Danas stvarno nije dobar dan za umiranje, rekao bi kakav lijeni Klingonac i ugasio Word u kojem je počeo pisati Chapter 4 svoje umotvorine o kuraženju, hrabrosti, neznanju i opakom svijetu koji vreba u mračnim kutcima galaksije. A tko sam ja da se suprotstavljam neustrašivom ratniku velikoga carstva?
Dakle, još neko vrijeme ćete se strpiti. Što vam ja mogu, tako to ide. Budući da me već drugi dan drži nekakav mushy feeling, ispričavam se što ovaj post neće biti nešto koherentan kao i ostali (ako je iti jedan ikad i bio). Opet mi nije jasno kome se i zašto uopće ispričavam no neka mi bude, uvijek može zalutati netko novi i pomisliti da sam poprilično labilna karaktera. Možda se čak i uplaši. Ne volim plašiti ljude. Iznenađivati ih nenadanim spoznajama, da, no ne plašiti.
Naletio sam na internetu na jednu veoma zanimljivu... nešto. Baš lijepo opisuje ono što osjećam, onako duboko ispod sveeeega što se može i ne mora vidjeti.
I am happy, yet, I feel miserable...
I am quite healthy, but I always feel sick...
I sleep enough why am I always tired?
I know I am loved, so why do I feel alone?
What is wrong with me?
by Kaladej
Nažalost, misao je povezana s blogom o bipolarnom poremećaju... Iskreno se nadam da nisam manično depresivan, ne bi bilo lijepo. Hehehehehe, znam. Mogli biste reći da se radi samo o idiotizmu, nikakvoj maničnoj depresiji :)) Da, slažem se s vama, mislim da sam najveći idiot kojeg sam ikad u životu upoznao :) A upoznao sam ih podosta :))) i ni jedan od njih nije bio just a voiceić u mojoj glavi :)))
Ali što je, je. Znam da jesam sretan, dapače, sretniji nego većina svjetskog stanovništva jer imam krović, 90 kvadrata samo za sebe, idem na faks, nisam gladan, žedan, bos i gol... Imam ljude koji me valjda vole, obitelj koja se za mene brine... Yet I feel miserable. Why, you ask? Nemam pojma. Ne znam zašto je tako lako odbaciti stotinu i jednu dobru i sretnu stvar i fokusirati se na nešto što nemaš i onda biti opsjednut time. Je li to nekakav ljudski obrambeni mehanizam? Ili samo glupost? Da, vjerojatno ovo drugo.
Dobro, sitini za volju, ne osjećam se bolesno, no zato se vječito osjećam umorno, ako ne fizički onda definitivno psihički. A spavam dovoljno. I nije da imam kakvih psihičkih trzavica u svom životu, u tom pogledu sam valjda zdraviji od 98% populacije SAD-a :))
I znam da postoji izvjestan broj ljudi koji kažu da me vole, one way or the other... Dobro, one way only :) No istina je da se unatoč svim svojim prijateljima, obitelji i bla bla, osjećam usamljenije od Pale, a on je bio sam na svijetu... Opet ne znam zašto. To je poput nekog hendikepa, nemam pojma. Usamljen psihički, valjda. Mislim da znam kako se osjećala Deanna Troi kada je privremeno izgubila dar za empatiju. Osjećala se vjerojatno kao ja sada, totalno na suhom. To je neobjašnjivo, it`s just like that...
No u takvim trenutcima, kada me uhvati ovaj vlakić misli koji vozi u kriptodepresiju, pustim si obou. :) Trenutno ovu skladbu iz filma „Misija“. Koliko god me ubijala i pojačavala jad, zbog svog tugaljivog prizvuka, u tome čujem nešto veselo :) Završava nekako pozitivno, kao da kaže „hey, it is going to be okay someday, just wait“.
Opet me počinju boliti zubi... Što li je to Žarko od mene učinio, svog stalnog pacijenta? Konj.
Učio sam danas evoluciju, vadio bilješke u OneNote, organizirao ih i jebakao se s time većinu dana. Dosadilo mi je negdje poslije humorističnih serija na RTL-u no nastavio sam opet poslije... Dok su se Ulfuz i njen dragi sjedinjavali na kauču, razgovarao sam sa svojima.... Njih dvoje su poslije čak i promijenili kauč... Baš mi je drago što se mogu tako fino opustiti jedno na drugome, i oni i Miško i Myrtus... Je li mi drago? Nemam pojma, više bih rekao da mi je svejedno. Neka rade što hoće...
Svejedno... Nekako mi se sve više ta riječ počinje uvlačiti u rječnik i u razmišljanja. Ispočetka mi je bilo svejedno što ću jesti taj dan, danas mi je svejedno hoću li jesti ili neću. Nije mi bilo svejedno prije što će biti sa mnom nakon tri godine faksa, sada me baš boli briga, ionako se nisam daleko maknuo, lako će se biti vratiti natrag odakle sam krenuo. Nije mi bilo svejedno što sam se pomaknuo tri amstrema u svojim nastojanjima da actually prvi put s nekom prohodam. Sada mi je tako svejedno ako se to dogodi i u mojim četrdesetima...
Čega li je to znak, to svejedno? Da mi je svejedno? Vjerojatno... Ma, koga briga, uostalom? Ono što mi DEFINITIVNO NIJE SVEJEDNO je to da me opet bole jbni zubi i to poprilično, a ne znam od čega. Bio sam na kompletnom remotnu prije tri mjeseca, dobio sam zeleno svjetlo i otad sam postrožio svoju brigu za jbne plakoidne ljuske tristo posto... Prokleto... Idem si popit šaku ketonala...
|