Strava i užas na entu potenciju. Nevjerojatno je kako uvijek, ALI BAŠ UVIJEK, svaki moj plan učenja kojeg tako lijepo razrađujem, šaram veselim bojama, organiziram do u bolne detalje ode u tri stričke pinine… Mislim da bih trebao zvati policiju jer mi netko opako krade vrijeme. Okrenem se tri puta u stanu i što se dogodi? Već je deset navečer i meni je pun qrac i kemije i botanike i svega što moram srediti kroz sljedećih nekoliko tjedana. Tijekom dana mi je super, učim i sav sam sretan. Semiramida i ja rasturamo metabolizam, naučili smo hrpu enzima, SHVATILI enzimsku kinetiku i uzročno posljedične veze svih mogućih reakcija, već predviđamo gdje će i kako neki spoj svršiti…
No, dolazi na vidjelo ono što oduvijek govorim, a to je da ne možeš dati više od dvije stvari u jednim rokovima (ako ih želiš dati kako Bog zapovijeda). Sve ovo vrijeme dok smo učili biokemiju, a počeli smo dva tjedna ranije jer je pismeni blago rečeno krvav, sistematska botanika mi je ležala zaboravljena, iako moram dobit 4 iz kolokvija da bih imao na kraju 4. Jednostavna radnja za koju ja nisam sposoban jer nakon cijelog dana kemije, mozak mi je navečer izgoren do daske.
I evo me sada, štrebam botaniku i budan sam samo zahvaljujući petoj šalici dvostruke doze crnog čaja (dobro, namjera mi je i dočekati Star Trek) i spoznaji da to MORAM dobro napisati SUTRA jer jednostavno moram. Ne želim tri iz botanike, to me zanima, sviđa mi se, lijepo mi je učiti samo NE MOGU I TO I KEMIJU ISTOVREMENO! Jebemu! Ne mogu. Pokažite mi osobu koja nakon sedam sati biokemije (i to fakat sedam sati, pauza je samo za pojest nešto) ima elana za učiti nešto treće još tri sata! Pa ne postoji takva osoba! A da sam učio botaniku sve ovo vrijeme, biokemiju ne bih sada dao (vidite, uvjeren sam da ću je dati u petak, OVAJ petak), ostala bi mi za rujan, ostala bi mi za studeni, ostala bi mi za veljaču, ostala bi mi… Morao bih je ponovo upisati… Znate vi dobro, vi stari panjevi ovdje na mom blogu, koliko me idu kemije i kakva mi je povijest s njima!!! NE želim da se to dogodi i s biokemijom!
AAAAAAGH! Ponekad (ma što ponekad, svake nanosekunde) poželim da se zamijenim s Ulfuz za indekse. Ne zbog toga što ona zadnja dva semestra niže same petice, sasvim sam zadovoljan svojim trojkama i ponosan na njih, nego zato što je DALA SVE U ROKU. Ne znam kako uspijeva. Kažem si, isto kao i ona, „moraš to napraviti“ ali jednostavno prođu ispitni rokovi i otkrijem da je onda „napravila“, a ja nisam. Kao što se nekidan dogodilo i s kralježnjacima. Zajedno smo ih spremali i onaj dan kada smo trebali ići na usmeni, ja sam razvio 40 febru i qrac od ovce. Ona je otišla, dobila 5, naravno, a ja sam ostao doma čitav tjedan u bolovima. Prošla mi šansa jer sad štrebam biokemiju i sistematsku, a čim se toga riješim, trebam počet štrebat beskralježnjake koje potežem već godinu dana. Vječito nešto potežem, vječito jedno kasni zbog drugog!!! A to je sve zbog one dvije kemije na prvoj godini. Proklete bile, do kraja života ću ih mrzit. Ne kemiju kao znanost nego jebeni kolegij!
GRRRRRRRR… Joj što bih volio da imam rep da mogu njime bijesno mlatiti! Ili grlo sposobno za potmulo režanje… Ili uši kao mačka da ih mogu spustiti nizbrdo i usput režati. Jebemu strinu, pa ne znam kako da se povadim više iz ovih „dugova“ kad svaki put, ALI SVAKI PUT se omakne nekakva glupost koja mi razguzi planove. Ne možete vjerovati koliko mi je upropastilo koncepciju to što sam tjedan dana imao temperaturu, što me glava bolila za popizdit i što sam svake minute trčao na zahod!!! Užas, pa neka već jednom prestane! *Svuš! THUD! Udarac repom po kauču!*
E, jedva čekam sutra da vidim kako ću sjebat botaniku pa ću onda još I TO morat štrebat za usmeni…. A tako mi malo fali! I ne, ne mogu si govoriti „misli da ćeš proći pa ćeš proći“ kada tek danas, tako reći, pošteno to čitam i učim! Fake optimizam me neće nigdje dovesti, a nadrealizam mi govori da sam u debelom qrcu… Usrdno se nadam da moja sposobnost pamćenja s predavanja nije pošla na uranjeni godišnji i da će me izvući sutra, potpomognuta ovime što ću večeras na jedvite jade pročitati.
Uh, kako mi je žao što nemamo francuski više sve do jeseni, to je jedina stvar koja me držala iz tjedna uz tjedan jer mi je fakat išlo, a nisam se trebao uopće truditi. Nisam mogao vjerovati da će me jedan tako „težak“ jezik ići tako dobro. I baš me briga ako zvučim hvalisavo ili nešto slično, nije kao da se inače imam čime hvaliti! E! Nego! :@
Da… Moram prestati toliko psovati. A kako da to napravim kada mi je nadbubrežna žlijezda vječito u akciji i samo pumpa adrenalin? Ako ovako nastavim, pregorit ću simpatikus i onda ću se pretvoriti u inertnu masu kojoj će samo želudac radit, jer je pod utjecajem parasimpatikusa. Ah, valjda to i ne bi bilo tako loše. Sreća moja pa imam ovaj blog gdje mogu pizdit jer imam osjećaj da većina ljudi samo veoma dobro glumi da sluša, a duboko dolje ih nije ni najmanje briga. Valjda evolucija teče u tom smjeru, imamo previše svojih briga da još i tuđe procesuiramo. Koja prikladna pjesma. „I don't care“ by Apocalyptica…. *mračni smajli koji shvaća neizrečeno*
Da, vrištim, pizdim, kukam, rondam jer je ovo jedino mjesto gdje nitko neće prevrtati očima i dizati obrve prije nego što završim ili barem to neću vidjeti. Srećom pa komentari slabo prenose dotičnu mimiku. Uostalom, why should I care, right? If I want to pizdit po svom blogu, valjda to smijem, ipak je moj? Last time I checked još uvijek mi nitko nije probio password.
UH! Idem dovršit (hahahaha) tu botaniku da mogu pogledat Janewayjušu u miru, zaspat, jedva se dignut u šes sutra i otić napisat tu omču od kolokvija. Da imam obraza Njemu nešto reć, molio bih ga. Ovako, kada sam nisam prstom mrdnuo do sad, odakle mi faca da Ga išta tražim. Ne kaže se uzalud da Bog pomaže onima koji si sami pomažu.
GRRRRR…… Jedina dobra stvar u svemu ovome je što je jesen došla nekoliko mjeseci ranije i iz dana u dan sve više uživam u kiši i tmastim oblacima… Samo neka ovako nastavi, nigdje sretnijeg čovjeka od mene *ironično ha ha ha*.