Well, it`s been a while... Nešto mi se i ne da pisat (da sada ne upadam u razmišljanja tipa what`s the point i sl.), nekako se osjećam lijeno. A to i nije neka velika novost, budući da sam sazdan od lijenosti.
Ako ništa drugo, barem je faks počeo i idem na predavanja. Ove godine, tj. ovaj semestar su profesori relativno normalni, zanimljivi one way or the other i nije ih naporno slušat. Praktikumi počinju tek sljedeći tjedan i kada se to dogodi, sve će biti lijepo na svome mjestu...
Dok čekam da sve bude lijepo na svom mjestu, krepavam od gladi. U cilju rezanja troškova, tlačim svoj želudac kao što Vlada tlači nas, također u svrhu neimaštine. Svaki početak (semestra) je težak, pa tako i ovaj i treba ostaviti izvijesnu svotu novca za kopiranja i uvezivanja, nabave ovoga ili onoga... A još kad vam novci imaju tendenciju netragom nestajati iz novčanika te istovremeno patite i od povremenih epizoda zamračenja uma pa se ne sjećate na što ste, recimo jučer, potrošili 100 kuna onda nije dobro. Dakle, redukcije. Ne treba mi želučana premosnica, samo trebam ostat bez love :))) Najbolja dijeta!
No dobro, nije sve tako crno, to ja samo pumpam hiperbolu. Stvarno stanje je ponešto bolje: ja kukam i prenemažem se sve dok viša sila (čitaj: ćaća) ne intervenira... Koliko kod čovjek imao u novčaniku, nikad nije dosta. Ne mislim sad na kupovanje jahti i „jeftinih“ parfema nego na everyday life. Danas se sa mnom složio i moj župski susjed koji je trenutno sa ženom i unukom u posjeti svome sinu, nevjesti i još jednom unuku... Oni su mi donijeli i moj jadni DVD koji je proveo tjedan i nešto dana u termama kod mog oca i potpuno se oporavio. Također su stigli i kupončići za Konzum tako da neću riknut od gladi. A i susjed je bio široke ruke (MRZIM TO!), a kako uskoro putuje u Kanadu, u mom novčaniku se naselila novčanica od 100 CAD obdarena slikom nekog njihovog ružnog premijera. To su poprilični novci koji moraju ostat sa strane i kojima će se platiti knjige (ako ih bude uopće jer mi je, iskreno, lakše nabaviti kilo hašiša nego neku knjigu za faks) i eventualno pokriti tekući troškovi...
Ne znam kako vi ali kada ja dobijem tako naprimjer 50-100 €, $ ili xy stranu valutu, imam osjećaj kao da taj novac mora biti potrošen na nešto „posebno“. Jedini je problem što ne znam što je to toliko posebno! Mislim, glupo mi je potrošiti tih današnjih 450 kuna na, ne znam, kupnju WC papira, štapića za uši, komada kruha i deset deka šunke te ostalih sličnih stvari... Uvijek imam osjećaj da ih treba potrošiti na nešto trajno, spektakularno, nešto što će biti around dovoljno dugo da ih još osjećam...
Zato mrzim dobivati ikakve novce jer ne znam što bi s njima. A ne volim dobivati novce od susjeda i šire familije jer se onda osjećam poput pijavice koja „tobožnjim“ dobrim djelima, dobrim odnosima and by being polite OČEKUJE nešto slično ali se uvijek brani spikama tipa „ma neeemojte, pa niste trebali“...
Ali reći ću vam što neću napraviti s OVIH 100 dolara. Kanadskih. Neću kupiti kartu za Nightwish i neću kupiti DVD Within Temptationa. Ostavit ću ih za knjige. A ako knjiga ne bude, moram si kupiti majicu, tako i tako... I eventualno još jednu majicu jer ih fakat nemam...
No dobro, dosta o tome... I tako se ja vraćam od susjeda (koji žive na Trgu Francuske Republike) i nosim kutiju s DVD-om za njezinu simpatičnu ručkicu te šetam prema Glavnom kolodvoru. Iz principa nisam htio ići tramvajem jer nisam invalid. Idem tako, gazim, briga me za svijet oko sebe kadli netko vrišti za mnom taman kada sam zakoračio na prvu skalu (nepokretnu, naravno) što se spuša prema cjenovnom bezdanu Importanne Centra. Okrenem se zbunjeno jer sam nakon tri povika skontao da se to netko MENI obraća. Dignem pogled i vidim razbarušenog đeda, upečatljivo neupečatljiva izgleda i blago odbojne arome.
„Oprostite, je li to sada kupljeno?“, pita on mene i upire svojim čvornatim prstom u moj Vivax Imago koji se, zahvaćen inercijom, još uvijek ljulja u desnoj ruci.
Sljedećih 2,54 sekunde moj je središnji živčani sustav donosio odluku hoće li đedicu uopće udostojati odgovorom jer, na kraju krajeva, što ga briga kad sam i gdje kupio svoj DVD plejer. Nakon što me SŽS obavijestio da mogu nastaviti s odgovorom, odvratio sam da nije nego da je bio na „servisu“. Pitanje koje je trebalo uslijediti („Što se to vas uopće tiče?“) sam progutao nasuho, čisto iz dipomatskih razloga.
„Ima tamo u ...yyy???DSGwtf? trgovini čitavo kućno kino za samo 137 kuna!“
„??? Aha, hvala vam, ali eto, nije novi!“
Sve da sam upravo tada izlazio s netom kupljenim DVD-om, od koje bi mi koristi bila ta njegova informacija? Taman dostatna da se možebitno propucam harpunom jer sam se zeznuo pri kupnji. Još uvijek se pitam što li ga je natjeralo da mi se uopće obrati, pogotovo s takvim „uletom“... Ok, hvala na informaciji ali have some brains, sve da sam ga i bio kupio tada, sigurno ga ne bi „rashodovao“ o pod i pohrlio po taj jeftiniji! Zašto ljudi imaju potrebu uopće govoriti ako ih se nešto ne tiče?
Bilo kako bilo, DVD radi i uskoro će ga Ulfuz moći nastaviti terorizirati svojim filmskim maratonima (pitam se zašto je riknuo, hehehe :)) ). Sada upravo gledam na „big screenu“ koncert Within Temptationa, valjda po peti put u tri dana. Jednostavno je predobar da ga se pogleda samo jednom!
I tako... Idem ja pomalo... Moram ići nešto konkretno raditi da si dovratim misli od zavijajućeg želuca. Ne znam što se buni, dobio je ručak! I ja bi da mi netko donosi tristo obroka dnevno čim štucnem! Nek bude sretan s tim što ima, jelda?
I da, for the end... Pročitao sam „Brisingr“ i svakome tko dvoji toplo preporučam jer je knjiga izvrsna. Pa što ako su motivi, slike i fabula pomalo djetinjasti? I trebaju biti jer je ciklus ipak pisalo dijete! I što onda ako se mogu povući flourescentno uočljive sličnosti s Harryjem Potterom, LOTR-om? Koga briga.... Stvarno, pročitajte jer je mali stvarno dobar pripovijedač i ima bujnu maštu! Ali naravno, nemojte ni pokušati čitati a da prije toga ne apsolvirate „Eragona“ i „Prvorođenog“. Bez toga ćete biti izgubljeni kao Alisa u neriješenim sudskim slučajevima...
|