Kako nadvladati strah, depresiju i bolesti - II
Rekli smo da je zahvalnost pamćenje naše duše kada se sjećamo dobrih stvari u životu, a to je stanje kada neprestano gledamo u svjetlo te postajemo svijetao. Zahvaljivanjem Bogu u nama se umnaža svjetlo, sve više snage, energije, ljubavi i radosti te postajemo ljudi dobrote, blagi, ali istodobno duboko iskusni. Zahvaljujući Bogu, ali i ljudima, mi postajemo svjesni kako je bezbroj ljudi nama činio dobro. Tako shvaćamo da su ljudi dobri, a ne zli, da u njima uvijek ima plemenitosti i da se s njima može surađivati i kraj njih dobro živjeti. Tako oko sebe stvaramo prostore optimizma, međuljudskog razumijevanja dobrih odnosa, povjerenja, ljubavi i pouzdanja te tako život postaje duhovno i tjelesno zdrav.
Naprotiv ako ne zahvaljujemo, tada zaboravljamo dobra djela, tada se sve više zatvaramo u tamu, sve više pamtimo negativno, u sjećanju nam se sve više nagomilava onog teškog, mučnog, mračnog. Tako se zapravo mehanizmi našeg duha prenose na mehanizme psihe te postajemo depresivni, naši osjećaji sve mračniji, a naša mašta sve punija tamnih slika. Na taj način naš razum sve više razmišlja negativno, a naša volja se upravo onda odlučuje na samosažaljenje, na predbacivanje drugima, na zloću i na kidanje odnosa s ljudima. Ti mehanizmi se onda prenose na naše tijelo, te gledajući negativnosti i zlo, počinjemo se bojati.
Strah stišće naše žile i našu krv u žilama, to zaustavlja rad našeg organizma te se u njemu nagomilava masnoća, kamenci i druge otpadne tvari koje krv ne može iznijeti iz žila jer je slaba cirkulacija. Žile su sve uže od straha, jer organizam slabije radi budući da smo ga oslabili svojim strahovima, negativnostima i mrmljanjem. Tako dolazi do povišenog krvnog tlaka, skleroze, raznih reumatičnih oboljenja, do slabijeg rada našeg mozga te se u nama tako već tjelesno stvara neraspoloženje, osjećaj umora, bolesti i nemoći. Taj nas umor i osjećaj nelagodnosti još više tjera u strah te ono samo još više pospješuje da organizam biva sve slabiji i tako nestaje. A sve je započelo samo time što smo prestali zahvaljivati i postajati svjesni dobra koje oko sebe gledamo.
Jednako tako – kažu znanstvenici – ljudi koji lažu, žive za petnaest posto kraće, a oni koji nemaju nikakav odnos prema Bogu žive još kraće i duže se oporavljaju od svojih bolesti. Strategija je ista. Laž nas čini neprijateljima Boga i ljudi jer smo tada neistiniti. To stvara u nama strah. Kad smo daleko od Boga, tada nas sve u svijetu mora strašiti, jer sve je jače od nas. Nemamo se gdje skloniti, nemamo se gdje zaštititi, nema nikoga tko bi bio jači od svih naših zala. Tako se u nama stvara zapravo svestrana bolest, sveobuhvatni egzistencijalni strah, a onda i sveopće rastakanje našeg organizma. A to u nama samo još više poveća umor, tjeskobu i strah što donosi bolove, a bol nas tjera u još veću depresiju i bezvoljnost.
Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Treba se vratiti prvoj ljubavi. Potrebno je ponovno se zagledati u Božje lice, gledati preko horizonata zemlje i smrti tamo kamo idemo. Potrebno je iznad svake boli vidjeti sreću, iznad svake tame svjetlo, iznad svake depresije vidjeti olakšanje i zdravlje. No, da bi se to moglo, potrebno je neprestano zahvaljivati i tražiti zašto bismo mogli zahvaliti. Zahvaliti Bogu što smo danas ustali u jutro, zahvaliti što smo imali kamo poći spavati, zahvaliti što smo imali nešto pojesti, što smo mogli disati, što imamo sobu, krevet, što imamo jelo, ljude, zahvaliti za tramvaj, autobus, za zrakoplov, zahvaliti za komadić jabuke, banane, za komadić mesa i kruha.
Zahvaliti Bogu treba i kada nam je najteže, naš um ne može dokučiti sve uzroke, a što ti ne znaš On zna. Zahvaljumo za svoje noge, srce, pluća, za mozak i glavu, za jezik koji može zahvaljivati, zahvaljivati za pod na kojem stojimo, za stolicu na kojoj sjedimo, za strop tople sobe iznad nas. Zahvalnost je život, tko zahvaljuje, taj je vječan. Tko zahvaljuje, taj će izići i iz najtežih problema, žalosti, depresije, bolesti i taj će nadvladati smrt. Jer, tko zahvaljuje, taj doziva Boga u svoju situaciju i tad postaje velik kao Bog. On prebiva u Bogu, a Bog prebiva u njemu.
Iz knjige „Budi odvažan i hrabar“ autora Tomislava Ivančića.
Prilagodba blogu EuM!
komentiraj (11) * ispiši * #
