Aaaaaah. Nije lijepo kad ti nešto poput vlastitih crijeva pošeremeti krhke planove koje si jedva sastavio. No, ionako ih ne bih uspio ubaciti u pogon, tako da sam samo izgubio tjedan dana.
Prošle subote, osam dana unatrag, mlatili smo Ulfuz, njen nesretnik i ja Heroese. Nas dvojica peticu, ona četvorku. I mlatili gotovo cio dan. Mene zatukla glava i ja prestao. Rekoh, neću više, nije normalno, a i kralježnjake trebam učit. Glava neće da popusti. Otišlo njih dvoje, ja se zavukao u krevet ne bi li glava prestala protestirat što je morala buljit u monitor sto sati. Legao ja, miran…
Nedjelja, setemana dana unatrag, probudim se s kralježnjacima na pameti. Potrajali su na tapeti svega tri sekunde, a ona ustupili mjesto glavobolji. K vragu, pomislih, pa trebala je prestati. Uvijek bi prestala nakon sna. Zašto sad nije? Krknem tabletu, pokušam se natjerat da štrebam (jer namjeravah za nekih 27 sati otići na usmeni) ali glava ne da. Svaki put kad pogledam Vertebrata, mozak bi htio povratiti. Nisam ga htio mučiti. Odustadoh. Osjetim nešto mi vruće. Gurnem si toplomjer, 37,2. Aha. Standardna temperatura kad sam ja bolestan. Nikad ne ide visoko, ostane dovoljno nisko da nije prijetnja, a opet dovoljno visoko da alterniraju trenuci vrućine i hladnoće… Jedan tren sam zamotan u deku, drugi skidam kožu sa sebe. Čitam knjigu. To mogu čitati. Pokušavam prevarit glavobolju i začitat se u neku glupost i onda naglo promijenit na kralježnjake no bez uspjeha. Čim promijenim štivo, mozak shvati i popizdi. Odlučio sam ga ne gnjaviti nego mu udovoljiti.
Osjetim, vruće mi je još i više. Opet si gurnem toplomjer, 38,5. Oho! Ma vidi ti to! Ne sjećam se kada sam zadnji put imao tako visoko. U međuvremenu me glava toliko boli da moram ostat u horizontali. Svaki put kad se uspravim, prijeti mi moj pobunjeni mozak nesvjesticom. Užas. Glava je htjela eksplodirat.
Pustim ja kuju da pulsira, čitam nešto ali ne pratim jer me oči bole, buljim u televiziju čisto zato da si skrenem misli s perpetualne boli koja me probada kroz primozak prema žuljevitom tijelu. Mrači se vani. Zovem doma i govorim lijepo ćaći da ne pravi paniku no da mi je temperatura malo viša nego što to običava. U roku od tri nanosekunde, zna čitava familija. Dok se oni sablažnjavaju nad situaciju, ja čupam toplomjer opet i otkrivam senzacionalnu vijest: 40,2! Sad je nastala panika. Mater se sprema u ponedjeljak doći u Zagreb, ćaća me tjera da zovem hitnu, baba nariče u pozadini… Meni je toliko loše da mi sve diže tlak i nemam živaca sve to slušati.
Kasno navečer, u deliriju koji je izazvala temperatura i konstantna, odvratna glavobolja od koje mi se rigalo i od koje sam jedva dolazio do wc-a, zovem 112 jer me mati natjerala. Kaže mi dotkor tamo da se otuširam, razgolitim (on si to priprema teren da me iskoristi ili?) i progutam neki antipiretik. Napravim to i pođem spavat tj. onesvijestit se u krevet. Sto puta su me probudili, pokušao sam se opustiti, „dreaming dreams no mortal ever dared to dream before” i ujutro sam se probudio u jednakom sranju. Doslovno. Uza svu muku još mi se i proljevčina nasrala. Svaki tri sekunde, bez iznimke. Preselio sam svoju bit u zahod i tamo pustio smeđe korijenje dok sam iz sebe izbacivao sve što se mezenterama nije držalo za okolno tkivo. Katarza kakvu nikad nisam doživio.
Mati je sjela na bus i došla u utorak ujutro. Ne moram ni pričati da nisam otišao na kralježnjake i da je Ulfuz to dala bez mene, da je dobila pet i da mi je uništila ovo malo slike što sam je o sebi kao obraćeniku-studentu napravio. Zato je mati došla, sredila malo stan i kuhala mi hranu za proljev (ono što se jede kada ti sve bježi kroz crijeva bez milosti) ne bi li mi bilo bolje.
U međuvremenu sam morao položiti završni ispit iz znakovnog, odraditi promociju i odglumiti svoju ulogu u prokletoj predstavi koja me je stajala nekoliko rola wc papira i trideset godina života. Nemam pojma što se događa na faksu, ne znam kada mi je koji ispit i kako ću sve to stići (kad ja to kažem, Ulfuz, onda to ima težinu; kad ti to kažeš, onda je to čisto nepotrebno jer uvijek kukaš da ništa nećeš stić pa redaš petice u indeks, ono što ja još uvijek nemam kod sebe…) i kada ću učit.
Ništa ne znam, najradije ne bih ništa nego otputovao negdje u kakvu kolibicu u Alpama i smrzavao se. Mrzim ljeto. Odvratno, vruće, zagušljivo, znojno ljeto. Ne znam kako netko može u tome uživati. Zima, pingvini, led… Kišurina, vjetrušina, oluje, gromovi, opći potopi, minusi na termometru, paralizirani promet i udobne dekice u koje se možeš zamotat, to je ono što ja čekam!
Više ne kenjam toliko. Pijem nekakve tablete da mi se crijevna fauna malo obnovi. Zašto se to zove „flora“? Niti jedna bakterija unutra nema kloroplaste, koliko ja znam, a i sve da su kemosintetski organizmi, svejedno mislim da ih uopće ne bi trebalo zvati florom. Ma niti faunom. To je jednostavno „kultura“. No to nije važno ili je važno samo meni.
Poanta je da mi se ne da više i da jedva čekam kad će proći polovina sedmog da mogu i ja otići doma, dignuti svih nekoliko u zrak i ne raditi ništa barem tjedan dana, prije nego se bjesomučno bacim na štrebanje nečega što sad nisam uspio dati pa mi je ostalo za deveti. Jedina dobra stvar u srednjoj (i osnovnoj) je to ako nisi ništa pao, bio si miran sve do početka sljedeće školske godine. Nije trebalo ništa učit preko ljeta, nikakve zbirke i izvanredni rokovi, nikakvi upisi u višu godinu i sranja. A sada? Jedva da imam osmi mjesec za sebe. Kako je krenulo, čitavo ljeto ću biti zatvoren u stanu i štrebat. Najgore mi je što se onda cijela familija ponaša kao da imam kakvu zaraznu bolest kada kažem da trebam učit i svi se odmiču, ne shvaćajući da u svojim nastojanjima da mi „omoguće mir i tišinu“ samo pogoršavaju stvar. Najlakše mi je doma učit kada se zbog mene ne mijenjaju day-to day activities, kada nitko ni ne primjećuje da Medo negdje uči. Nažalost, to je nemoguće postići i uvijek mi se osiguravaju prazne sobe gdje sam izoliran i od Boga i od naroda, vrijeme prije i poslije ručka, čitavi sati u kojima ljudi zaborave da postojim dok ja negdje blejim u zid s izubijanim muhama i pokušavam spriječiti raskuhavanje mozga… Nekima bi možda takav tretman i odgovarao, no ja mrzim kad se zbog mene uvode posebni režimi, silent-runs i slično. Stoga gledam šutjet, ne govorit koliko imam učit i kada ću nego samo dohvatim kakvu knjigu i pretvaram se da čituckam prije ručka, sebi za dušu. Što ću kada se najbolje koncentriram uz lagani žamor i uobičajenu zbrku oko mene. Zato ne volim NSB, tamo je takva prisilna atmosfera, „sveučilišna tišina“ da mi se svaka dlaka na tijelu naježi.
Brrr… Idem…
|