tamo, gužva ko u šesnaestercu. Dođem nekako na red i zatražim od tuke, jasno i glasno (jesam li rekao jasno?) „jedan McWrap mali meni, sa SOKOM OD JEBENE NARANČE“. Ona mi da kolu. (???) Ono… Nije to neki bed… Mislim, fakat nije, jebeš sok. Poanta je u tome što me faking ljudi ne slušaju dok im govorim. Možda sam nezanimljiv ljudima s kojima se svaki dan vidim, pa im je pozornost popustila, ali neka tuka koja radi na mjestu koje se temelji na jebenoj komunikaciji i interakciji bi trebala razumjeti vlastiti materinji jezik i rečenice i fraze izgovorene glasno, razgovijetno i dovoljno sporo! Zar tražim previše? :D
I onda je počelo… Jedna baba, druga baba… Kao da imaju oči na vražjim leđima, s malim rupama izrezanim u odjeći tako da mogu vidjeti kroz njih. I kao da namjerno hodaju tako da su uvijek ispred mene i ne mogu iz zaobići. Ja desno, ona desno. Ja lijevo, onda lijevo. Ja ubrzam, onda ubrza. Ja usporim, ona uspori… Ja cik cak, ona cik cak. I onda sam je zajebo! Ona je zig, a ja sam otišo zag i prestigao je. Mislim, da sam ostao još sekundu iza nje, ubio bih boga u njoj, baš me briga što ima osam grba na leđima i petsto godina. Ako me može zajebavat takvom pokretljivošću dok mi ne da da prođem, onda može i popit batine!!!
I nije ona bila jedina, o ne… Još ih je bilo… JOŠ! I kretenuša u grupama (mladih kretenuša) koje se kreću tako nekakvim lošim tempom; niti hodaju brzo, niti sporo. Nekakav polukorak, a ne možeš ih zaobić jer je prometno s obje strane (i začepljeno JEBENIM BABAMA!!!)… I što je najgore od svega, takva grupica se nekontrolirano i dozlaboga iritantno cereka…
Ma… Kao što možete vidjeti, danas mi je prag tolerancije ispod apscise. Morao sam zabiti ruke u špage (šaka stisnutih, a ove jadne vene što su jedva izborile svoj put kroz adipozno tkivo na površinu kože i pokazale se svijetu su skoro izletjele vani od svog tog silnog tlaka u njima) i kontrolirati se da nekoga ne pridavim, i to s osobitim zadovoljstvom…
Povrh svega sam se još i znojio kao krme… Sreća od boga pa u busu nije bilo gužve, kao nekidan. Da sam dobio samo jedan lakat u rebra, mislim da bi sljedeće čega bih se sjećao bila soba na Vrapču…
No dobro… Doma sam, ispucao sam frustracije uz Jeanette i njen videić (nije pornić, op. a. nego vježbe) i sada se mogu posvetiti svetom izučavanju biljnih hormona. A sutra sve ispočetka…
A islandska premijerka ne samo da je prva lezbijka na čelu neke države, nego je i prva premijerka koja je sklopila homoseksualni brak, zamislite, s drugom lezbijkom. :)
I boli me desna sisa...
|