Tko to tamo gunjđa?
Poznavao sam dvojicu zemljoradnika, jedan je bio otac obitelji i
imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio
je koliko je mogao, bez tjeskobe. „Napravit ću koliko stignem”,
govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi istrunuli
od kiše jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No
on je za sve govorio: „Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro.
A onaj drugi imao je mnogo njiva, stoku itd, ali nije imao djece. Ako
si ga upitao: „Kako si?” odgovarao je: „Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije
rekao: „Dobro Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da
vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo ili ono. Imao
je sve, ali nije imao napretka. Zašto? Gunđanjem i zanovijetanjem
čovjek kao da proklinje samoga sebe Gunđanje i zanovijetanje, kojemu
su toliki skloni, koristi samo nesreći, a s tim se ne izlazi na kraj..
Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem. Kada čovjek
ne gunđa zbog neke poteškoće u kojoj se je našao, nego slavi Boga,
onda vrag puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve
prikazao naopako. Jer čovjek što više gunđa, to se više upropaštava.
Često nas „vrag pokvarenjak” pokrade i natjera nas da ničim ne budemo
zadovoljni, iako čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za
slavljenje Boga i tako zadobiti Božji blagoslov.
Ako gunđalu kažeš „Opet pada kiša”, on će reći „Da, samo pada kiša,
istrulit ćemo od tolike vlage”. Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš:
„E, nije baš mnogo padalo”, kaže: „Da, zar je to bila neka kiša? Sve će
se osušiti…” A nitko ne može reći da takav čovjek nije normalan, već je
navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno! Gunđanje zapavo,
kao i zanovijetanje privlače prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje
samoga sebe pa na sebe navlači gnjev Božji.
O nama ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva, zato
kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Ali kako da ih okusimo kada nas Bog,
na primjer dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede naš bogati
susjed? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i
hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju
milovanje Božje. Gunđalo to ne zna jer mu se srce prekrilo ljepljivim muljem
i ništa ga ne može zadovoljiti. Ne razumije da se sreća nalazi u vječnosti,
a ne u ispraznosti...
- Ovo je priča koju nam je za života i pouku za život, ostavio: Sveti Pajsije
Svetogorac (1924. – 1994.) Otac Pajsije je jedan od najuvaženijih svetogorskih
staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao
jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanonizirala ga je Grčka pravoslavna
Crkva 13. siječnja 2015. Godine!
Prilagodio: EuM!
komentiraj (8) * ispiši * #
