Kukuuc, aloha... ima li kogaaa? Nešto ste mi svi utihli ovih dana, valjda vas vrućina ubila. Mene nije, iskreno uživam (yeah, right...). Znate što mi je najbolje? Kad krenete, svi sretni, u grad i nadate se snijegu ali njega nema. Prije toga rovarite po ormaru i otkrijete da nemate apsolutno što obuć. Na kraju se ugurate u neke uske bermude od prije dvije godine u kojima vam puca mješina i bole vas stegnuti bubrezi ali barem imate gaće na guzici. Morate obuć dvije majice na sebe jer ne želite izgledati ko seljačina kojem je donja i jedina majica u goloj vodi. To oblačenje uzrokuje takvu navalu znoja da s dvije majice izgledate ko dvostruka seljačina... Zatim konačno odlučite izaći iz stana ali se u zadnji sekund sjetite da niste ponijeli takujin sa sobom a već vam je pun racku slušanja "zaustavit će te neđe policija pa ćeš u zatvor ko Ciganin jer nemaš osobnu sa sobom!!!". Nakon što stoput uvjerite mater da ste donijeli takujin doma, on biva pronađen ispod lešine nekog zaboravljenog četnika iz rata u gepeku auta (kako li je tamo dospio? Za četnika znam, utukla ga baba trlicom jer je ovaj zapuco taman kad je rastegla tijesto za burek...). Zatim se juri na bus i proklinje sunce koje već jebe odozgo s 8 milijuna kilometara (ili koliko već), sakriva se iza stanice i topi se u hladu, usput se umalo propusti bus jer ga se ne vidi iz čeke koju smo mater i ja dobro osmislili. Čeka je više služila za izbjegavanje dosadnih baba s još dosadnijim pitanjima. Usput se sretne Surlaba koja ide rintat u Cavtat i strepi se da ona ne spomene blog jer mater još ne zna za isti (niti će ikad i saznat). Dolazi bus i babe vas na putu do slobodnog sica pregaze a zatim kukaju kako vrućina ubija njihove jadne male osteoporozne koščice, jedva stoje na nogama jadne... Iza toga slijedi dvadeset minuta crepanja do grada i laganog ukuhavanja jer su ljudi apsolutni moroni i otvorili su sve prozore tako da klima hladi pilotima jaja a ne nas jadnike koji umiremo u smradovima tjelesa koja se nabijaju na vas kao u nekom niskobudžetnom hororcu. Dolaskom u grad ispadate iz busa, umalo zaboravljate fasciklicu s likom mrtvog pape u kojem je razlog vašeg dolaska u grad, vraćate se po to, molite boga da vas vozač ne pričepi vratima, bog vas posluša, vi koračate već siti svega, nizbrdo prema gradu, izbjegavate smrt pod točkovima neke babe kojoj je eon i po godina ali je policija još nije uvjerila da ne pripada iza volana nego u urnu, dolazite u grad i napokon krećete prema školi. Dolazite gore i čekate popa/ravnatelja POLA SATA jer je on bio na doručku a osmi smrtni grijeh je prekinuti popa/ravnatelja u štovanju petog smrtnog grijeha (čovjek je bio na doručku). On konačno dolazi, uspinjući se na krilima anđela, i ovjerava vam svjedodžbe. Bježite glavom bez obzira, izbjegavate buzdovan kojeg je zavitljo neki idiot gore na renesansnom sajmu, uljećete kod Cele i plaćate 34 kune za gusti i bijelu. Nakon skupocjenog odmora pod izasranim suncobranima, jurite na živčaru i jedva hvatate bus za doma. Sreća božja bus je prazan i hermetički zatvoren pa klima funkcionira. Dolazite doma i skidate tijesne bermude, opseg vam se poveća za trideset centimetara, bacate se na vodu iz frižidera, otpada vam grlo, ispadaju zubi. Palite klimu, gledate kako se mater oblači u trenerku jer joj je zima na bijednih 23 stupnja, žderete ručak i žderete se jer ne učite za prijemni, žderete se jer pišete post umjesto testamenta, bivate prekinuti glupom porukom još gluplje osobe koja postavlja najgluplje pitanje ovih dana, naštimavate klimu na 17 i palite televiziju, od učenja za prijemni ništa, barem ne danas, vrijeme je da se odmorite, već ste imali milijun noćnih mora o tome kako morate polagati maturu ispočetka... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA (reakcija na svaku noćnu moru...)
|