DLAKA! Na mom sapunu! Molim lijepo, što jedna kovrčava mala dlaka izvoli radit na mom sapunu u MOJOJ kutijici u banji? Želim objašnjenje i kunem se, ako ne bude zadovoljavajuće, padat će glave!!!
A sad.... Divota! Prvo mi govore da sam se kao kuga proširio netom, a sad me još uspoređuju s drogom i doziraju po danima u tjednu!! Ne znam što mi se više dopada, biti svjetska pošast broj jedan ili dva.
Nego, imam materijala, ali ne znam hoću li se svega sjetit. Pa let˙s try, shall we? Dakle, danas je ponedjeljak (ma ko bi reko), dan prije ispita iz zoologije. A Medo ne uči. Zašto? Zato jer je Medo danas odjavio ispit i prijavio ga za 27.2. TO je učinio zajedno s Miškom i polovicom prve godine. Žutoperka je ostala vjerna sebi (welcome back to blogosphere!) i uči i dalje te sutra ide na ispit! E pa fakat sretno joj bilo.
Samo da znate, jutrošnji odlazak u grad i nije protekao bez incidenata. Naime, došavši na okretište, čekah tramvaj sedam decenija. Kada je konačno dolebdio, jedva se nekako zipovah unutra, fakat je bilo rulje za popizdit. Stojim onako ukliješten između rukohvata, nečije torbice i babine ruke te razmišljam o boli koja me boli. I onda tramvaj stigne u jebenu Bukovačku (-ečku, nisam siguran) gdje uvijek uđe deset tona ljudi. Pa je tako bilo i ovaj put. Dok su se ljudi trpali unutra, osjetih na leđima iznenadni pritisak (jer sam bio leđima okrenut vratima). Problem je bio što sam pritisak osjećao čitavim dorzalnim dijelom tijela, od analnog otvora do vratnih kralježaka! Tu i tamo osjetio bih i pritisak nečije oteže glave na svojoj lopatici lijevoj. Malo mi je čitava stvar bila sumnjiva, a nisam se mogao okrenuti da vidim tko se toliko nabija na mene. POGOTOVO mi je bilo sumnjivo kad je to nešto iza mene sporadično naskakivalo i treslo se. Prvo, nadao sam se da nitko na mojim leđima ne doživljava epileptički napadaj jer mi nije bilo do takvih sranjca. Drugo, iskreno sam se nadao da to nije neki stari pervetit, po mogućnosti peder, koji iskorištava nevine jadne mladiće...
Tek kada je tramvaj doklizio do Draškovićeve i kad je sva ta svjetina iscurila vani, okrenuh se i pogledah u oči svog silovatelja. Ustvari, prvo su mi u oči upale (skoro pa doslovno) ogromne sisurine po kojem sam zaključio da je to žensko. Zatim mi je u oči upao i ostatak nesuđene mi pojave. Evo ovako... Ja nisam vilenica i ima me se zašto uhvatit (čitaj: cca 110 kg) ali ova cura je imala garant 150 kila, sva obla, s ogromnim zračnim jastucima ispred sebe! Ok, nisam takav da osuđujem ljude ali ne volim kad mi se itko nabija na guzicu na javnim mjestima (osim izabranih:). A najviše me brinuo luđački sjaj u očima koji je cura imala; u kombinaciji sa sretnim smješkom na licu, djelovao je izrazito hororistički! Nažalost, opet sam se morao vratiti u prijašnji položaj (s tugom u srcu i bolovima u leđima) jer je navalila nova svjetina. Sad, idu dvije verzije dijaloga...
Fiktivna, in my head:
-Hej curo, možeš malo izvuć svoje sise iz mojih leđa, zgniječila si mi pluća!
-Oh, naravno. A zato si plav u licu sav.
-Da, zato i zato jer mi stojiš na nozi još od Mašićeve.
-Sorry.
-Hvala, nisi trebala. Nego, kako to da sam osjetio tvoju glavu na sebi? Priznaj da je ona inače dosta daleko od mojih leđa ako uzmeš u obzir svoje mjere...
-???
-Ma ništa, idem se okrenut nazad, bole me udovi kad sam u ovakvom kamasutranskom položaju.
-Čekaj, hoćeš da....
-Ne, sorry, ne izlazim s bradatim, sisatim semipatuljcima.....
(picture fades, the fog swirls, curtain falls...)
Sreća moja pa je ovo sve bilo u mojoj glavi jer cura bi MENE mogla komodno u zubima nosit da joj se zamjerim na bilo koji način. Ali fakat je imala bradurinu, ja se nisam ostrugo dva dana a ona je imala jaču bradu od mene, damn!
Real conversation:
- ... ---... ...---... ... ---...
-fućk, fućk, zvižd, zvižd...
-(somebody save me, pleeeaaseeee)
- :) :) :) :) :) :) :) :)
-??? ??? ??? ???
- :| :| :| :| :| :| :|
- >(
- :( :( :( :( :( :( :(
- :P
- :,( :,(
Tako nekako, s tim da nijedna riječ nije iskapala ni iz mene ni iz nje. Fala Bogu. A onda sam stigao na faks i dao se u čekanje svog dragog. Zahvaljujući svakom jebenom semaforu koji je bio crven od bijesa što i danas mora radit prekovremeno, ja zakasnih 20 minuta. To je i dobro, uzevši u obzir da je Miško kasnio 40 minuta pa sam ga ja onda čekao samo 20. Hvala Providnosti na urgentnom djelovanju.
Nakon što premjestismo ispite, odosmo se utovit u SC ali bi bilo i bolje da nismo jer je hrana danas djelovala kao da je umrla još u vrijeme dok je T-Rex haračio svijetom. Tamo sretosmo Nevena s kojim smo vodili pametne razgovore o sokovima, patatama, doktoricama, ispitima i sl. Odosmo do trga, razlaz...
I sad sam doma. Pišem ovaj postićak prije nego se bacim na FORMAT C: koji me čeka za nekih desetak minuta. Kompjuter jednostavno odbija suradnju, moram mu izbrisat sva sjećanja na nas i počet ponovo. Nadam se da će nakon toga biti malo kolegijalniji. Idem se ufatit posla stoga ostajte mi svi lijepo pozdravljeni. Puseki u guzeke!
P.S. Mica, lijepo te je ponovo vidjet među online populacijom! Tebe također, Pribadačo!
P.P.S. Pa zaboravih radosnu vijest podijelit s vama! Znate za onog mog cimera koji radi u Čistoće? E pa nekidan sam saznao da nije promijenio posteljinu na krevetu od SEDMOG MJESECA PROŠLE GODINE!!!!! Znate li vi koliki je to šok u mene izazvalo? Ali radosna vijest je ta što je danas oprao i posteljinu a čak i robu svoju!!! Hehe, barem neću morat umlaćivat štakore koji bi se uskoro nakotili u njegovoj sobi. Eto vas, pusek!
|