VRIJEME VRAĆANJA k SEBI
Jedini odgovor na sva naša pitanja Svatko od nas u sebi nosi neutaženu i neugasivu čežnju za životom i srećom. To je nešto što pripada našoj naravi. Tako smo stvoreni. Normalno je da o njoj neki sanjaju i danju i noću. „Postoji samo jedan način da budemo sretni: živjeti za drugoga” (Tolstoj, ruski pisac). „Sreća je nusproizvod napora da nekoga učinimo sretnim” (Palmer, suvremeni američki pisac). Tko nam može dati radost, sreću, mir i sve ono za čim naše srce čezne? Samo onaj koji nas je u ovaj život i pozvao. A to je Bog, vječno, neizmjerno, sveznajuće i svemoguće Biće. Bez Boga čovjek ostaje sebi pitanje bez odgovora.
Zato je nezamisliv ljudski život bez Boga. Ako čovjek ne računa s Bogom, on ne zna zašto uopće živi. Zašto je tu i kamo mu je poći. Uvjerili smo se u to gledajući kako totalitarni sustavi koji su se stalno borili protiv Boga, preko noći nestaju. Zar nije to bio njihov Sizifov posao u proteklih 70 godina? I to je dokaz da ovim svijetom upravlja vječni Tvorac. PITANJE JE SADA: KAKO SE SUSRESTI S BOGOM?
Svatko od nas nosi u sebi svoje motrište Boga. Sam korijen spoznaje Boga imamo u svojoj duši, ako je ona slika Božja i ako u njoj postoji težnja za Bogom koja potiče naš razum a traži Boga. Svatko od nas nosi u sebi praiskustvo Boga. U dubini svoga bića mi osjećamo da je netko tu blizu. Da je netko tu tko nas neizmjerno voli. Tko se za nas brine i tko nas je od vječnosti imao u svojoj providnosti. Da bismo došli do toga da uvidimo kako je Bog odgovor na sva naša životna pitanja koja nam se u životu postavljaju, potrebno je napeti sve svoje sile: razum isto tako kao i volju, revnost isto kao i čuvstvo. Tu se radi o osobnoj odluci svakog čovjeka.
Bog postoji i ja vjerom prihvaćam tu istinu. Svaki čovjek može iskusiti Boga u svom vlastitom životu i u svijetu. Bog ima udjela u našem životu. On je usred njega. Možemo reći: čim se zadubimo u svoj život, mi susrećemo Boga. Tako, primjerice dok šećemo i promatramo zvjezdano nebo, možemo iznenada doživjeti i osjetiti nešto od beskrajnosti koja nas okružuje. Istog trenutka otima nam se pitanje: Odakle taj divni red, sklad, ljepota? U najmanjoj kapljici vode, u atomu kao i u Svemiru? Zar je to moglo nastati slučajem?
Stvoritelj svega je Bog. U njemu gledamo Stvoritelja svega što nas okružuje. U prirodi se susrećemo s njim. Čitav svijet je prozirno staklo kroz koje ga možemo vidjeti. Danas u krizi bojimo se da se to staklo ne razbje te se javlja naglašena čežnja za Bogom. On nas stalno doziva posebno u vrijeme korizme. Postoje mnogi putevi da se dođe do Boga. Svaki čovjek kao slobodno i otvoreno biće, sva njegova nada i očekivanje teže za onim jednim u kome će naći ispunjenje svega što traži. To je ta čežnja za Bogom. Uz našu težnju za ljubavlju, za srećom, postoji u nama i težnja da budemo dobri. Svaki čovjek zna dobro da ne smije činiti sve što želi. Da ne smije svu sreću prigrabiti za sebe – možda na štetu drugih. Snagu koja to uređuje, koja djeluje u čovjekovoj nutrini, nazivamo savješću.
Savjest progovara i onda kad nitko ne vidi zlo koje činimo. I onda kada zlo nikome neposredno ne šteti. Savjest opominje, optužuje i smeta. Ali ona me potiče i vodi prema onome što je dobro i ispravno. Tko stoji iza glasa savjesti? Po našoj čežnji i težnji da budemo dobri, mi ljudi naslućujemo ono neizmjerno Dobro i neizmjerno Dobroga. Po glasu savjesti, on se nalazi usred našeg života. Bog dopušta da ga nađemo usred svoga života. Posvuda nailazimo na njega. Ali ga možemo sresti i u nedaćama svoga života: u boli, u samoći, u udarcima sudbine, u smrti…
Dobro je netko rekao: Ljudi se neće smiriti dokle god ne shvate zbog čega moraju živjeti i umrijeti… i kamo će poslije smrti otići… Čovjek je tako jedinstveno biće da bez smisla života ne zna i ne može biti sretan. Možemo imati sve blago ovoga svijeta, možemo si priuštiti svako uživanje, možemo imati sve što nam srce želi, ali to još ne znači da smo pronašli smisao života, da smo radosni i sretni. Zar je malo takvih koji se tuže kako od života nemaju ništa i sve im se čini besmislenim…? Unatoč svim virusima i napastima ovog svijeta koji su samo posljedica grijeha i neurednog života - ne zaboravimo: Vječnom ljubavlju smo ljubljeni… Bog ima sa svakim od nas svoj plan. Odgovornim odnosom prema sebi i bližnjima živeći i slušajući Njegovu riječ upoznajmo ga i ostvarujmo svakoga dana. Znamo da nakon korizme dolazi Uskrs a u nadi uskrsa vjerujem da će granuti sunce i vratiti zaslužene plodove dobra pravednicima cijele Zemlje. (nastavak u slijedećem postu)!
Izvor: Razmišljanja, fra Petar Ljubičić
Prilagodio blogu: EuM
komentiraj (20) * ispiši * #
