Poznavao sam dvojicu zemljoradnika, jedan je bio otac obitelji i
imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio
je koliko je mogao, bez tjeskobe. „Napravit ću koliko stignem”,
govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi istrunuli
od kiše jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No
on je za sve govorio: „Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro.

A onaj drugi imao je mnogo njiva, stoku itd, ali nije imao djece. Ako
si ga upitao: „Kako si?” odgovarao je: „Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije
rekao: „Dobro Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da
vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo ili ono. Imao
je sve, ali nije imao napretka. Zašto? Gunđanjem i zanovijetanjem
čovjek kao da proklinje samoga sebe Gunđanje i zanovijetanje, kojemu
su toliki skloni, koristi samo nesreći, a s tim se ne izlazi na kraj..

Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem. Kada čovjek
ne gunđa zbog neke poteškoće u kojoj se je našao, nego slavi Boga,
onda vrag puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve
prikazao naopako. Jer čovjek što više gunđa, to se više upropaštava.
Često nas „vrag pokvarenjak” pokrade i natjera nas da ničim ne budemo
zadovoljni, iako čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za
slavljenje Boga i tako zadobiti Božji blagoslov.

Ako gunđalu kažeš „Opet pada kiša”, on će reći „Da, samo pada kiša,
istrulit ćemo od tolike vlage”. Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš:
„E, nije baš mnogo padalo”, kaže: „Da, zar je to bila neka kiša? Sve će
se osušiti…” A nitko ne može reći da takav čovjek nije normalan, već je
navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno! Gunđanje zapavo,
kao i zanovijetanje privlače prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje
samoga sebe pa na sebe navlači gnjev Božji.

O nama ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva, zato
kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Ali kako da ih okusimo kada nas Bog,
na primjer dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede naš bogati
susjed? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i
hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju
milovanje Božje. Gunđalo to ne zna jer mu se srce prekrilo ljepljivim muljem
i ništa ga ne može zadovoljiti. Ne razumije da se sreća nalazi u vječnosti,
a ne u ispraznosti...

- Ovo je priča koju nam je za života i pouku za život, ostavio: Sveti Pajsije
Svetogorac (1924. – 1994.) Otac Pajsije je jedan od najuvaženijih svetogorskih
staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao
jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanonizirala ga je Grčka pravoslavna
Crkva 13. siječnja 2015. Godine!
Prilagodio: EuM!

Mislim da ne bismo trebali govoriti koliko imamo godina, već koliko smo rana pretrpjeli,
jer to bi nas puno bolje opisivalo negoli broj naših godina. Kada ne prihvaćamo cijelu
istinu o sebi, tada činimo sebi nažao i ranjavamo se amputirajući taj teški dio istine o
sebi. Glumimo pred drugima da smo plemeniti, pobožni, skromni, pošteni, karizmatični, visoko obrazovani – sve to radimo da bismo zadobili poštovanje i sakrili pred sobom svoje utvare i sablasti iz prošlosti. To je sklizak put. Bolje je biti svoj, negoli glumiti
koga drugoga.

Znam da će me Bog stavljati u takve situacije koje su strašne i toliko sumnjive da čovjek
može postati sijed tijekom noći. Zašto? Jer samo u takvim situacijama mogu se razvijati
i dokazivati svoju vjernost. Da bih prihvatio svoje slabosti, moram biti milosrdan prema
sebi. Svijet je pun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da je on sreća i traže tu sreću
izvan njega – i upravo to je glavni razlog zbog čega su nesretni.

Bog ti daje sljedeći recept za dobro proživljavanje teških trenutaka: ako želiš biti sretan,
iako te netko dovodi do očaja, ne obraćaj na to pozornost. Obrati pozornost na Boga i
slavi ga, a on će ti poslati svojeg Duha Tješitelja, koji će doći k tebi. Ne sjećam se da mi
je ikada u mojoj svećeničkoj službi došao neki roditelj i rekao mi: Moje dijete ima probleme, jer se ja u prošlosti nisam slagao s Bogom. Obično se zaustavljaju na prvom dijelu te rečenice i umjesto zareza stavljaju točku. Dijete ima problem i točka. Biblija nam pokazuje da puno bolesti proizlazi iz naše neuredne unutrašnjosti, a ne iz neuredna doma. Bolesti proizlaze iz nedostatka pokazivanja takvih osjećaja kao što su tuga, kajanje, stid, bol. Mi zatvaramo te osjećaje i to nas može na kraju stajati života. U nama postoji otpor prema spoznavanju sebe i govorenja Bogu o onome što je u nama. Ponekad nam pomaže patnja, ponekad vrijeme, ali bolje je da ne odugovlačimo s time do mirovine. Čovjek je tada već manje aktivan, ne želi kleknuti, sve ga boli. Bolje je bol proživjeti prije, kad nas još ništa ne boli.

Isus je rekao sestri Mariji Konsolati Betrone: "Napiši, naređujem ti to u ime poslušnosti,
da bih zbog jednog čina ljubavi stvorio nebo. To znači, da ako bi tko od vas jednom u životu imao takvu ideju i rekao: „Isuse, iz ljubavi ću napraviti to i to!“ – "Bog bi zbog te jedne rečenice stvorio cijelo nebo! Razumiješ li? Razumiješ li koliku vrijednost ima tvoja ljubav?« »Samo u onome u čemu smo sami pobijedili možemo pomagati pobijediti i drugima.«

Sotona muči nekoga veoma bolnim događajima, ranama, uništava ga grijesima – sve
dok ta izmučena osoba ne dođe do tvrdnje da, ako ju je snašlo toliko zlo, a Bog postoji, onda znači, da je Bog krivac za sve to. Jer ako Bog postoji i vidi sve što ju susreće, a
ipak šuti, ne brani ju, dopušta da se to sve događa – onda je sigurno to da je on autor svega toga. Demon optužuje Boga da je demonski. Mnogo duboko nesretnih ljudi
pada u tu zamku.

(U 3 nastavka prikazan je sažetak prema naslovu knjige: „Od Duha do uha – koja oživljava i čini korak prema radosti svake duše, autor: p. Augustyn Pelanowski)
Prilagodba blogu: EuM

(nastavak sa prethodnog posta)
Otac Pelanowski ni u jednoj svojoj knjizi ne govori toliko o milosrđu kao u ovoj.
On nam pomaže da ovladamo tim kršćanskim umijećem – znati biti istinski milosrdan
prema drugima i prema sebi. Zato naglašava iskreno ljudsko srce u Božjoj blizini:
Nemoj bježati u tu noć, ne skrivaj se u svojoj tami. Stani na trenutak i osjeti da je
Božje srce blizu tvojeg obraza. Dovoljan je samo jedan pokret glave da osjetiš kako
ono tuče – i da tuče iz ljubavi prema tebi. Neka se tako dogodi svakomu od nas.
Kada smo milosrdni onda se nalazimo u Božjoj neposrednosti, On nas tada dotiče
svojom ljubavi. Zato smo pozvani činiti milosrđe. A milosrđe je vještina. I Isus je, učeći
ljude, govorio prije svega o nečemu takvu, ali govorio je također i o tome da od ljubavi
Božje nema važnije ljubavi.

Gospodin očekuje od nas otvorenost za sve ljude koji ga žele susresti u nama samima.
Ne znači to da se čovjek u svakoj situaciji mora ponašati isto, jer nijedan čovjek nije isti,
kao što nijedna situacija nije ista. Fasciniran je neponovljivošću svakog trenutka, kao i
neprekidnim promjenama koje se u nama događaju. Sve se promijenilo i mijenja nakon
silaska Duha Svetoga. Sve se i danas mijenja, kada dopustimo da Duh Sveti preuzme
kontrolu nad našim životom. Što nam On poručuje u ova vremena, za ove prilike? Kako
Ga možemo čuti i razumjeti, što učiniti da Duh Sveti trajno djeluje u nama i da Njegova
vatra ne bude ugašena krizama, trpljenjem, grijehom i slabostima, svijetom i ispraznošću?

Čuti glas Gospodina i Životvorca – sudbonosno je i spasonosno za nas, danas »Upravo
zbog toga postojiš i živiš da bi mogao vidjeti Isusa. Možeš ne uspjeti napraviti mnogo toga u svojem životu. Zapravo, uistinu ćeš i vidjeti da ti mnogo toga neće poći od ruke, mnogo toga nećeš ostvariti. Nije važno, samo ako tu jednu stvar ostvariš. To je najvažnije u tvojem životu. Taj jednostavan pogled uperen na sliku, na euharistiju, na križ, na Bibliju – to je najvažnije u tvojem životu. Možda ne pamtiš sve svoje grijehe, možda ne znaš sve
grijehe svojih djedova i pradjedova – ali kada prođeš kroz to od početka do kraja, bolje
ćeš razumjeti i sebe samoga, kao i to zbog čega se tako "čudno" ponašaš.

Ako grana raste krivo i pada sve niže i niže, onda se plod ne treba čuditi što je na kraju
izrastao cijeli uronjen u blato. Kada vidimo to kakve su sklonosti imali naši pradjedovi,
djedovi, očevi, tad se prestajemo čuditi tomu što se nalazimo u takvoj situaciji u kakvoj se
nalazimo. Jer od koljena do koljena se išlo u tom smjeru i naši preci su učinili to da mi sada sjedimo u blatu. I da bi se to sada promijenilo, treba se moliti na pravi način. Treba moliti Boga da odsiječe cijelu krivu granu.« »I treba moliti oprost od Boga za sve te neriješene stvari od prije sto, dvjesto, tristo godina. I vjerujte mi, kad sam se molio Bogu na taj način, on mi je sam dovodio u red sve činjenice i sjećanja – počeo sam drugačije gledati na svoju životnu povijest. Život je ispunjen ranama, a Bog je kolekcionar, koji je u stanju od naših rana napraviti neprocjenjivu kolekciju dragocjenosti.

Ljudi traže sreću daleko od Boga i ne nalaze ju. Iz godine u godinu gube sve više toga
i u rukama grčevito drže ono što im je ostalo, da im ne bi umaklo i to malo iz ruku. Ali
iz vremenom gube i svoje najbliže, teško prihvaćaju smrt, rastanke, razvode, odbačenost,
razočaranost mužem, ženom, sinom, kćeri… Samo u SAD-u svake godine dogodi se
pola milijuna razvoda. Smrt godišnje odnosi više od osam milijuna najbližih. Kad se
događaju takve stvari, ljudi iznenada gube smisao, jer su svu svoju sreću gradili na
drugom čovjeku. Kada obitelj napušta otac ili majka, tada djeca imaju osjećaj da ih
roditelj nije volio. Otac i majka bijahu za njih najvažniji poslije Boga, a onda im iznenada
okreću leđa i govore: „Ti za mene, dijete, ništa ne značiš, jer imam nekoga drugoga na
svom životnom horizontu.“ To je bolno i vrlo se lako može upasti u očaj.

Neki ljudi žive u nadi da će još biti lijepo i krasno, ali to je samo ponavljanje iste pogreške.
Ako započnemo raditi što takvo, onda ćemo uvijek raditi tu istu pogrešku. Žive s mislima
da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u top formi,
moraju moći, moraju, moraju, moraju. Znam stotine, možda čak i tisuće ljudi koji, jednom
napušteni od žene, muža, oca, majke, traže u toj praznini koga – Boga? Ne, već traže
čovjeka. Ulaze u nečiji život čak i za cijenu preljuba, želeći da taj netko ispuni njihovu
prazninu. Naravno da će se to urušiti. A kad se sruši, traže još jednom, i još, i ponovno.

Ranjavaju se, lome, a na kraju doživljuju krah. Životni neuspjesi, gubitak obitelji, posla,
kuće – čovjek upada u ovisnost ili bezumnost. Milijuni ljudi žele biti lijepi, mišićavi, zdravi
– ali trudeći se to dosegnuti, upadaju u anoreksiju ili bulimiju, i još im je gore negoli prije.
Ili su preumorni, uzrujani i iznenada imaju srčani udar pri dizanju utega u teretani. Žive
s mislima da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u
top formi, moraju moći, moraju, moraju, moraju! I to je trgovanje unutar njihova hrama,
daju nešto od sebe da bi dobili nešto zauzvrat. Zašto? Jer za njih sreća predstavlja
realizaciju njihova životnog plana. A to je često glup plan. „Da, ja vjerujem u Boga,
ali što će mi Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi
Bog može dati bolje od toga?“

To što mislimo o svojem životu često nije mudro. Takvi su ljudi kao brzi vlak, koji se ne
nalazi u odgovarajućim tračnicama, ali juri ogromnom brzinom i to prijeti katastrofom.
I zato, kad im počinje nedostajati tračnica uspjeha, kad im ne polazi za rukom, kad im
se trese život, javljaju se sumnje u svezi s ciljem putovanja. U čovjeku se tada rađa strah
da se na pruzi može pojaviti nešto što im može onemogućiti dostignuće željena cilja.
Tada dolaze k svećeniku i govore: „Moj život je u katastrofalnom stanju, a ja živim u
grijehu!“ „Onda odbaci od sebe grijeh“ – čovječe. „Da, ja vjerujem u Boga, ali što će mi
Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi Bog može dati
bolje od toga?“ Tada obično iritirano kažem: „Dakle vjeruješ li u to da je Bog sreća ili u to
da je grijeh sreća? Odluči se!“

Odabrano prema knjizi „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog.
Obrada EuM!

Gledam oko sebe zidove sobe. Promatram slike na zidu. Hodam. Izlazim na ulicu,
vidim brojne ljude. Svatko ide svojim brigama. Iznad mene lete ptice. Povjetarac
njiše grane drveća. Krovovi kuća bliješte na suncu. Ulicom projuri auto. Čuje se
razgovor prolaznika. Zrak je blagi ugodan. Gledam i postajem svjestan da postojim,
da sam različit od svih i od svega što vidim. Ja nisam ni kuća, ni zidovi, ni drugi ljudi,
ni ptice, ni drveće, ni ulica. Ja sam ja.

Dižem ruku i spoznajem da je dio mene. Iskorak noge pratim pogledom i zadivljen
sam što je to moja noga koja nosi moje tijelo. Očima gledam i ušima osluškujem.
Do mene dopiru mirisi. Ruke mi se njišu, ramena opuštaju, a usta bi htjela progovoriti:
„To sam ja. Ja živim. Ja postojim.“

Kroz neka nepoznata vrata ušao sam iz nepostojanja u život. Sada sam tu. Idem
cestama života kao i drugi ljudi, a opet sam drugačiji od svih. Ja nisam oni, nego sam ja.
Iznad mene je nebo, a ispod mene zemlja. Kraj mene bezbroj stvari od kojih samo neke
poznajem. Sad sam tu i pitam se: „Što mi je činiti? Zašto sam ovdje? Što od mene ljudi
očekuju? Što ja očekujem od sebe?“

Tko me to načinio, tko mi je dao mene? Čija me ruka štiti i čuva zakonima društva?
Koja mi je dobra osoba dodijelila roditelje i njihovu brigu za mene, omogućila mi da
odrastem iz djeteta u odraslog čovjeka. Sad sam tu i pitam se: „Što mi je činiti?
Zašto sam ovdje? Što od mene ljudi očekuju? Što ja očekujem od sebe?

Zašto me Stvoritelj svijeta postavio na ove meridijane, u ovaj narod, u ovaj grad, u ovo
mjesto i u ovu kuću? Zašto? Treba kročiti kroz život, ali kamo i kako? Ljudi različito žive.
Kako ja trebam živjeti?“ Moram saznati kako mi je živjeti da bih bio neuništiv, da bi moje
čežnje bile ispunjene i da bih obasjao komadić puta i drugim ljudima. Tko sam i što mi je
činiti?

Ovo pitanje našeg postojanja, lagano pitanje na koje nitko pametan nezna pravi odgovor,
odabrano je za tebe, za nas, prema sadržaju knjige „Lijepo je što postojiš“ autora prof.
Tomislava Ivančića.

Današnji čovjek najčešće je zaokupljen nečim izvanjskim, radnim, zabavnim, kako ne
bi došao u dodir s onim duboko unutarnjim - što je ujedno cilj današnjeg potrošačkog
društva u kojem živimo. Potrošački lobiji sve čine da nam prodajom i reklamom sveg
i svačeg, oduzmu vrijeme, a kada nemamo vremena za sebe nemamo ni svoje zaštite,
gubimo tradicijske vrijednosti, kontakte sa bliskim osobama, vjeru, nadu, i dr... Kod toga,
mnogi se i boje samoće i bježe od nje pod svaku cijenu te neprestano traže bilo kakav
oblik razonode, posežu za alkoholom, drogom, kako ne bi ostali u osami. Strah od
susreta sa samim sobom tjera ih na neprestanu aktivnost a time na još veći nedostatak
vremena...Unatoč tome svaki čovjek osjeća da je potrebno zastati, pronaći vrijeme za
sebe, za susret sa sobom, a za kršćane i za susret s Bogom, kako bi se obnovili i mogli
još snažniji hoditi kroz život i izazove koje pred njih stavljaju.

Samoća je milosni trenutak vraćanja sebi, molitvi, kojemu trebamo što češće težiti. Iako
svaki čovjek za tim osjeća potrebu, to ne znači da svi tako i čine. Isusu samoća nije bila
izgovor za izbjegavanje ljudi i njihovih svakodnevnih potreba, u što se ponekad zna
pretvoriti naša samoća! Za kršćane prvi uzor treba biti Isus Krist. Već i letimičan pogled
na njegov život i javno djelovanje otkrivaju nam da je Isus birao trenutke samoće i u njih
se rado povlačio. Obično je to bilo tijekom noći - dok bi njegovi učenici spavali, on bi se
u samoći susretao sa svojim Ocem i bio u zajedništvu s njim...

Susret s Bogom ne događa se u tjelesnoj lijenosti i duhovnoj učmalosti, nego je jedan od
preduvjeta tog susreta i spremnost za poduzimanje potrebnog napora da se s Bogom
susretne. Biti s Isusom u osami jest ono čemu Gospodin želi poučiti svoje učenike, a
onda preko njih i nas danas. Cilj osame nije biti sam sa sobom, kao da bi nam Bog u
u susretu nama samima smetao. Cilj je da smo u osami s Isusom. Tek tada za kršćane
osama ima puni i plodonosni smisao i postaje od neizrecive važnosti za život i duhovni
rast. Vjerniku Bog nikada ne smeta u njegovom osobnom duhovnom, intelektualnim
ili bilo kojem drugom razvoju. Naprotiv, on u svemu dobrom želi pomoći. Onaj tko smatra
da ga Bog ograničava u bilo čemu, osim u zlu, niti poznaje Boga a kod toga niti poznaje
samoga sebe.

Prema vjerskom tisku, obrada EuM!

Ponekad nam/mi je teško oprostiti samom sebi, svom bračnom drugu, osobi koju često
susrećemo, a neoprošteno nas bolno podsjeća i stvara nelagodu. Kako nema vrijednijeg
od mira i blagoslova u obitelji, od mirne savijesti, oprost se nameće kao potrebada a i po
Božjim riječima – pozvani smo praštati kako bi se i nama oprostilo. Kada smo toga
svjesni, a ipak se teško odlučujemo oprostiti neko ne/djelo koje nas je opteretilo, ostaje
nam odluka - obratiti se molitvom za pomoć, kao npr.:

„Daj mi snage Bože da mogu oprostiti sam/a sebi za sve ono što si možda predbacujem.
Želim se za to pokajati, ali ne želim se osuđivati jer to nije znak poniznosti, već znak
nepovjerenja i nevjere u tvoje milosrđe. Zato prihvaćam tvoju žrtvu sa Križa i opraštam
samom/oj sebi sve gdje sam ranio/la svoga/svoju ... Znam da sam slab i da ponekad
padnem i ti mi to Oče ne zamjeraš, ali neopraštanjem sam/a rušim mostove koji nas
povezuju, svjesno ili nesvjesno. Isuse, molim te, ovoga trena mogu svim srcem oprostiti
sve ono što još nisam oprostio/la, a čime me .. povrijedio/la.

Molim te obnovi i stvori ponovno u našem odnosu istinsko povjerenje, ljubav, poštovanje,
samilost, blagost, strpljivost i dobrotu. Želim ti Bože predati ovog trena svaki dio srca koji
je „otvrdnuo“ u odnosu prema mome/mojoj .... zbog kojeg ga/ju možda vidim krivim očima.
Želim mu/joj oprostiti tvojom milošću i odlučujem se ovog trena oprostiti, jer želim biti
slobodan/na. Oprost je moja odluka, isto kao i neopraštanje. Oprostom ne opravdavam
grijeh, ne opravdavam loša djela, ali i sam griješim i želim nastojati biti milosrdan prema ....
suprugu/zi, jer time ću svjedočiti tvoju riječ. Molim te da nas blagosloviš i odagnaš od nas
svu posljedicu neopraštanja, bilo jedno drugome, bilo sebi samome. Uvedi nas u istinu
da nas ona oslobodi. (Iv 8,32)"

(Prema gornje primjeru kratko izreći osobnu molitvu koja vam je na srcu i u mislima…)

Obrada EuM,
Pogledati šire prema izvoru: https://book.hr/isuse-dotakni-svaki-dio-moga-srca-koji-
je-otvrdnuo-u-odnosu-prema-mome-mojoj-suprugu-supruzi/

Mnogi smatraju kada treba oprostiti da na taj način izdaju pravdu i daju za prednost zlu i
nepravdi. Opraštanjem se čini upravo suprotno, nadilazi se i pobjeđuje zlo i nepravda,
a mi dobivamo duševni mir bez kojega ne možemo normalno funkcionirati u
svakodnevnom životu.

Ako praštamo, tako u pravednosti otvaramo put da se i nama oprosti: „oprosti bližnjemu,
da se i tebi oprosti“. I sam Isus je rekao: „Praštajte i oprostit će vam se,...“(Lk 6, 37).
Ipak, navodi se, kako nema oprosta bez pravde. Ako se pak osvećujemo - zlom tako
odgovaramo na zlo i širimo zlo, te oprost gubi svoj smisao i nestaje u vrtlogu mržnje u
koji je lako upasti. Pravda stoga, ostaje u Božjim rukama da je On izvrši,
po svojoj pravednosti.

Samo Božji sud je ispravan, a ljudi kao pojedinci nemaju pravo jedan drugom suditi, jedni
druge kažnjavati. Države izmišljaju svoje političke zakone po kojima sude da bi zaštitile svoje
interese. Takvi zakoni često ne izlaze iz duha ljubavi i pravednosti, sami sebi su svrha, pa i
kada su po pravu, često se zna čuti i doživjeti da nisu pravedni, upravo radi udaljenosti od
Božjeg zakona Istine i Ljubavi. Radi toga doživljavamo da ljudska pravda i pravednost
često ne idu "istim putem".

Jedno praštanje ne znači puno u našem duhovnom rastu pa treba biti opredijeljen na
neograničeno opraštanje. Prema evanđelju po Mateju, kada Petar upita Isusa: „Gospodine,
koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ A Isus mu
odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ Ne može se biti
dobar vjernik ako zauzvrat očekujemo korist. Opraštanje mora biti iskreno, iz dubine srca,
jer ono vodi do ljubavi. Čovjek koji je spreman na praštanje svakim oprostom bliži je Bogu.

- Nauk po vjerskom tisku - obrada EuM

Ovih dana sam na pretragama, jedna bolest pokrene sumnju a ova zastoj u svemu,
Ali ne mora biti tako, glavu gore. Tko vjeruje nema zastoja, bit vjere je obraćenje, ono
traje neprekidno, što znači da ne postoje nepromjenjive i tragične životne situacije.
Bolest je često samo opomena, zastoj, odmor, vrijeme razmišljanja za novi korak...

Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed. Ako nam
propadne neko posao, ne treba očajavati nego započni drugi. Ostavio te bračni drug
dečko/cura, podigni glavu i shvati da sada počinje novi način života a to je da za njega
moliš i Bogu zahvaljuješ i stojeći pred Bogom otvorena srca vratiš svog voljenog druga
ili stekneš novog. Prijatelj te izdao, ne slažeš se u bitnom, treba sa njim razgovarati.

Ako si sto puta odlučio da nećeš riječima i govorom pogriješiti, a opet te jezik prevario?
Bez uznemiravanja odluči još jednom i to odlučnije, čitavim srcem jer sam donosiš sve
važnije životne odluke pa i to. Donio si odluke da ćeš učiti, da ćeš napraviti neki posao,
da ćeš se s nekim sastati, a već nekoliko puta nisi to ispunio? Ništa zato, odluči ponovo.

Molio si pa nisi dobio? Ne brini se. Moli sada još upornije. Opet si pao u teški grijeh,
kojega te stid ispovijedati? Nemoj tako. Shvati da je bit kršćanskog života nije da si bez
grijeha, nego da se protiv grijeha boriš, a i kad padneš, da se ispovijediš i tako ih uništiš.

Donio si odluke da ćeš učiti, da ćeš napraviti neki posao, da ćeš se s nekim sastati, a već
nekoliko puta nisi to ispunio? Ništa zato, odluči ponovo. Bolestan si i misliš da se više ne
možeš izvući? Za Boga nema nemogućih situacija. Moli ga, uzmi najbolje lijekove i vjeruj
da možeš ozdraviti. Opominješ svoju djecu ili učenike u školi po ne znam koji put, a oni
su uvijek isti? Ništa zato, tvoje je da opominješ. Doći će trenutak kad će se oni popraviti.

Nekad treba kamen udarati devedeset i devet puta i tek stoti put on se raspukne. Nije na
tebi da dokineš bolesti, da dokineš grijehe; nije na tebi da budeš samo uspješan, da budeš
uvijek vjeran, da te svi hvale. Tvoja je prava bit u tome da ne vjeruješ nijednoj negativnosti,
neuspjehu, nijednoj katastrofi, nijednoj smrti. Iz svega postoji izlaz. To je obraćenje, život.

Prema riječima dr. Tomislava Ivančića (duhovnost.net)
Izvor: https://book.hr/iz-svega-postoji-izlaz-to-je-obracenje/

Obrada: EuM