Prije nekoliko dana gledao sam veoma zanimljiv francuski film i stravično se navukao na soundtrack… Doduše, film jest nekakav polumjuzikl u kojem nitko ne pleše sam od sebe ali ima jedno 12 situacija gdje likovi jednostavno otpjevaju scenu u kojoj se nalaze umjesto da je izvedu dijalogom…
Uglavnom, film se zove „Les chansons d'amour“. Glavni lik (mlađahan dečko, glumi ga Louis Garrel) je urednik u nekim lokalnim novinama i ima hmm… zaručnicu ili samo curu. Njezina ga mnogobrojna obitelj obožava i sve je savršeno… No, Julie, njegova cura, se ispovjedi svojoj sestri (a prečuje je mati) kako se u zadnje vrijeme u njihovu vezu uvukla Alice (a to je Julie htjela) u jedan simpatičan ménage ŕ trois. Mama upada kao luda u kuhinju i reagira spektakularno, kao prava Francuskinja! Očekivali bismo svi da bude zgrožena, zar ne, što je njena kći uvučena u nešto takvo?! E, a mama se počne ispitivati kako je to biti sa ženom, tko je glavni, tko je u sredini, što Ismael (the glavni lik) misli o svemu tome, čija je ideja bila, je li im lijepo, voli li ona više Alice i Ismaela… I tako dalje i tako bliže; mala Julie šokirana što mama tako pozitivno reagira!
I priča ide dalje… Sve divno i krasno…. No. Jedne večeri, Alice, Ismael i Julie izađu vani u neki klub. Alice si pokupi nekog lika za koju partiju vađenja tonzila dok se ovo dvoje njiše u ritmu glazbe. Odjednom Julie pozli i ode u WC. Naredi im da je čekaju vani, jer idu. Oni je vani čekaju, Alice se i dalje žvalji s tim likom… Eto ti Julie… Crash… Pala mrtva… Zastoj srca…
Svjetovi se ruše… Obitelj njena u qrcu, Ismael totalno lud… Alice i dalje s onim likom. Likom koji ima malog brata Erwanna koji ide u srednju, valjda četvrti… I uglavnom, priča sada prati koliko su obitelj i Ismael u qrcu… Julieina obitelj prihvaća Alice kao svoga člana, jer je tako puno značila Julie, ova sva šokirana činjenicom da nitko nema ništa protiv što je bila druga žena između njihove kćeri i njenog dečka (ah, ti Francuzi).
No, priča ide dalje… Kako je Ismael sav u banani, nekoliko puta je ostao s Alice, onim likom i njegovim bratom Erwannom kod njih doma… Mali Erwann se zaljubi u Ismaela… Ali totalno… I počinje ga bariti i pratiti uokolo i sve… Ismael, kao pravi Francuz (l'amour c'est l'amour) nije šokiran (kao što bi većina bila) nego se samo bori s osjećajima prema Julie. I tako to neko vrijeme ide dok na koncu ne popusti i onda je Erwann sav sretan… I oni su, eto, zajedno i životi idu dalje…
Kao i svaki francuski film koji sam do sada gledao, i ovaj je pomaknut i nije kao jedan od onih i hollywoodske masovne proizvodnje. Radnja je možda previše obična ili možda smiješna ali je soundtrack jednostavno zakon… :D Nekoliko stvari mi je zapelo za uho, a jedna od njih je poprilično mračna i tužna. Ona kada Ismael konačno popusti pred Erwannovim nasrtajima i onda su u sobi… Ovaj navaljuje na njega, a Ismael mu pjeva kako sad treba „ubiti“ Julie i po drugi put i govori Erwannu da, kada je bude imao na nišanu, da ne sluša njeno cviljenje i molbe jer zna da ona mora umrijeti inače ništa od toga svega…
Uglavnom, muzika je savršena…
That one's Alice:
Idemo dalje… (ili dublje). Ovo vrijeme je naprosto morbidno… Jučer mi je u stanu bio 31° faking C. Trenutno je 26,4° i umirem u gospodu jer znam da je tek 9h ujutro. Tješi me činjenica da su za sljedećih nekoliko dana najavili delumbije i prolome oblaka samo takve… Ah, divno… Ne moram vam ni govoriti koliko TEŠKO se koncentriram na knjigu kad je ovako „ugodno toplo“ vani. Niti vam moram, očito, govoriti, da sljedeći tjedan umirem, i to dobrovoljno, jer će mi nakon 4 kolokvija u seriji biti sasvim svejedno pili li mi tko nogu, čupa nokte ili me mazi vrškom prsta… Strahota…
Danas, nadam se, ovaj propuh koji sam stvorio, će biti dovoljan da me ohladi na radnu temperaturu da mogu nešto učinit. Inače, ne znam kako ću ispolagati sve ove stvarčice koje su mi preostale… NSB je out of the question. Tamo mi je užasno učiti, to sam već odavno zaključio… Bogdan je uvijek prokleto zauzet… Ah, ma naći ću si ja već negdje neki frižider…