Ljudi ko ljudi!
Ljudi traže sreću daleko od Boga i ne nalaze ju. Iz godine u godinu gube sve više toga
i u rukama grčevito drže ono što im je ostalo, da im ne bi umaklo i to malo iz ruku. Ali
iz vremenom gube i svoje najbliže, teško prihvaćaju smrt, rastanke, razvode, odbačenost,
razočaranost mužem, ženom, sinom, kćeri… Samo u SAD-u svake godine dogodi se
pola milijuna razvoda. Smrt godišnje odnosi više od osam milijuna najbližih. Kad se
događaju takve stvari, ljudi iznenada gube smisao, jer su svu svoju sreću gradili na
drugom čovjeku. Kada obitelj napušta otac ili majka, tada djeca imaju osjećaj da ih
roditelj nije volio. Otac i majka bijahu za njih najvažniji poslije Boga, a onda im iznenada
okreću leđa i govore: „Ti za mene, dijete, ništa ne značiš, jer imam nekoga drugoga na
svom životnom horizontu.“ To je bolno i vrlo se lako može upasti u očaj.
Neki ljudi žive u nadi da će još biti lijepo i krasno, ali to je samo ponavljanje iste pogreške.
Ako započnemo raditi što takvo, onda ćemo uvijek raditi tu istu pogrešku. Žive s mislima
da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u top formi,
moraju moći, moraju, moraju, moraju. Znam stotine, možda čak i tisuće ljudi koji, jednom
napušteni od žene, muža, oca, majke, traže u toj praznini koga – Boga? Ne, već traže
čovjeka. Ulaze u nečiji život čak i za cijenu preljuba, želeći da taj netko ispuni njihovu
prazninu. Naravno da će se to urušiti. A kad se sruši, traže još jednom, i još, i ponovno.
Ranjavaju se, lome, a na kraju doživljuju krah. Životni neuspjesi, gubitak obitelji, posla,
kuće – čovjek upada u ovisnost ili bezumnost. Milijuni ljudi žele biti lijepi, mišićavi, zdravi
– ali trudeći se to dosegnuti, upadaju u anoreksiju ili bulimiju, i još im je gore negoli prije.
Ili su preumorni, uzrujani i iznenada imaju srčani udar pri dizanju utega u teretani. Žive
s mislima da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u
top formi, moraju moći, moraju, moraju, moraju! I to je trgovanje unutar njihova hrama,
daju nešto od sebe da bi dobili nešto zauzvrat. Zašto? Jer za njih sreća predstavlja
realizaciju njihova životnog plana. A to je često glup plan. „Da, ja vjerujem u Boga,
ali što će mi Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi
Bog može dati bolje od toga?“
To što mislimo o svojem životu često nije mudro. Takvi su ljudi kao brzi vlak, koji se ne
nalazi u odgovarajućim tračnicama, ali juri ogromnom brzinom i to prijeti katastrofom.
I zato, kad im počinje nedostajati tračnica uspjeha, kad im ne polazi za rukom, kad im
se trese život, javljaju se sumnje u svezi s ciljem putovanja. U čovjeku se tada rađa strah
da se na pruzi može pojaviti nešto što im može onemogućiti dostignuće željena cilja.
Tada dolaze k svećeniku i govore: „Moj život je u katastrofalnom stanju, a ja živim u
grijehu!“ „Onda odbaci od sebe grijeh“ – čovječe. „Da, ja vjerujem u Boga, ali što će mi
Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi Bog može dati
bolje od toga?“ Tada obično iritirano kažem: „Dakle vjeruješ li u to da je Bog sreća ili u to
da je grijeh sreća? Odluči se!“
Odabrano prema knjizi „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog.
Obrada EuM!
komentiraj (16) * ispiši * #
