Učahurena stvarnost
15.05.2006., ponedjeljak
Virgini optimae maximae
|
Ah divno li je ispraviti matematiku i ne interesirati se za test iz integrala jer koliko god da dobiješ, imaš čime preklopit... Pa makar mi bilo dva. Znam da ću se poslije u životu kajat ali trenutno samo želim da što prije prođe ta vražija matura da se mogu osjećat ko normalan čovjek. Eh da, ispravio sam i grčki, Aristotela, konačno. 3, 3, 2, sve u svemu nije loše ali ne zanima me, nikad više u svom životu neću odgovarat neki tekst iz grčkog i ta spoznaja mi uljepšava svaku sekundu. Jedino što još moram preživit sutrašnji dan i sve će biti u redu. Ne znam stvarno što bih prdoklačio, nemam inspiraciju ali moram nešto stavit, da ne kažete da nema ništa. Koliko mi se čini, mi ćemo biti jedini maturanti u gradu koji neće imat majice jer smo toliko organizirani da nam je organizacija drugo ime. Mene to uopće ne tangira jer ionako nisam namjeravo ništa po gradu činit. Ako se uspijem dogovorit s mojim kokošima, poći ćemo u Taj Mahala ali kako smo krenuli, dogovorit ćemo se neđe oko Nove godine. Jezivo je to sve, vrijeme je tako prohujalo da nisam ni osjetio. Imam osjećaj kao da me Keksožderka još jučer pitala onako sramežljivo bi li se ja premjestio u prvu klupu. Ja pristo i to me osudilo na godinu i po robije s Markom. Neka, barem sam naučio dovoljno da mogu radit u ustanovi za igoriranje šizofrenika! Jest da još uvijek imam tikove od njegovih naglih pokreta ali to dobro dođe kad Ficula zamahne rukom.  Eto, to me podsjetilo da mi Ficula kokodače na uho svaki dan kad ćujoj posvetiti koji post. Mogo bi joj posvetit ovaj. Dakle, Ficula. Ona je predivna, prekrasna, djeva bajna, raskošna. Sva moja snaga iz nje proizlazi, sve moje snove ona utjelovljuje. Dičim se njome jer me očarava ta prekrasna ljepota. Biseri joj sjaje po licu, sva u bijelom kad se pojavi, srce moje odumre. O Ficulo, ženo mojh snova, utvaro moje stvarnosti, što mi to napravi? Bez tebe ne mogu, s tobom mi još gore. Kako ćemo odvojeno opstati reci mi o djevo elokventna, ti koja dlake na jeziku nemaš i koja spremno dočekuješ dušmanina iz Ljubljane koji mi prijeti. Gutaš svu moju muku i dan mi ispunjaš svjetlošću! Ti, ti, ti Luciferu moga luxa, Nocturno moje Noxi, ostaviš li me makar i na tren, moja duša uvenuti će. Eto, Fice, nadam se da si zadovoljna, mislim da se i Šekspir može ovog posramit. Oprosti što ti nisam poslo one dvije stranice iz matematike ali ti znaš da to nije iz zlobe nego iz lijenosti! O spasi me od ove letargije, upomoć moja spasiteljice. Hadje Smokvice, pomozi svome robu da povrati svoje srce. Sad se ispričavam, moram poć umočit prste u solnu kiselinu |