ISKONSKI PAG

subota, 27.10.2018.

PAŠKI STOLNI TENIS I VELIKAN HRVATSKOG STOLNOTENISKOG ŠPORTA – ŽARKO DOLINAR, ZALJUBLJENIK U GRAD PAG





Veselim se svakom uspjehu paških sportaša, a poglavito paških stolnotenisača koji unazad niz godina predstavljaju naš grad na mnogim mjestima gdje se održavaju stolno teniska takmičenja. Unatoč svim teškoćama koje imaju, i manjku novca koji je neophodan za ozbiljno djelovanje, posjeduju veliku želju da pokažu što sve mogu, što im daje samopouzdanje da nastave putem kojim su krenuli.
Posljednji rezultati na 7. prevenstvu Jadranskih otoka u stolnom tenisu koje se održalo u Malom Lošinju, u svim dobnim kategorijama, stolnotenisači iz Paga osvojilio su 7 medalja.
Stolni tenis se u Hrvatskoj počeo igrati daleke 1903. godine, a hrvatski stolnotenisači ostavili su dubok trag u svjetskom stolnom tenisu.


Prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu (Kairo 1939.) i prvi hrvatski sportaš uopće koji se okitio naslovom svjetskog prvaka bio je stolnotenisač Žarko Dolinar.

Žarko Dolinar nije donio prvu ping-pong lopticu u Pag, ali je bio njegov veliki zaljubljenik i rado je dolazio u Pag radi svojih paških prijatelja i radi toga što je prvotni izbor njegove struke bio vezan i za ovčarstvo. Žarko Dolinar studirao je veterinu kada je izbačen sa tog zagrebačkog fakulteta, nakon čega je život nastavio u Švicarskom Baselu, gdje je završio medicinu i gdje je više od 25 godina bio nastavnik i vicedirektor Anatomskog instituta.

Žarko Dolinar je jako dobro znao da se dobar sir može napraviti samo od dobrog mlijeka. Znao je da Pramenka autohtona ovca ne može dati toliko dobar prinos mlijeka ako se ne križa sa nekom drugom vrstom.
Sjećam se kada su prve ovce Awassi došle kod mojeg dida Madone i kada se ta ovca križala sa Pramenkom koja je to bila revolucija u prinosu ovčijeg mlijeka.

Kao mali nisam znao o kojem se velikom čovjek radi, ali kasnije kada sam ušao u svijet sporta sve više mi je bilo jasnije o kojem sportašu i čovjeku je riječ. Moj dide Ive Madona je osobno poznavao Žarka Dolinara i prilikom njegovih dolazaka na Pag često su se družili, uživali u društvu i pjesmi. Dide mi je pričao da je jako volio pjevati.
Ljeto pred odlazak na vječni počinak moj dida Madona ispričao mi je priču koju ću podijeliti sa mojim vjernim čitateljima.
- Znaš Branimir kada sam ti govori za Žarka Dolinara. Critili smo se pred "Gabelom" i ni mi da mira da pojedmo popit jedno piće. Govori mi:-Ivane čuo sam da si bolestan, ali ja znam da ćeš ti i tu bitku pobijediti. I dok smo sedili u "Gabelu", reka mi je neka ga pocekan tren, poša je u Robnu kuću, doša sa nekon knjigom i diktira mi je ca da napišem i da mu se ja na kraju te knjigu potpišen.
Žarko Dolinar je bio poznat kao kolekcionar autograma svjetski poznatih ljudi. Govori se da ne postoji neko značajnije svjetsko ime čiji autogram Dolinar nije posjedovao.

Autogram od Lavoslava Ružičke hrvatskog nobelovca.

Nenad Bach opraštajući se od Žarka Dolinara je zapisao: "Čovjek čije misli se teško obuzdaju, ali inspiriraju. Analitičar, doktor nauka, vrhunski svjetski sportaš, humanist, istražitelj. Znatiželjan o svemu i svačemu. Kao danas se sjećam svih njegovih posjeta i razgovora. Od druženja s John Lennonom do Mao Tze Tunga, Perona i Elizabeth Taylor, Frank Sinatre i svakog čovjeka kojeg je sreo na vlaku ili autobusu. Nijagara informacija, entuzijazma. Još jedan dokaz da mala zajednica kao Hrvatska nije mogla ni približno razumijeti, a kamo li doseći kapacitet i potencijal takvog genija."
Žarko Dolinar bio je prijatelj sa prof. Ivom Pogorelićem što je bilo jedan od glavnih povoda zašto je dolazio na Pag. Malo je poznato da je prof. Pogorelić obradio za gradsku glazbu u Pagu poznatu i vrlo omiljenu pjesmu Žarka Dolinara: "Kopa cura vinograd". Gradska glazba premijerno je u Pagu izvela tu orkestraciju sa najavom da je ona posvećena velikanu hrvatskog sporta, gospodinu Žarku Dolinaru.
Još jedan Pažanin je bio razlog zašto je Dolinar toliko volio Pag. Vođa "Opatijskih suvenira", Dušan Paro često je nastupao u Švicarskoj gdje je Dolinar u većini slučajeva bio njihov gost. Dušan mi je jednom prigodom kazao da mi u Pagu nismo ni svijesni koliko je taj čovjek volio Pag i sa koliko ljubavi je govorio o Pagu, o njegovim ljepotama, o siru i janjetini i njegovom prekrasnom društvu u kojem je uživao u pjesmi.

(Opatijski Suveniri, Ivo Robić, Žarko Dolinar i Dušan Paro)

Ovime paški stolnotenisači i svi Pažani mogu biti ponosni da je jedan ovako veliki stolnotenisač, sportaš ali nadasve čovjek, bio zaljubljenik našeg grada.


izvor fotografija: radio Pag, internet, album Duška Para (u mojem posjedu).

27.10.2018. u 21:07 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.10.2018.

HRVATSKA KAZALIŠNA I FILMSKA DIVA, ENA BEGOVIĆ U PAŠKOJ NOŠNJI !




Večeras je u televizijskom serijalu "Velikani hrvatskog glumišta" predstavljena glumica Ena Begović.
Ena Begović predstavljena je kao jedna od najvećih hrvatskih glumica, a svi akteri samo su biranim riječima govorili o Eninom stvaralaštvu.
Nažalost, Ena nas je prerano napustila u 40. godini života.
Mene je ova emisija potakla da se prisjetim Ene Begović i njenih glumačkih ostvarenja u mome Pagu.
Ena Begović bila je članica kazališne skupine "Histrioni" koji su u nekoliko navrata boravili na Pagu sa svojim predstavama. Uspio sam zabilježiti svojim foto aparatom jednu predstavu Histriona u kuli Skrivanat, kada su se družili sa članovima KUD "Družina".



Ne znam tko je Eni ponudio da se obuće u pašku nošnju i fotografira, da li je to bila njena osobna želja, ili je netko od Pažana bliski "Histrionima" poduzeo sve da se jedan ovakav trenutak ovjekovječi.

Bilo kako bilo, lijepo se sjetiti Ene Begović kao Paškinje.

14.10.2018. u 22:30 • 0 KomentaraPrint#

petak, 05.10.2018.

101 PAŽANIN - 23.IVAN MIRKOVIĆ – (Pag; 17.listopada 1893. – Split; 4.siječnja 1988.)





Obitelj Mirković jedna je od najznačajnih plemićkih obitelji grada Paga, mogao bih ustvrditi i šire izvan Paga. Miroslav Granić u knjizi "Paški grbovnik" navodi da su Mirkovići jedna od najuglednijih plemenitaških porodica na Pagu. Starinom plemstva, ugledom, naslovima i častima pripadaju krugu višeg plemstva u Hrvatskoj uopće. Malobrojne su obitelji među hrvatskim plemstvom koje su stekle toliko plemićkih naslova kao Mirkovići iz Paga.

Tako snažna obitelj iznjedrila je mnoge poznate i slavne ličnosti, kako iz našeg, tako i europskog, svjetovnog i crkvenog podrijetla. Jedan od plejade poznatih Mirkovića je kipar i slikar, Ivan Mirković.



Ivan Mirković rođen je u obiteljskoj kući 17. listopada 1893. godine kao jedino dijete Josipa i Lucije, rođene Pečarević.
Kuća je sagrađena u drugoj polovici XV. stoljeća kao reprezentativna palača obitelji. Na dvorišnom pročelju ugrađena su dva renesansna grba obitelji.
Granić u spomenutoj knjizi opisuje dva grba obitelji Mirković:
Grb I : Ovalno je polje štita modre boje. Srebrni polumjesec okrenut prema gore nadvisuje dvije šesterokrake zvijezde. Štit je ukrašen kartušom i kacigom sa baroknim plaštevima. Nakit: iz kacige raste ljudska figura koja rukama drži vinjetu nad glavom.


Grb II : U polukruglom štitu na modrom polju iz lijeve strane štita, iz oblaka, pruža se odjevena ruka naravne boje, koja drži polumjesec (zlatan) okrenut vrhovima prema desnoj strani štita. Taj prikaz nadvisuju dvije šesterokrake zvijezde. Ispod ruke s polumjesecom vodoravno je položen isukani mač udesno okrenut. Nakit: nad kacigom se nalazi kruna na kojoj stoji crni orao okrenut udesno, s polumjesecom u desnom čaporku. Plašt je zlatno-crne boje. Taj je grb s izvorne povelje precrtao Ruić i zabilježio ga u zborniku paških grbova.


Pučku školu Ivan je polazio u svom rodnom gradu, dok je klasičnu gimnaziju završio u Zadru. Nakon toga, put ga vodi u Split, gdje od 1909.-1911. pohađa III i IV razred C.K. velike realke. Stanuje u Velom Varošu u ulici sv. Križa.
Kao zaljubljenik u likovnu umjetnost i kiparstvo od 1911.-1916. pohađa "Javnu dvoranu risanja i modeliranja" splitske "Graditeljske, zanatlijske i umjetničke škole". Školu vodi Emanuel Vidović veliki majstor crtanja dok odsjek kiparstva vodi Svetoslav Mihael Peruzzi. Treba spomenuti da su kroz školu prošla imena kao što su: Meštrović, Rosandić, Job, Botteri, Kljaković, Katunarić itd.


Već 1913. ima svoju prvu samostalnu izložbu u dućanu «Singer» u Splitu.
Želja za naukovanjem i nedovoljnim školovanjem u Splitu, Ivan Mirkovića vodi u Prag. Studira kiparstvo u klasi profesora Otakara Španiela.
Otakar Španiel značajan je češki kipar, medaljist i graver. Polazio je značajne Akademije u Beču, Parizu i Pragu gdje je stekao najveća znanja iz spomenutih grana kiparstva. Profesor je na Školi primjenjenih umjetnosti u Pragu, nešto kasnije i na Akademiji znanosti i umjetnosti. Godine 1972. postaje članom Češke akademije znanosti i umjetnosti.


Tijekom boravka u Pragu Mirković je stupio u kontakt sa Vlahom Bukovcem, jednim od najvećih hrvatskih slikara.
Ivan Mirković se 1923. godine vraća u Split, i sklapa brak sa Danicom Stolicom. Koncem godine rođena mu je kći Asja.
Mirkovićeva pedogoška aktivnost započinje 12.rujna te iste godine u splitskoj Kraljevskoj ženskoj reformnoj realnoj gimnaziji, gdje radi kao privremeni učitelj vještina i ostaje na školi do 11. srpnja 1926. Nastava u tim školama bila je prilagođena očekivanoj ulozi žene u društvu, što znači da se naglasak stavljao na ručni rad, u ćemu je Mirković mogao dati svoj pun doprinos.
Mirkovićeve slikarske pedagoške vrijednosti prepoznate su i na Biskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu gdje od 1926. – 1936. polaznike podučava crtanju. Na istoj gimnaziji podučava i kaligrafiju i to u dva razdoblja: od 1928. do 1933. godine te od 1935. do 1936. godine. Prepisivanje svetih tekstova imalo je svoje mjesto poglavito u Biskupskoj gimnaziji. U crkvi se težilo da prijepisi svetih tekstova imaju i umjetničku crtu, da su lijepo prepisani.
U srpnju 1927. godine ostaje bez supruge Danice, da bi u prosincu 1928 do konca veljače 1929. godine boravi u Parizu. Pariz je izazov za sve likovne umjetnike, tako je i Ivan stjecao nova znanja na polju umjetnosti. Nadrealizam kao novi pravac umjetnosti je već daleko bio prisutan među pariškim umjetnicima, kako slikarima, tako i kiparima. Kasnije se to vidjelo u djelima Ivana Mirkovića.
Karneval je značajni dio tradicije rodnog grada Ivana Mirkovića što se odrazilo na Mirkovićevo stvaralaštvo u Splitu, gradu koji također baštini karnevalsku tradiciju. Splićani svake godine počaste jednog od svojih umjetnika da izradi «princa karnevala», splitskog «krnju». Godine 1931. krnju za splitski Karneval izradio je Ivan Mirković. Te godine karneval u Splitu je započeo sa problemima, «škandalom» jer su maškare vrijeđale jednu gospođu i radi toga su bile zatvorene tri maškare. Zapisi govore da je taj Mirkovićev splitski "krnja", bio visok oko 4,5 metara i najmršaviji je "krnja" do tada izrađenih.

Godine 1934. Mirković ponovno izrađuje "krnju" za splitski Karneval u kojem su se karnevalska ludovanja svodila na folkloristički ples i povorku u kojoj su učesnici bili odjenuti u narodnim nošnjama, dok su splitski bohemi priredili karnevalsku priredbu. Može se samo nagađati da li je u toj povorci bilo mjesta i za pašku nošnju, obzirom da je tada bilo Pažana koji su živjeli u Splitu.
Mirković je i treći puta izradio "krnju" 1941. godine. Sudionici karnevalske povorke nosili su masku koja je predstavljala gladnog građanina, opominjujući narod što ga čeka u godinama koje su pred njim.

U međuvremnu 1933. godine, Ivan Mirković se ženi drugi puta sa Slavijom Vranković. Obitelj se seli u Plinarsku ulicu, koja je dio splitskog Varoša, rubnog naselja Splita. U Varoši kroz povijest nije živjela gospoda. Varoš je bio naseljem pretežno ljudima srednjeg sloja, zanatlijama.

Mirković se 14. prosinca 1937. godine zapošljava u državnoj Muškoj zanatskoj školi kao učitelj vještina. 25. svibnja 1944. godine je postavljen za obrtnog učitelja.
Povijest škole započinje 10.veljače 1907. kada je škola otvorena s Javnom dvoranom risanja. Nakon 1. svjetskog rata škola je podjeljena u tri cjeline: Muška zanatska škola, Ženska zanatska škola i mješovita Šegrtska škola.
Godine 1920./21. privredni razvoj nametnuo je potrebu za osnivanjem Srednje tehničke škole, u kojoj je osnovan odsjek za građevinske tehničare, brodostrojare, brodograđevinare i odsjek slabe struje. Početkom 2. svjetskog rata, 1940./41. škola dobiva naziv Srednja tehnička škola s arhitektonsko – građevinskim odsjekom.
Danas škola djeluje kao Graditeljsko – geodetska škola koja je 4.12. 2017. obilježila 110. godina strukovnog obrazovanja u arhitekturi i građevinarstvu.
Na prijedlog društva Ivan Lozica 22.studenog 1945. osnovano je udruženje likovnih umjetnika Dalmacije, današnji HULU Split. U veljači 1946.g. Udruženje je priredilo prvu skupnu izložbu gotovo svih splitskih članova. Te iste godine osnovana je večernja škola za umjetnost, da bi u kolovozu sljedeće godine to preraslo u stalnu školu pod nazivom «Škola za primjenjenu umjetnost».

U travnju 1946. godine prema pravilniku udruženja izabrani su redovni članovi: Ivan MIRKOVIĆ, Emanuel Vidović, Ante Zupa, Vjekoslav Parać, Ante Franičević i ostali članovi.
Dana 29. srpnja 1948. Mirković je premješten iz Industrijske škole za nastavnika prosvjetno-naučne struke u Srednjoj školi za primjenjenu umjetnost, gdje je radio do 31. svibnja 1952. godine, kada je otišao u zasluženu mirovinu.
U periodu od 1948. do 1952. godine dobio je četri unuka: Mariju, Danicu, Antu i Luciju.
Grupa splitskih umjetnika 1961. godine osniva Grupu «Novembar 1961» u njoj sa Ivanom Mirkovićem još djeluju: Bartol Petrić, Ivan Krstulović, Milan Tolić, Nikola Ignjatović, te kipari Andrija Krstulović i Radoslav Duhović. U literaturi se pronalzi malo pisanog materijala koja govori o djelovanju ove grupe, iako je njihov prvi cilj je bio zajedničko izlaganje. Grupa je djelovala do 1963. godine. Negdje pri kraju djelovanja spomenute grupe, Ivan Mirković se useljava u novoizgrađenu kuću na Mejama.

Vodstvo i članovi KUD "Družina" 1975. godine po povartku sa Dana hvarskog kazališta gdje su uspješno nastupali sa "Robinjom", bili su gosti kod Ivana Mirkovića u njegovoj kući i ateljeu na splitskim Mejama. Razgledali su izradu kipa Jurja Dalmatinca koji je bio pri samom kraju svoje izrade. Između ostalog mogli su razgledati atelje sa bogatom zbirkom umjetnina te sami prostor u kojem je živio Ivan Mirković.

U povodu 500 obljetnice smrti Jurja Dalmatinca 25.09.1975. u rodnom gradu na glavnom gradskom trgu otkriven je spomenik Jurju Dalmatincu. Vidno uzbuđen Ivan Mirković je nakon mnogo desetljeća ponovno u svojem rodnom gradu.

Na žalost nije mogao obići svoju rodnu kuću koja je obitelji Mirković oduzeta nakon drugog svjetskog rata. Njegova zamisao je bila da se kuća otkupi od nekolicine stanara kako bi se u toj kući uredila stalna postava njegovih radova. Kao prvi potez Ivan Mirković je svojem gradu poklonio jedan dio fundusa svojih umjetnina, od slika i kipova.

Časopis "Informatica Museologica" Vol.7, No. 1-2, 1976 donosi sljedeću vijest:
"Memorijalna galerija Mirković - Kipar Ivan Mirković poklonio je svom rodnom gradu dio njegovog stvaralaštva kao odraz ljubavi umjetnika prema svom rodnom gradu. Općina Pag obavezala se poklonjena djela izložiti kao stalnu memorijalnu galeriju u njegovoj rodnoj kući. Do otvaranja ovog memorijala doći će vjerojatno u toku iduće godine.
Vrijedno je naglasiti i istaknuti u prvom redu donaciju samog autora koja je u našoj sredini dosta rijedak događaj. Autor ustupa zbirku svojih djela, zgradu i prostor za memorijal, koji će za grad Pag, kao jaki turistički centar, biti značajan kulturni dobitak. Uz bogastvao kulturne baštine prošlih vremena priključuje se i galerija suvremenog likovonog stvaraoca rodom iz Paga, izložena u ambijentu u kojem je autor izrastao. 1975.g."

Briga za tom ostavštinom pokazuje i odnos prema dva kipa od kojih kip Bartola Kašića krasi glavni gradski trg, prikriven sa tendom ugostiteljskog objekta, sakriven od pogleda gostiju koji bi se fotografirali pored kipa, dok kip Jurja Dalmatinca smješten na rivi isto zaklonjen od ugostiteljskog objekta i lokalnih prodavača i uličnih svirača, sigurno zaslužuje primjerenije mjesto od sadašnjeg.






Još veća je nebriga prema Mirkovićevoj ostavštini u Pagu, tu mislim na dva vrijedan djela: masku kipara Branislava Deškovića i kip Maršala Tita.

Do dana današnjeg toj Mirkovićevoj želji nije udovoljeno a i pitanje je gdje se ta poklonjena djela nalaze i u kakvom su stanju.

Dana 16. lipnja 1980. godine Skupština općine Split je za izuzetan doprinos tijekom šeszdeset godina stvaralaštva u splitskoj kulturnoj sredini, dodjelila Ivanu Mirkoviću, Priznanje za životno djelo, «Nagradu oslobođenja».
Za svojeg života Mirković je ostvario 12 samostalnih izložbi slika, plastika i karikatura. Njegovi su spomenici postavljeni u gradovima Pagu, Visu, Sinju, Dugom Ratu, Skopju i Trogiru.
Njegov kip «Partizan», u Trogiru je 1994. godine miniran i znatno oštećen, jedno vrijeme čuvan u Gradskom poglavarstvu,nakon toga prodan za staro željezo. Ista sudbina zadesila je i kip u Sinju.

Kip u Dugom Ratu zadesila je slična sudbina,srećom nije miniran niti srušen kao u Trogiru i Sinju, ali je devastiran na način da je išaran i ispisan grafitima.

Monumentalni kip "Osloboditeljima Skoplja" nalazi se u glavnom gradu Makedonije ispred zgrade Vlade Republike Makedonije. Obzirom na političke i društvene promjene koje su se dešavala na prostorima bivše Jugoslavije, sreća je da ovaj Mirkovićev spomenik nije zadesila sudbina njegovih spomenika u Hrvatskoj i da ovakav spomenik jednog hrvatskog kipara krasi trg u Skoplju.


Mirkovića se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća stavlja u kontekst nepodobnog stvaralaštva, obzirom da su njegova kiparska djela tematikom vezana za NOB-u. Zato su njegovi kipovi devastirani, čime se pokazalo nepoznavanje i nepoštovanje kulture na našim prostorima.

Siguran sam da mali broj Splićana znade da crkvu sv. Jerolima na Marjanu krase slike Ivana Mirkovića. Nekada su tu crkvu krasile slike renesansnih i baroknih majstora. Imena autora su bila nepoznata. Između dvaju svjetskih ratova te slike zamjenjene su Mirkovićevima.

Split se odužio svojem Đivu 29. prosinca 2005. kada je u Galeriji umjetnina otvorena posthumna i retrospektivna izložba njegovih radova, od slika do kipova. Izložba je ostvarena uz pomoć Poglavarstva grada Splita i Ministarstva kulture RH. Na izložbi je predstavljeno stotinjak djela iz bogatog fundusa koji je činio oko tri tisuće Mirkovićevih radova.

Ivan Mirković nije niti za svoje smrti imao mira. Sa obiteljske grobnice na splitskom gradskom groblju Lovrinac otuđen je brončani svijećnjak visok 1,80 metara kojeg je izradio sam Mirković.
Nakon tog događaja desila se još jedna krađa na istom groblju ukradene su kamene ploče i brončane skulpture lika "ratara-sijača" visine 60-70 centimetara koji je krasio jednu obiteljsku grobnicu, djelo staro 80 godina.
Oni koji su otuđili ova vrijedna djela Ivana Mirkovića znali su vrijednost tih istih djela kako umjetničku tako i materijalnu.

Na kraju, mogu istaknuti da je Mirkovića i kao čovjeka i kao umjetnika u najvećoj mjeri odredio njegov svjetonazor, odnosno, one moralne vrijednosti što ih je još od malih nogu upijao u roditeljskom domu u svojem Pagu, u toj uskoj paškoj ulici, u plemićkom okružju.


Mirković je živio i stvarao na način da je svojim djelima htio naglasiti i pokazati svu dvoličnost društava u kojima je živio.
Pag posebno treba biti ponosan na ovog svojeg sina.

Izvor fotografija: internet-Slobodna Dalmacija, Ivo Palčić, Ines Matica-Prelovec, Branimir Maričević

05.10.2018. u 22:50 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (7)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (5)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (7)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (5)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (7)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (5)
Srpanj 2017 (9)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (5)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (7)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika nebi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme dali književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP