Učahurena stvarnost
16.09.2006., subota
Castaway fridge...
|
Ove zadnje dane kao da mi se kozmos osvećuje za sve "neradne" dane koje sam proživio. Danas je dan također protekao radno. Kad kažem radno mislim na nekih po ure ili uru vremena fizičkog i jedno dvije ure umnog rada. Bili smo kod tetke, trebalo je neki frižider odnijet na smeće. Znam da ne zvuči nešto osobito teško ali zamislite ovo: klizava terasa, pljusak, gnjilo lišće po kojem sam "izmislio" nekoliko novih koreografija za sinkronizirano klizanje, puževi koji jure ne bi li ti stali točno pod nogu i priuštili ti spektakularan pad na već umornu trticu. Kada sve to svladate, dolaze na red skalini kojih ima milijun i koji su tako strateški raspoređeni da svakih par koraka morate stat i planirat slijedeći potez satima. Sliči pomalo na šah partiju samo što umjesto 16 figura imate jedan ogroman, ko tuč težak, frižider. SREĆOM, Pater se genijalno dosjetio pa posudio od kuma posebna kolica koja se mogu penjat uza skale tako da nismo morali frižider potezat na rukama. Kolica su nam olakšala posao ali neznatno. Naime, frižider netko treba i pridržavat da ne sklizne po jebenoj kiši. Ja bih to mogo učinit da mi se nespretni tetak nije moto pod noge non stop i s onim svojim kljakavim laktom pokušavo držat frižider. Rezultat je bio taj da je Pater urlo kako mu frižider lomi ruku dok smo tetak i ja gurali svoje prste u unutrašnjost motora frižidera koja je već bila okupirana od strane paravojne skupine dlakavih pauka koji SREĆOM nisu bili udovice ali su svejedno osvajali sve nagrade za Miss Ljigavosti. Kada su izletile moje Mater i tetka, vidjele su nas dvojicu kako skačemo jedno drugome u naručje, bježeći od zubatih pauka dok je frižider pokušavao amputirati Pateru ruku. Once again, the day is saved thanks to... Mater i tetka!! Uspostavile su ravnotežu jebenom frižideru, urazumile pauke i smirile nas, pritom se gušeći od smijeha. Haha, very funny, nema što. Kada smo konačno išćerali frižider na parking, uslijedilo je nešto posve suprotno penjanju. Spuštanje. Naime, od parkinga do smeća vodi nizbrdica (a i uzbrdica, ovisi kako se uzme) od nekih 100 posto tako da nije bilo nimalo lako svladavat frižider koji se opasno ljuljo, škripo, bježo ustranu i pokušavo ispast s kolica, kao da je znao kakav mu se kraj sprema. A kraj mu se spremo već odavno jer mu je već dobrih 30 godina, ako ne i više. Držali su ga sve dok nije počeo proizvodit proste zvukove svaki put kada bi mu se otvorila vrata. Valjda išumjeho od godina. I dok smo se mi opraštali s tim starcem, Mater i tetka su čistile močvaru koja se prostirala ispod bivšeg prebivališta frižidera. Našli su nekoliko paukovih mreža koje bi uhvatile i Boeing a ne muhu, zatim par psećih kolačića koje je pojelo vrijeme i izgledali su ko one kosti s reklame za tablete protiv osteoporoze. Bilo je tu još nekih neidentificiranih bića koje bi budući biolog poput mene rado proučavo da nisu kesila zube na mene i ispuštala plinove opojno-odurne arome. Srećom, ženski želudac može podnijeti takve gnjusobe pa su one to i očistile, ja sam se povuko u dnevni boravak i pokušavo natjerat njihov abakus da se poveže na Internet. Zamislite perverzije staviti ADSL na 533 MEGAHERCA! Užas. Nakon što sam izgubio pola živčanih stanica nad jebenim kompjuterom, došlo je vrijeme da idemo doma jer je užasno grmilo i padala je kiša a nama je mačka (koja se UŽASNO boji grmljavine) ostala zaključana u kući. Naravno, Mater nas je natjerala da po najgorem mogućem pljusku trčimo do auta iako je vani bilo metar i po kiše, gliste su se spuštale po brzacima oduševljeno klicajući a tetkin pas šnaucer je ronio za svojim gumenim ježom koji je proizvodio grgljave zvukove ispod vode. Dok smo došli do doma, auto je bilo pun vode koja se iscijedila sa nas. Prešli smo hladnokrvno preko činjenice da ćemo vjerojatno svi zaraditi upalu pluća i pošli doma da se pripremimo za nadolazeći sprovod. Naš. A što ste vi danas radili? |