(nastavak sa prethodnog posta)
Otac Pelanowski ni u jednoj svojoj knjizi ne govori toliko o milosrđu kao u ovoj.
On nam pomaže da ovladamo tim kršćanskim umijećem – znati biti istinski milosrdan
prema drugima i prema sebi. Zato naglašava iskreno ljudsko srce u Božjoj blizini:
Nemoj bježati u tu noć, ne skrivaj se u svojoj tami. Stani na trenutak i osjeti da je
Božje srce blizu tvojeg obraza. Dovoljan je samo jedan pokret glave da osjetiš kako
ono tuče – i da tuče iz ljubavi prema tebi. Neka se tako dogodi svakomu od nas.
Kada smo milosrdni onda se nalazimo u Božjoj neposrednosti, On nas tada dotiče
svojom ljubavi. Zato smo pozvani činiti milosrđe. A milosrđe je vještina. I Isus je, učeći
ljude, govorio prije svega o nečemu takvu, ali govorio je također i o tome da od ljubavi
Božje nema važnije ljubavi.
Gospodin očekuje od nas otvorenost za sve ljude koji ga žele susresti u nama samima.
Ne znači to da se čovjek u svakoj situaciji mora ponašati isto, jer nijedan čovjek nije isti,
kao što nijedna situacija nije ista. Fasciniran je neponovljivošću svakog trenutka, kao i
neprekidnim promjenama koje se u nama događaju. Sve se promijenilo i mijenja nakon
silaska Duha Svetoga. Sve se i danas mijenja, kada dopustimo da Duh Sveti preuzme
kontrolu nad našim životom. Što nam On poručuje u ova vremena, za ove prilike? Kako
Ga možemo čuti i razumjeti, što učiniti da Duh Sveti trajno djeluje u nama i da Njegova
vatra ne bude ugašena krizama, trpljenjem, grijehom i slabostima, svijetom i ispraznošću?
Čuti glas Gospodina i Životvorca – sudbonosno je i spasonosno za nas, danas »Upravo
zbog toga postojiš i živiš da bi mogao vidjeti Isusa. Možeš ne uspjeti napraviti mnogo toga u svojem životu. Zapravo, uistinu ćeš i vidjeti da ti mnogo toga neće poći od ruke, mnogo toga nećeš ostvariti. Nije važno, samo ako tu jednu stvar ostvariš. To je najvažnije u tvojem životu. Taj jednostavan pogled uperen na sliku, na euharistiju, na križ, na Bibliju – to je najvažnije u tvojem životu. Možda ne pamtiš sve svoje grijehe, možda ne znaš sve
grijehe svojih djedova i pradjedova – ali kada prođeš kroz to od početka do kraja, bolje
ćeš razumjeti i sebe samoga, kao i to zbog čega se tako "čudno" ponašaš.
Ako grana raste krivo i pada sve niže i niže, onda se plod ne treba čuditi što je na kraju
izrastao cijeli uronjen u blato. Kada vidimo to kakve su sklonosti imali naši pradjedovi,
djedovi, očevi, tad se prestajemo čuditi tomu što se nalazimo u takvoj situaciji u kakvoj se
nalazimo. Jer od koljena do koljena se išlo u tom smjeru i naši preci su učinili to da mi sada sjedimo u blatu. I da bi se to sada promijenilo, treba se moliti na pravi način. Treba moliti Boga da odsiječe cijelu krivu granu.« »I treba moliti oprost od Boga za sve te neriješene stvari od prije sto, dvjesto, tristo godina. I vjerujte mi, kad sam se molio Bogu na taj način, on mi je sam dovodio u red sve činjenice i sjećanja – počeo sam drugačije gledati na svoju životnu povijest. Život je ispunjen ranama, a Bog je kolekcionar, koji je u stanju od naših rana napraviti neprocjenjivu kolekciju dragocjenosti.
Post je objavljen 21.02.2020. u 23:22 sati.