Kome su potrebne i kako moliti? Kome su potrebne Molitve koje iscjeljuju srce? Svakome! Svatko bi trebao proći kroz ove molitve pri obraćenju, u određenim trenucima u svome životu i uvijek kada ga tako vodi Sveti Duh. (…) Preduvjet za iscjeljenje srca jest da je Isus Krist vaš Gospodin i Spasitelj.

Ako ste osoba koja imamo neke strahove, tjeskobe, stalne i neobjašnjive neuspjehe, grijeh kojeg se ne možete riješiti, psihičke pritiske i zdravstvene probleme. Ako se dugo borite s time i ne vidite promjene, ovo je knjiga za vas: „Molitve koje iscjeljuju srce“.

IZ KNJIGE „Nisam bio zadovoljan ni sa svojom unutarnjom tjeskobom. Osjećao sam se kao „oštećena roba“. Smatrao sam da me život dobro izudarao i da mi srce više nije bilo otvoreno kao kada sam imao dvadeset godina. Pa, možda je to samo život. Možda, kada odrasteš i postaneš mudriji, shvatiš da život nije utopija kojoj si se nadao kada si bio mlad. Možda zrelost znači priznati bol i razočaranja, naučiti živjeti u nesavršenome svijetu noseći se s njime najbolje što možeš. Možda sam konačno odrastao. Pa, možda je tako, a možda i nije. Vidite, Bog me pripremao za veliku promjenu.

Neposredno prije našeg puta u Australiju, završio sam pisanje knjige o lekcijama koje me Bog naučio tijekom 32 godine moga kršćanskoga življenja. Jedna od stvari o kojima govorim u toj knjizi jesu načini kako Bog iscjeljuje srce. Izložio sam što sam tijekom godina naučio o unutarnjem iscjeljenju, oslobođenju, odricanju od negativnih očekivanja i unutarnjih zavjeta te slamanju generacijskih prokletstava i grijeha.

Budući da smatraju kako literatura na našem jeziku u ovome području nije toliko dostupna, iz Biblioteke Vinograd odredili su promotivno razdoblje tijekom kojega knjigu „Molitve koje iscjeljuju srce“, autorâ Marka i Patti Virkler, možete dobiti besplatno! Pokrit ćete samo troškove poštarine. Kako do knjige? U razdoblju od srijede, 25. ožujka do nedjelje, 12. travnja posjetite web-shop Biblioteke Vinograd (www.vinograd.hr), registrirajte se i naručite knjigu. Može se naručiti jedan primjerak po osobi.

Odabrao za Vas i prilagodio blogu: EuM

Svjestan sam da je ovaj virus opasan, ali je još opasnije to što se u svim medijima priča samo o njemu. Da se priča o tome koliko je ljudi zaraženo u pojedinoj državi sezonskom gripom, virusnom upalom pluća i tako u nedogled te koliko ih je umrlo od iste, bio bi isti efekt, a to je panika zbog pandemije. Ali se to ne radi. Dakle, iza svega ovog postoji nekakav cilj, koji se očito uspijeva ostvariti.

Mediji ionako već dugo vremena nemaju funkciju informiranja već isključivo formiranja. Očito se kroz ovu pandemiju pokazuje da je ljudima zdravlje doista božanstvo. Istina, treba se brinuti i o zdravlju i ovozemaljskom životu, ali ne treba u tome pretjerivati. Jer činjenica je da ćemo baš svi umrijeti! Ne želim ulaziti u to treba li zabraniti javni prijevoz, sva javna okupljanja, rad trgovačkih centara, pa sve do toga da se zabrane i obitelji jer postoji mogućnost zaraze. (Dali, pretjerujem.)

Time neka se bavi tko je nadležan za to. Ali želim progovoriti o onome što se mene kao svećenika tiče, a to je odnos prema svetome. Ne donosi koronavirus smrt svijetu, jer je svijet koji ne priznaje Boga ionako već mrtav. Stvar je u tome da se pretjeruje, da se čovjeka želi uplašiti, a onda je lako s njime manipulirati jer u strahu gubi slobodu i racionalni način promišljanja.

Probajte idućih tjedan dana izbjegavati TV i druge „prijenosnike“ koronavirusa pa ćete vidjeti kako će se to odraziti na vašu psihu. A još kad biste i k tome dodali vjeru u Isusa, bili biste bliži Bogu od samih pastira Crkve. Kad bismo barem bili toliki paničari zbog grijeha i kad bismo poduzimali sve moguće mjere da se zaštitimo od vječne propasti… Znam jedno: Isus je živ i dao nam je sakramente i blagoslovine kao pomoć i zaštitu na putu svetosti vodeći nas tako prema Cilju za kojeg smo stvoreni.

Makar smo u 21. stoljeću i vremenu „napretka“, ja to vjerujem. I za kraj: shvatio sam da se spomenuta bolest nalazi u korijenu mog imena (lat. corona=hrv. kruna), pa me izbjegavajte da se ne zarazite dvjema bolestima koje nastojim prenijeti: razmišljanje svojom glavom i, dakako, vjera.

Autor: vlč. Krunoslav Kolar
Prilagodio blogu: EuM

Rekli smo da je zahvalnost pamćenje naše duše kada se sjećamo dobrih stvari u životu, a to je stanje kada neprestano gledamo u svjetlo te postajemo svijetao. Zahvaljivanjem Bogu u nama se umnaža svjetlo, sve više snage, energije, ljubavi i radosti te postajemo ljudi dobrote, blagi, ali istodobno duboko iskusni. Zahvaljujući Bogu, ali i ljudima, mi postajemo svjesni kako je bezbroj ljudi nama činio dobro. Tako shvaćamo da su ljudi dobri, a ne zli, da u njima uvijek ima plemenitosti i da se s njima može surađivati i kraj njih dobro živjeti. Tako oko sebe stvaramo prostore optimizma, međuljudskog razumijevanja dobrih odnosa, povjerenja, ljubavi i pouzdanja te tako život postaje duhovno i tjelesno zdrav.

Naprotiv ako ne zahvaljujemo, tada zaboravljamo dobra djela, tada se sve više zatvaramo u tamu, sve više pamtimo negativno, u sjećanju nam se sve više nagomilava onog teškog, mučnog, mračnog. Tako se zapravo mehanizmi našeg duha prenose na mehanizme psihe te postajemo depresivni, naši osjećaji sve mračniji, a naša mašta sve punija tamnih slika. Na taj način naš razum sve više razmišlja negativno, a naša volja se upravo onda odlučuje na samosažaljenje, na predbacivanje drugima, na zloću i na kidanje odnosa s ljudima. Ti mehanizmi se onda prenose na naše tijelo, te gledajući negativnosti i zlo, počinjemo se bojati.

Strah stišće naše žile i našu krv u žilama, to zaustavlja rad našeg organizma te se u njemu nagomilava masnoća, kamenci i druge otpadne tvari koje krv ne može iznijeti iz žila jer je slaba cirkulacija. Žile su sve uže od straha, jer organizam slabije radi budući da smo ga oslabili svojim strahovima, negativnostima i mrmljanjem. Tako dolazi do povišenog krvnog tlaka, skleroze, raznih reumatičnih oboljenja, do slabijeg rada našeg mozga te se u nama tako već tjelesno stvara neraspoloženje, osjećaj umora, bolesti i nemoći. Taj nas umor i osjećaj nelagodnosti još više tjera u strah te ono samo još više pospješuje da organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je započelo samo time što smo prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo.

Jednako tako – kažu znanstvenici – ljudi koji lažu, žive za petnaest posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se oporavljaju od svojih bolesti. Strategija je ista. Laž nas čini neprijateljima Boga i ljudi jer smo tada neistiniti. To stvara u nama strah. Kad smo daleko od Boga, tada nas sve u svijetu mora strašiti, jer sve je jače od nas. Nemamo se gdje skloniti, nemamo se gdje zaštititi, nema nikoga tko bi bio jači od svih naših zala. Tako se u nama stvara zapravo svestrana bolest, sveobuhvatni egzistencijalni strah, a onda i sveopće rastakanje našeg organizma. A to u nama samo još više poveća umor, tjeskobu i strah što donosi bolove, a bol nas tjera u još veću depresiju i bezvoljnost.

Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Treba se vratiti prvoj ljubavi. Potrebno je ponovno se zagledati u Božje lice, gledati preko horizonata zemlje i smrti tamo kamo idemo. Potrebno je iznad svake boli vidjeti sreću, iznad svake tame svjetlo, iznad svake depresije vidjeti olakšanje i zdravlje. No, da bi se to moglo, potrebno je neprestano zahvaljivati i tražiti zašto bismo mogli zahvaliti. Zahvaliti Bogu što smo danas ustali u jutro, zahvaliti što smo imali kamo poći spavati, zahvaliti što smo imali nešto pojesti, što smo mogli disati, što imamo sobu, krevet, što imamo jelo, ljude, zahvaliti za tramvaj, autobus, za zrakoplov, zahvaliti za komadić jabuke, banane, za komadić mesa i kruha.

Zahvaliti Bogu treba i kada nam je najteže, naš um ne može dokučiti sve uzroke, a što ti ne znaš On zna. Zahvaljumo za svoje noge, srce, pluća, za mozak i glavu, za jezik koji može zahvaljivati, zahvaljivati za pod na kojem stojimo, za stolicu na kojoj sjedimo, za strop tople sobe iznad nas. Zahvalnost je život, tko zahvaljuje, taj je vječan. Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje, taj doziva Boga u svoju situaciju i tad postaje velik kao Bog. On prebiva u Bogu, a Bog prebiva u njemu.

Iz knjige „Budi odvažan i hrabar“ autora Tomislava Ivančića.
Prilagodba blogu EuM!

Zahvalnost je pamćenje naše duše. Biti zahvalan znači sjećati se dobrih stvari u životu, a to znači neprestano gledati u svjetlo te postajati svijetao. Gledaš li u bolest, fiksirat ćeš se na nju i postati bolestan, gledaš li u zdravlje, fiksirat ćeš se na zdravlje i postajati sve sretniji, zadovoljniji i zdraviji. U jednom novinskom članku pisalo je da pesimistički muškarci za dvadeset posto više obole od skleroze negoli oni kod kojih preovladava optimizam.

Liječnici još ne znaju kakav je to odnos, zašto optimizam u čovjeku stvara mogućnost dužeg života i čistih, ali je činjenica statistička, to znači znanstvena da se tako doista događa. Ne isplati se biti pesimist. Pesimizam je zapravo polagano samoubojstvo. Pesimizam je jedna vrsta depresije, to je gledanje svega crno, to je fiksiranje na vlastitu bol i muku, to je zatvaranje očiju prema svjetlu, to je gledanje u bol umjesto preko nje. Pesimist i depresivan čovjek ne vjeruju da noć ima jutro, da će svaka bolest ući u zdravlje, da svaka depresija ima svoj kraj. U tom je njegova bolest pesimistička, a to znači beznadna.

Zahvaljivanje, blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od Boga tražili Poznato je da je zahvaljivanje Bogu najuslišanija molitva. Kad imam dojam da Bog ne uslišava ni jednu moju molitvu, tada treba početi zahvaljivati upravo zato što ne uslišava, što me ne čuje, što mi se čini kao da ga nema. Tad se otvaraju vrata neba, tad sam uzeo pravi ključ i tada mogu do Boga.

Napisane su doista hrpe knjiga o tome kako različito zahvaljivanje, hvaljenje Boga, blagoslivljanje njegova imena uvijek donosi sve ono što smo od Boga tražili. Kako to možemo protumačiti? Sveto pismo kaže da Bog stanuje u hvalama svojih vjernika. To znači tamo gdje vjernici počnu Bogu zahvaljivati i hvaliti ga, Bog prebiva s njima. Normalno je i među nama da svatko od nas voli biti s ljudima koji ga vole. A ljudi najviše vole onoga kome imaju zahvaljivati za bilo što.

Očito je Bog dobro došao onima koji ga hvale, blagoslivljaju i toplo mu zahvaljuju za njegova djela. No i još nešto! Promatrajući djela koja nam je učinio Bog i zahvaljujući mu za njih, mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što je dobro, zapažamo kako je daleko više dobra nego zla u našem životu Oni koji Bogu zahvaljuju, sjećaju se njegovih dobrih djela. Gledajući dakle u djela koja nam je učinio Bog, raste naše povjerenje u njega.

Tako se naša duša otvara njegovim darovima, mi s pouzdanjem gledamo njegovo lice, pristupamo k njemu svjesni da će nam oprostiti grijeh i da će nam dati nove darove. No, promatrajući djela koja nam je učinio Bog i zahvaljujući mu za njih, mi sami postajemo zdraviji, jer se tada fiksiramo na ono što je dobro, zapažamo kako je daleko više dobra nego zla u našem životu, kako smo se uspjeli u bezbroj situacija izvući, kako je ipak svjetlo jače od tame i kako ćemo živjeti, a ne umrijeti.

Tako se u nama umnaža svjetlo, sve više snage, energije, ljubavi i radosti te postajemo ljudi dobrote, blagi, ali istodobno duboko iskusni. Zahvaljujući Bogu, ali i ljudima, mi postajemo svjesni kako je bezbroj ljudi nama činio dobro. (eum:) Dakle, danas u teškim trenucima izolacije restrikcija i osame, potrebna je vjera, zahvaljivanje i nada u ozdravljenje, nasuprot depresiji i bolesti... (slijedi nastavak)!

Prema knjizi „Budi odvažan i hrabar“ autora Tomislava Ivančića
Prilagodba blogu: EuM

Znamo li danas tko je Bog? Ne! Mi smo tek spoznali da on mora postojati. On sam ostaje za nas velika tajna. Mi ga ne možemo „shvatiti”. Ljudski ga pojmovi ne mogu obuhvatiti. Bog nadmašuje sve što je ljudsko… Bog je ne-ograničen, ne-izmjeran, ne-shvatljiv, bez-konačan. Bog je sve-mogući, pre-mudar… „Bog je ljubav, koja iz ljubavi stvara bića određena da se ljube i budu ljubljena” (Bergson). Da li je tako?

U Bibliji često susrećemo ovakve izraze: Bog „ima srce”, na nas misli, Bog se srdi, zbog nečega se „pokajao”, „pruža ruku nad nama” itd. Sve to treba shvatiti kao metaforu kojom nam je slika Boga pristupačnija i vjernija. Bog je bio i ostao samo čisti duh… Budući da ne možemo Boga spoznati kakav on uistinu jest, nije ništa čudno što postoje mnoge krive predodžbe o Bogu. Te predodžbe samo zamagljuju pogled na Boga. Tako neki zamišljaju „dragoga Boga” kao nekog starca s dugom bradom koji sjedi na prijestolju negdje „u nebu”, nad oblacima… Drugi opet zamišljaju Boga kao onoga koga se treba bojati i plašiti… Neki opet misle da je Bog onaj strogi sudac koji traži da se njegova volja ispunja po svaku cijenu, do u sitnice, te poput nekog knjigovođe upisuje svaku našu pogrješku i propust…

Zar nisu manje-više sve nas naši roditelji i stariji plašili dok smo bili mali: „Ne smiješ to raditi, uzeti, Bog će te kazniti…” Nismo li možda krivu sliku o Bogu dobili ili je stvorili sami sebi? Tko nam može zapravo reći tko je Bog, kako treba o Bogu misliti i kako ga shvaćati? Pa tko bi drugi mogao biti pozvaniji nego Isus Krist?! Sve, naime, što je Isus govorio ili činio, objavljuje nam Boga. Pokazuje nam kakav je Bog. Poznata je izjava prvoga ruskog kozmonauta: „Prodrli smo u svemir i nigdje nismo našli Boga!” Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti ni na nebu!”

Bog zapravo nije vezan uz neki prostor ili vrijeme, jer on nema tijela. On je čisti duh. „Nebo” nije nikakvo prebivalište, nego stanje. „Prijestolje Božje” nije smješteno u prostor, a pogotovo ne nad oblacima. Bog je u svijetu posvuda prisutan, a ipak nije dio svijeta. On jest u ovom svijetu, a ipak izvan tvarnog reda. Bog živi i djeluje u svemu. Zato se u svemu može i spoznati. Možemo reći ovako: Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Budući da je Bog posvuda, Nebo je posvuda za one koji ga ljube: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Isus).

Bog je čovjeku bliži nego što je čovjek blizak samome sebi. On je nama bliz u svakoj stvari i svakom čovjeku. On je odgovor na sva naša životna pitanja. On je naš dobri ljubljeni Otac. Bog je bio i ostao svrha našega života. Po vjeri u Boga mijenja se naš život na zemlji. Sve dobiva svoju vrijednost. Vjera nam rješava sve životne zagonetke. Kako se postaje sretan? Život je zaista čudnovata i čudesna stvar. Netko je htio da postojim a da me nije ni pitao. Zbog toga se isplati živjeti…! Život mora imati svoj smisao i cilj. I to opravdani… Moramo se sa svoje strane potruditi otkriti pravi smisao života. On nas na to potiče. Potiče nas da učimo da postanemo mudri i odgovorni prema svom i životu drugih ljudi i živih bića.

Prije svega jedno je sigurno: čovjek nema niti će imati mira i sreće dokle god ne nađe pravi smisao svoga života. Dobro je netko rekao: Ljudi se neće smiriti dokle god ne shvate zbog čega moraju živjeti i umrijeti… i kamo će poslije smrti otići… Čovjek je tako jedinstveno biće da bez smisla života ne zna i ne može biti sretan. Možemo imati sve blago ovoga svijeta, možemo si priuštiti svako uživanje, možemo imati sve što nam srce želi, ali to još ne znači da smo pronašli smisao života, da smo radosni i sretni. Zar je malo takvih koji se tuže kako od života nemaju ništa i sve im se čini besmislenim…? Ne zaboravimo: Vječnom ljubavlju smo ljubljeni… Bog ima sa svakim od nas svoj plan. Upoznajmo ga i ostvarujmo svakoga dana. Tako ćemo postati sretni i blaženi. Za vjernika koji sluša i živi Očevu riječ nama razloga za strah.

Izvor: Razmišljanja, fra Petar Ljubičić
Prilagodio blogu: EuM

Jedini odgovor na sva naša pitanja Svatko od nas u sebi nosi neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada našoj naravi. Tako smo stvoreni. Normalno je da o njoj neki sanjaju i danju i noću. „Postoji samo jedan način da budemo sretni: živjeti za drugoga” (Tolstoj, ruski pisac). „Sreća je nusproizvod napora da nekoga učinimo sretnim” (Palmer, suvremeni američki pisac). Tko nam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim naše srce čezne? Samo onaj koji nas je u ovaj život i pozvao. A to je Bog, vječno, neizmjerno, sveznajuće i svemoguće Biće. Bez Boga čovjek ostaje sebi pitanje bez odgovora.
Zato je nezamisliv ljudski život bez Boga. Ako čovjek ne računa s Bogom, on ne zna zašto uopće živi. Zašto je tu i kamo mu je poći. Uvjerili smo se u to gledajući kako totalitarni sustavi koji su se stalno borili protiv Boga, preko noći nestaju. Zar nije to bio njihov Sizifov posao u proteklih 70 godina? I to je dokaz da ovim svijetom upravlja vječni Tvorac. PITANJE JE SADA: KAKO SE SUSRESTI S BOGOM?

Svatko od nas nosi u sebi svoje motrište Boga. Sam korijen spoznaje Boga imamo u svojoj duši, ako je ona slika Božja i ako u njoj postoji težnja za Bogom koja potiče naš razum a traži Boga. Svatko od nas nosi u sebi praiskustvo Boga. U dubini svoga bića mi osjećamo da je netko tu blizu. Da je netko tu tko nas neizmjerno voli. Tko se za nas brine i tko nas je od vječnosti imao u svojoj providnosti. Da bismo došli do toga da uvidimo kako je Bog odgovor na sva naša životna pitanja koja nam se u životu postavljaju, potrebno je napeti sve svoje sile: razum isto tako kao i volju, revnost isto kao i čuvstvo. Tu se radi o osobnoj odluci svakog čovjeka.
Bog postoji i ja vjerom prihvaćam tu istinu. Svaki čovjek može iskusiti Boga u svom vlastitom životu i u svijetu. Bog ima udjela u našem životu. On je usred njega. Možemo reći: čim se zadubimo u svoj život, mi susrećemo Boga. Tako, primjerice dok šećemo i promatramo zvjezdano nebo, možemo iznenada doživjeti i osjetiti nešto od beskrajnosti koja nas okružuje. Istog trenutka otima nam se pitanje: Odakle taj divni red, sklad, ljepota? U najmanjoj kapljici vode, u atomu kao i u Svemiru? Zar je to moglo nastati slučajem?

Stvoritelj svega je Bog. U njemu gledamo Stvoritelja svega što nas okružuje. U prirodi se susrećemo s njim. Čitav svijet je prozirno staklo kroz koje ga možemo vidjeti. Danas u krizi bojimo se da se to staklo ne razbje te se javlja naglašena čežnja za Bogom. On nas stalno doziva posebno u vrijeme korizme. Postoje mnogi putevi da se dođe do Boga. Svaki čovjek kao slobodno i otvoreno biće, sva njegova nada i očekivanje teže za onim jednim u kome će naći ispunjenje svega što traži. To je ta čežnja za Bogom. Uz našu težnju za ljubavlju, za srećom, postoji u nama i težnja da budemo dobri. Svaki čovjek zna dobro da ne smije činiti sve što želi. Da ne smije svu sreću prigrabiti za sebe – možda na štetu drugih. Snagu koja to uređuje, koja djeluje u čovjekovoj nutrini, nazivamo savješću.
Savjest progovara i onda kad nitko ne vidi zlo koje činimo. I onda kada zlo nikome neposredno ne šteti. Savjest opominje, optužuje i smeta. Ali ona me potiče i vodi prema onome što je dobro i ispravno. Tko stoji iza glasa savjesti? Po našoj čežnji i težnji da budemo dobri, mi ljudi naslućujemo ono neizmjerno Dobro i neizmjerno Dobroga. Po glasu savjesti, on se nalazi usred našeg života. Bog dopušta da ga nađemo usred svoga života. Posvuda nailazimo na njega. Ali ga možemo sresti i u nedaćama svoga života: u boli, u samoći, u udarcima sudbine, u smrti…
Dobro je netko rekao: Ljudi se neće smiriti dokle god ne shvate zbog čega moraju živjeti i umrijeti… i kamo će poslije smrti otići… Čovjek je tako jedinstveno biće da bez smisla života ne zna i ne može biti sretan. Možemo imati sve blago ovoga svijeta, možemo si priuštiti svako uživanje, možemo imati sve što nam srce želi, ali to još ne znači da smo pronašli smisao života, da smo radosni i sretni. Zar je malo takvih koji se tuže kako od života nemaju ništa i sve im se čini besmislenim…? Unatoč svim virusima i napastima ovog svijeta koji su samo posljedica grijeha i neurednog života - ne zaboravimo: Vječnom ljubavlju smo ljubljeni… Bog ima sa svakim od nas svoj plan. Odgovornim odnosom prema sebi i bližnjima živeći i slušajući Njegovu riječ upoznajmo ga i ostvarujmo svakoga dana. Znamo da nakon korizme dolazi Uskrs a u nadi uskrsa vjerujem da će granuti sunce i vratiti zaslužene plodove dobra pravednicima cijele Zemlje. (nastavak u slijedećem postu)!
Izvor: Razmišljanja, fra Petar Ljubičić
Prilagodio blogu: EuM

Vjerujem da je po Božjem naumu brak blagoslovljen te da supružnici svoja tijela imaju darovati jedno drugomu. Tema je izuzetno široka i zahtjeva šire pristupe, međutim kako ne bih lutali, a da bi se komentari mogli zadršati na ciljanom području, ovdje ću se poslužiti ulomkom iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima“ autora p. Augustyna Pelanowskog, naglašavajući kušnje, kojima se seksualnost obuzdava, kako bi se očuvao brak, očuvalo zdravje od raznih bolesti kojima je izložena slobodna seksualnost i na koncu dostojanstvo svakog pojedinca.
Kušnje na polju seksualnosti uče nas poniznosti (prihvaćanju volje Božje) jer boreći se za čistoću dovodimo u red i svoje osjećaje. Nema jačanja duha bez svladavanja opasnosti. Zahvaljujući tome što je snaga seksualnosti snažnija od naših prirodnih snaga, ne samo da molimo kako bismo je ukrotili nego vapijemo za Božjom pomoću. Ne okrećemo se samo prema Bogu nego se razborito trudimo da se zaštitimo od snažnih poriva koji nas žele učiniti ovisnim. Napasti i kušnje su stimulator koji pobuđuje, aktivira i daje snagu u opasnosti, mobilizira iskustveno u razumu, budući da postoji svijest o mogućnosti gubitka Božje ljubavi. Božja ljubav je dakle oruđe koje osnažuje i razvija nutrinu zahvaljujući situacijama koje otežavaju taj razvoj i zbližavanje s Bogom. Moleći Boga za pomoć jačamo svoju vezu s njim.

Seksualno neumjeren čovjek nakon nekog vremena postaje egoist koji traži jedino tjelesno zadovoljstvo. Boreći se za čistoću dovodimo u red i svoje osjećaje. Kaotično popuštanje seksualnoj napasti čini da prestajemo gospodariti svojom prirodom, svojim željama, i ne uspijevamo ovladati agresiju, ljutnju, nervozu ili mržnju, postajemo nerazboriti i svadljivi. To se događa jer nas seksualnost, ako joj se prepuštamo u neumjerenosti, zarobljuje i tjera da ostvarujemo ono što nam je ugodno i milo. Postajemo rastreseni i koncentriramo se samo na tijelo, ograničeni smo strahom od grijeha ili njime smo fascinirani.

Kod toga osobe prepuštene /opsjednute/ neograničenoj seksualnosti imaju potrebu promatranju drugih prvenstveno u seksualnim okvirima. Popuštanje seksualnoj napasti čini od čovjeka biće koje je potpuno usmjereno na seksualnu ugodu. Seksualno neumjeren čovjek nakon nekog vremena postaje egoist koji traži jedino tjelesno zadovoljstvo, koji trči isključivo za fizičkom nasladom. Gubi one uzvišene osjećaje i nije sposoban ostvariti kontakt s Bogom, s ljudima i sa samim sobom na područjima kao što su suosjećanje, prijateljstvo, predanje, pomoć, razumijevanje, dobrodušnost, strpljivost i mudrost.

Duh je Isusa odveo u pustinju kako bi ga đavao iskušao. Matej u svom Evanđelju (Mt 4,1) na grčkom jeziku upotrebljava pojam ŔµąÁ±¶É peirazo, odnosno kaže da je Isus iskušavan. Možemo to dakle tako prevesti, jer Jakov jasno piše da Bog nikoga ne napastuje, već kuša (Jak 1,13). Bog kuša kako bismo bili prokušani: ne naivni, već osnaženi. Naposljetku, nikada nas ne kuša više nego što možemo podnijeti i uvijek nam pokazuje izlaz iz situacije, kao što kaže Pavao u Poslanici Korinćanima: „Nije vas zahvatila druga kušnja (peirasmos) osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.“ (1 Kor 10,13).

Unatoč svemu što nam globalno nameću i sa nama tako manipuliraju: “Ne mislite sa strahom
na sutra, planirajte snagom Božjom i pustite da Vječni djeluje kroz vas, onda su vaše misli
pozitivni magneti koji privlače dobro” Citat iz knjige : Ovo je moja riječ..

Predstavljam Vam 5 zadnjih naslova koje možete pročitati na ovom blogu:

1-Zašto smo nezadovoljni?
2-Zamka za mučenika!?
3-Kako prepoznati Božju riječ?
4-Tko se boji nježnosti?
5-Tko to tamo gunjđa?

Naslovi su otvoreni za sva pitanja koja dotiču ili o kojima govore!

Sijedeći post za par dana! Lp svima..

„Vjerujem da Otac koji je na nebesima ima za svakoga od nas svoj plan i da je u stanju, sa svakog našeg puta, gdje god bili, vratiti nas k Sebi. A doći k Njemu – najveći je čovjekov uspjeh. Gospodin Bog najviše je obećao onima kojima je dao najmanje šanse na ovome svijetu. Za njih ima najveće obećanje. Obećanje koje ne zahtijeva nikakvu „šansu”. Rastemo za Kraljevstvo nebesko zahvaljujući onome što nas nadrasta…“ (Izvor teme za post: knjiga „Odlasci” autor pater Augustyna Pelanowskog) Izuzetno zanimljiva knjiga koja ruši predrasude po pitanju uspjeha i neuspjeha. Napisana je u osobno ime kao biblijska meditacija s naglaskom na egzistencijalno. Naglašava osobnu formu iz razloga što smatra da „Jedina osoba o kojoj imam pravo govoriti otvoreno, kako dobro, tako i loše, jesam ja sâm“. A na pitanje: „Zašto sam je napisao? Kako bih te barem malo uvjerio da imaš šanse ili, u najmanju ruku, da prestaneš misliti kako nema šanse za tebe. Ne računam na to da ću te potpuno uvjeriti; možda mi uopće neće poći za rukom uvjeriti te, a možda ipak malo… U ovoj knjizi sigurno ima i nekih zabluda – nisam nepogrešiv, tražim istinu kao i svaki od vas“. U ovom postu izdvojit ću neke naglaske koji nas vode na nepoznato područje razmišljanja o stvarnim životnim vrijednostima. Teme koje biram mogu se svrstati u vjersku nadgradnju i nisu lagane za čitatelja;
Nije širok put uvijek onaj koji donosi sreću. Po uskom putu - kao da je Bog neizmjerno nagrađivao one koji su toliko izgubili u životu, one od kojih su drugi okretali glavu. Čini se da tu nije riječ o zadovoljavanju pravde, već prije o otkriću drugog bogatstva, drugog plana svijeta – Kraljevstva skrivenog iza bogato urešenih zastora fizičkog univerzuma. Svijet u kojem živimo samo je pakiranje, ovitak svemira u kojem je Bog skriven. Najbliži tom skrivenom Bogu su oni koje je neuspjeh bolno pritisnuo s površine pakiranja u unutrašnjost. (…) Ljudska sudbina ne podrazumijeva uvijek razvoj. U životu ne teče uvijek sve glatko...
Sin Božji nije se objavio u svojem veličanstvu i sili, mudrosti i sjaju, već u glinenoj posudi tijela malenog djeteta. Čak kad je postao odrastao čovjek nije se nikada usudio uzvisivati iznad bilo koga. A naše nezadovoljstvo životom često proizlazi upravo iz zatrovanog izvora: nismo tako dobri kao drugi!

No, kad bismo bili bolji – bi li to bilo bolje za nas? U životu ne teče uvijek sve glatko. Sve češće susrećemo ljude čije se postojanje sužava. Njihov životni put drobi se u civilizacijskom žrvnju, u utrci za zaradom, u potrazi za ljubavlju, dobrobiti, karijerom ili ljepotom tijela. Nekada se povlače pod pritiskom velike krivice, zbog psihičkog ili seksualnog nasilja ili zbog odbačenosti; a sve češće se naoko bez razloga povlače, zatvaraju u sebe, skrivaju iza brojnih obrambenih oklopa. Povlače se jer su neki drugi od njih bolji, jer su prvi. Njihovo ih postojanje sputava, ponižava, postaje besmisleno.

No, znači li to da su drastično loše? Ne izazivaju na prvu izvanredno divljenje, no možda u svojem mraku rezignacije skrivaju kakvu tajanstvenu i skrivenu nadu? Možda jednostavno ne vide novu fazu svog postojanja? Možda samo nisu u stanju otkriti da se događa zapravo nešto predivno? Ako na određenoj razini nije vidljiva nikakva perspektiva za daljnje postojanje, možda je to ograničenje upravo početak novog svijeta? Biti shrvan od poniženja znači biti ponizan do mjere koju je Isus tražio – Isus najmanje dijete daje apostolima za uzor! Za mnoge je taj zahtjev pljuska, no od vremena Evanđelja upravo takvo „umanjenje“ sebe bilo je ciljem duhovnog uboštva. „Onaj koji zna kako živjeti uboštvo i trpjeti za Gospodina i koji radije ima manje nego više, taj prima dublji mir i veću sreću u Boga.

Tisuće ljudi tuži se i nariče jer su gori od drugih u ovome ili onome. No, nije li upravo to potrebno kako bi se zagledali u sebe? Nije li to cilj duhovnog spoznanja sebe u Obličju Boga? „Uistinu, ako sve razmotriš i sebe iskreno pogledaš, ispravno ćeš prosuditi da si gori od svih.”Nikada se nisam osjećao tako motiviran biti malen kao nakon čitanja svjedočanstva Erzsebet Galgóczy. Od djetinjstva pratile su je strašne nesreće koje su joj fizički osakatile tijelo, a uz sve to imala je snage moliti Isusa da joj sljedeći dan bude još teži od prethodnog. Zar je moguće moliti da sljedeći dan bude teži od prethodnog? Moguće je ako se razumije da prihvaćanje muka i trpljenja može nekome olakšati put u nebo. Tek što sam pročitao nekoliko stranica te knjige počeo sam osjećati stid koji me je učinio manjim, skupila se moja duša, kao da me je tko zabacio u kakav taman kut svemira. Osjećao sam se postiđen jer sam shvatio da dotada još ništa nisam učinio iz ljubavi prema Isusu ili prema drugom čovjeku. Nijedna mi knjiga nije tako jasno posvijestila tu poražavajuću stvarnost.
To što se čovjek osjeća bijednim, ne treba u nama buditi ogorčenost i razočaranje, već jedino skrušenost i prihvaćanje. Istina, čak ako je i tužna, bolja je od laži koja donosi radost. Stoga je vjerojatno daleko od kršćanstva ono što neki nazivaju izgradnjom osjećaja vlastite vrijednosti. Mislim prije svega na one narcisoidne težnje koje se eufemistično klasificira kao rad nad osjećajem vlastite vrijednosti. Uopće nije istina da smo bolji od drugih, da uvijek imamo sjajne ideje, prihvaćamo svoje fizičke predispozicije, da smo ponosni i zbog najmanjih postignuća, da cijenimo svoje uspone, da smo uvijek originalni, prihvaćamo sve svoje emocije i uspijevamo ih javno izražavati, da odbacujemo kriva mišljenja na svoj račun, izražavamo se o sebi jedino sa simpatijama i pretpostavljamo da smo obljubljeni, vrijedni za svijet. I neistina je da smo sigurni u sebe. Trebamo li vjerovati u svoju ili u Božju savršenost?

Kako prepoznati jesmo li upali u ovu zamku: „Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica.“ (Matej 6,3)“ Svi znamo što je mučenik. Svi smo čuli srceparajuće priče o povijesnim junaštvom muškarcima i ženama koji su umrli za Krista. Ali postoji i druga vrsta mučenika koji nisu hrabri i plemeniti – veliki i kontinuirani mučenik koji je uvijek spreman podijeliti svoju bol ako postoji netko tko sluša. Ovakva vrsta mučenika želi da svi znaju kakve žrtve on podnosi u svom životu. Tako je lako upasti u zamku mučeništva. Mi počnemo služiti našim prijateljima i obitelji, i volimo to. Ali nakon nekog vremena naša srca se mijenjaju i počnemo očekivati nešto za uzvrat. Na kraju više nemamo srce onog tko bezuvjetno služi. Naš stav postaje gorak i ubrzo saznajemo da nas obuzima samosažaljenje. Postajemo mučenici. Biblija nas uči da kad dajemo – neka nam ne zna ljevica što čini desnica. Drugim riječima, Bog želi da služimo ne dajući pažnju tome vide i prepoznaju li nas drugi. Oni koji se ovdje prepoznaju neka sagledaju jesu li upali u zamku mučenika? Ako jesi, traži od Boga da ti da Njegovo srce tako da možeš nesebično davati bez brige hoćeš li biti prepoznat. Treba zatim moliti prema molitvi : Duše Sveti, pokaži mi jesam li upao u zamku mučeništva. Želim imati Tvoje srce koje služi tako da mogu drugima davati onako kako Ti želiš, nesebično i sa svom radošću.

Napisano: Prema evanđlju po Mateju ...
Odabrao prema poznatom primjeru i priredio: EuM

Prema tv programu o avionskim nesrećama, nakon pada aviona sa 35 putnika - ostala je
živa samo jedna žena. Imala je isčašen kuka, ali se uspjela izvući iz olupine aviona. Našla
se u prašumi i tišini nepoznatog krajolika. Ostala je prisebna i u molitvi. Potom je začula
jasan glas da prati njegove upute i da se ne boji. Glas je odzvanjao u njoj samoj. Ostala je
koncentrirana na daljnje upute, najprije je poželjela vodu. Uskoro je počela padati obilna
kiša koja je napunile njene improvizirane posudice od alu-folije. Vjerovala je u riječi koje je
slušala te je 8 dana preživjela na tom mjestu sve dok nisu došli prvi spasioci..

Naime, Božja riječ često u naše srce donosi određenu promjenu ili informacije koje do
tada nismo imali. Sasvim je normalno da naša podsvijest na te promjene ili informacije
gotovo redovito odgovara sumnjom. Sumnja u tom slučaju nije ništa drugo doli upozorenje
naše podsvijesti koja nam sugerira da to što smo čuli ili iskusili, do tada u nama nije
postojalo ili je drukčije od informacija i iskustava koja smo imali do tada. Zato je, kada
mislimo da nam je Bog progovorio, dobro pričekati nekoliko trenutaka i vidjeti hoćemo
li reagirati sumnjom.

Sumnja može biti dodatna sigurnost da proživljeno iskustvo ili primljena spoznaja nisu
došli iz naše podsvijesti. Ponekad je sumnja vrlo snažna i tada mogu iz iskustva razlučiti
da dolazi od zloduha. To mi daje još veću sigurnost da mi je zaista progovorio Bog.
Plodovi riječi, spoznaje i iskustava, Bog neće progovoriti nešto što nije u skladu s
njegovom riječju zapisanom u Bibliji, neće niti osuditi niti optužiti, opomenut će nas, ali
nas neće niti poniziti niti povrijediti, neće nas ni na što prisiljavati. Također, Bog nam je
spreman više puta govoriti jedno te isto, dokle god to ne budemo spremni čuti i prihvatiti.

Veoma siguran način raspoznavanja izvora su plodovi riječi, spoznaja i iskustava. Ako se
ti plodovi nalaze među plodovima Duha, koji su nabrojani u Poslanici Efežanima, odnosno
ako su potaknuli pozitivne promjene srca, možemo biti prilično sigurni da nam je govorio
Bog (Ef 5,22). Osobno koristim još jedan filter za razlikovanje duhova. Ako se nakon
određenog duhovnog iskustva osjećam poput beskorisnog sluge ili ako ne razmišljam o
tome kako sam nešto dobro učinio, već razmišljam o dobru koje se je dogodilo, tada sam
prilično siguran da je iskustvo došlo od Boga. Sposobnost raspoznavanja, razlučivanja
produbljuje se s našim iskustvom. Bog poznaje naše duhovne kapacitete, njemu je drago
da budemo razboriti i da provjeravamo. Zato će nam davati pojedine riječi i iskustva
uzimajući u obzir da će nam biti potrebno više vremena, a možda i više poticaja
kako bismo nešto spoznali i prihvatili.

Na temu nježnosti i poradi nje, napisane su mnoge knjige. Iako je
nježnost "kolijevka" ljubavi, ipak – nismo više u stanju držati se
za ruke u našem svijetu, nismo u stanju biti bliski s drugim ljudima.
Nismo u stanju pronaći nove – a zapravo prastare – načine proživljavanja
ljubavi. Bojimo se nježnih pokreta a većina ljudi na svijetu danas
živi u strahu, izoliranosti i nemiru. Stidimo se nježnosti, bojimo se
dodira, nedostaje nam takve zdrave, normalne bliskosti.

Živimo u tužnim brigama jer ne živimo u nježnosti sa bližnjim, sa
Bogom. Od Boga učimo nježnost?. Ako izgubimo nježnost s Bogom,
nećemo moći biti nježni prema drugima, niti ćemo biti u stanju primiti
nježnost od drugih. Roditelji koji su često zauzeti poslom, djeca su
usput izgubljena. Kao posljedica toga događa se tragično zaleđivanje
svijeta ljudi koji ne pronalaze toplinu srca..

Sjetimo se filma „zaleđena obala“, kada se pogled zaustavlja na kaminu
u kojem se pale knjige iz biblioteke da bi se preživjelo. To je veoma mudro
i duboko: dobiti toplinu za cijenu intelekta i racionalizma. Taj film je prepun
simbola. Uporno se koncentriramo na posao, položaj, novac, vlast, seks,
računala, vijesti – a imamo tako malo nježnosti prema Bogu i prema drugima!

Najveći nevjernici, recimo tako, uvjereni su da je Isus postojao i govorio Istinu
za naš/njihov ispravan put i život, ali utjecajem zloga u njihovu komoditetu oni to
ne žele vjerovati i na koncu zaboravljaju. Samo treba pogledati na sliku njegova
Srca, ondje, u središnjoj točki slike, vidi se plamteće Srce Boga, puno nježne
ljubavi. Tko se želi utopliti u njemu, ono rastopi sve zaleđene osjećaje.

Puno ljudi ima iza sebe mnoge neuspješne veze. Uvjeren sam i to da je jedan
od razloga tog stanja u životu bio taj što nisu imali vremena da uče nježnost od
Isusa. Učili su se nježnosti s televizijskih ekrana, a ne ondje gdje su se trebali učiti.
Televizija nas ne bi trebala učiti kako voljeti, nego Srce našeg Boga, i samo ono.
Ljubav sama po sebi je premala da bi se u nju povjerovalo. Ljubav odvojena od
Boga brzo može postati božanstvo, ali brzo će izgorjeti, jer osjećaj ne može
zamijeniti Boga...

Tko nema vremena za Boga, taj će jednog dana otkriti da nema vremena ni za druge
ljude, pa čak ni za sebe. Slično kao i Ebenezer Scrooge, lik iz Božićne priče Charlesa
Dickensa, koji nije bio nježan ni prema komu. Svatko od nas zna kako važnu ulogu u
ljubavi ima dodir. Nježnost se izražava tjelesnim dodirom. To je veoma važno u našem
životu: biti dodirivan. Ali biti dodirivan, a ne ranjavan, biti dodirivan, a ne to da se osjetiš
dodirnut, biti dodirivan na način da osjetiš sigurnost, a ne opasnost. Istodobno u našem
svijetu dodir uzrokuje više opasnost nego sigurnost. Bez iskustva Isusove nježnosti imat
ćemo probleme, postajemo siročad civilizacije kojoj nedostaje ljubavi..

- Prema ulomku iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog.
(Prilagodio blogu EuM)