Čovjek je stvarno zbunio klimu worldwide... Prvo se tjedan dana kuhamo kao masni jastozi, tražimo komad hlada pod kakvim sparušenim stabalcem, a sada se namačemo kao kruti bakalar prije Badnjaka. Već četvrti dan neumorno daždi, roba mi čeka ljepše vrijeme za pranje, prozor mi pušta u stan obilate količine padalina, na balkonu sam nekidan imao bazenčić do gležnja koji je prijetio da iscuri u stan... Obožavam kišu! :))))
Ipak, volio bih da barem na časak prestane. Moram na glupi tjelesni kojeg ću ionako „past“ jer smo milijun petaka spojili s ostatkom vikenda, a moja malenkost je previše trula da se odvuče u 8 ujutro u dvoranu na nadoknadu. A poslije šepavog plesa beskralježnjaci... Juhu... Niži rakovi (ne njihovu juhu, samo kažem „juhuuuu“).
Borim se s odlukama kada prijaviti koji ispit. Pronaći optimalni solution je malo teže nego što sam mislio. Što god napravim, nešto će patiti... Niti ponavljati ne moram tko ili što su prioriteti... Ah, o tempora, o mores, kada je sve bilo nagužvano, kada nije bilo potrebe za odlukama jer su se one donosile same. Divnog li vremena prve godine kad smo svi bili zeleni, nadobudni i cheerful; očaj, „dosta mi je faksa“ i frustriranost je jedino što se PMF-om sada širi...
A ja optimističan do bola! Baš znam izabrat vrijeme, do nekidan su svi bili sretni i s pinky pogledom na budućnost, a ja grintavo staro gunđalo koje se ne nada niti Sunčevu sutrašnjem izlasku... A sada obrnuto: dok svi na faksu pizde kako im je dosta života, meni tako lijepo, sav sam uzbuđen oko planiranja učenja, organiziranja bilješki i hrpe papira... Predivno!
„I`m ready, coach!“
|