Što radi/želi pLenković?

Ustrajavanje na politici nastavka jugoslavenske politike kao uspješne etape (brisanja granica i civilizacijsko-kulturoloških razlika među narodima) izrodila je nadjugoslavensku politiku (kontrolirane "globalizacije"). Ustrajno nametanje političkog monopola služi se svim floskulama kako bi zaštitio povlašteni položaj (upravljanja poreznim prihodima i državnim rashodima).


Politika politike bez pozadine


Provoditi jugoslavensku politiku na razvalinama dviju jUgoslavija nema zadaću povratka jugoslavenstva, već provoditi politiku kao da su dvije jUgoslavije uspješno ostvarile zadaću ...
Nameće se politika kao da su dvije jUgoslavije bile uspješne, i na temelju tih uspjeha nastavlja se postjugoslavenska, nadjugoslavenska politika (integracija i migracija).

Proleteri i kraljevi svih (srpskih) zemalja ujedinite se, u kapitalističku uniju.

Politika kao sredstvo donošenja i provođenja odluke o rješenju problema koje će biti obvezujuće za zajednicu ima različite oblike. Niti jedan oblik nije pravedan, ali su (samo) neki razumni/prihvatljivi.

Problemi društva nameću potrebu društva odabrati način rješavanja problema i biranja odgovornih za odabir rješenja i provedbu rješavanja. Hrvati ne biraju vlast. Probleme ne rješavaju. A problemi se rješavaju jer postojeći problem potisne još veći problem (koji je u suprotnosti s prvotnim).

Održavanje društva u tim okvirima nužno dovodi do gubitka stanovništva i teritorija. (Hrvatska bilježi oba fenomena.)
A politka? Nastoji zadržati monopolni status (kraljevina (nedostatna, pa kraljeva diktatura), komunistička diktatura, diktatura anemičnih (rAčan, mEsić, sAnader, jOsipović, kOsor, miLanović, pLenković)).

Ne rješavamo svoje probleme, već prepuštamo anacionalnim grupama zlouporabu vlasti kao sredstva nametanja određenih politika koje ne rješavaju već stvaraju probleme. Jugoslaveni (postjugoslaveni), orjunaši.
Umjesto otklanjanja zlokobnih posljedica jugoslavenstva, nastavljaju s politikom u čijim su temeljima sva zla jugoslavenstva.

Jedino što je meni obvezujuće (kao članu društva) je osporavanje legitimiteta takve politike.


Što radi pLenković?


pLenković svojim urušavanjem sustava, na premisama monopolnog statusa (određene) (ne)politike, rješavajući se izbornog legitimiteta, progonom preferencijalno odabranih (koji, ruku na srce, nemaju političku već samo izbornu potporu) nastoji uvesti apsolutizam koji bi prijetnjama spontano/samovoljno prerastao u totalitarizam (dragovoljno sudjelovanje u antičovječanskoj vlasti).
Za razliku od titovog totalitarizma (koji je održavan udbom, kosom, milicijom, doušnicima i terorom), nadati se uspostavi apsolutističkog/pa totalitarnog sustava na slomu volje za vlašću jednog naroda samo je titoistički koncept umno zaostalih piJonira (jednog krvavog sustava).
Ili je jedna (pred vratima starosti) politička grupacija odlučila financijski iskoristiti nezrelost hrvatske države i uspavanost "čuvara" nacionalnog bića.
Hrvatska se primiče diktaturi. (Palac, po palac.)

Hrvatska mora ponuditi (u vremenima podjele rada) zaštitnike nacionalnog (interesa). Dosadašnja zloupotreba demokracije, hrvatstva i državnosti je neodrživa.

2 000 000 izbornih glasova za spas Hrvatske!

Oznake: politika, razvaline jUgoslavija, nadjugoslavenstvo, problemi društva, rješenja, provedbe, sva zla jugoslavenstva, urušavanje sustava, izborna potpora, Apsolutizam, totalitarizam

Komunikacijski šum

Hrvatska ima više problema nego ih može stvoriti. Proizlazi, nije sposobna riješiti probleme koji se stvore, te je zagušena neriješenim problemima.
Hrvatska nije sposobna stvoriti okružje koje ne opterećuje njeno stanovništvo.

Ako je država ustavno narodna, onda je narod odgovoran za vlast i državu (pa makar ta vlast bila apsolutistička ili totalitaristička).

U uvjetima gomilanja problema, komunikacijski šum je metoda dijagnosticiranja (priznavanja) problema bez nuđenja rješenja ili pokušaja rješavanja problema.

Zagušljivo vriskanje prozvanih i neprozvanih stvara društvenu klimu indiferentnosti (ravnodušnosti) prema problemima koji nas pritiskaju.

Upravo stvoren komunikacijski šum omogućio je privikavanje na Agrokorov neuspjeh restrukturiranja, obavezu europske politike susretljivosti prema novim članicama.
Agrokor je sustavno razvijan kao ruska logistička firma (sastavljena od ne-tržišnih, uvijek vojno logističkih poduzeća ili firmi), koja je kršeći nametnuti embargo Ruskoj Federaciji izvezla desetke milijardi kuna roba što nije pripravna poslovno knjižiti.
Suretljivost EU članica prema širenju Unije Hrvatska mora poštivati (na toj susretljivosti je zasnovana unija), pa makar Hrvatska morala tu susretljivost iskazivati prema Srbiji, je težak zadatak (koji Hrvatska nije sposobna riješiti bez stvaranja komunikacijskog šuma).

U sjeni krošnje (bez plodova), pod okriljem komunikacijskog šuma, promiče praksa koja nas drži u ropstvu i siromaštvu. Dalić je pisala Lex Agrokor.
Praksa po kojoj zakone "pišu" i nameću parlamentarnom većinom a ne usvajaju javnim, stručnim raspravama društvo čini nedoraslim suvremenim spoznajama o ulozi države i vrijednosti društva.

Vrijeme je za 2 000 000 biračkih glasova, koji će stvoriti uvjete ustavnih i ostalih promjena ustroja države i društva. Vrijeme je za hrvatsku izbornu i političku revoluciju. Vrijeme je za demokratizaciju i oslobađanje društva. Vrijeme je za političku smjenu beskorisnih.
Hrvatska zaslužuje bitku za boljitak svojeg stanovništva.

Oznake: komunikacijski šum, Hrvatska, problemi, rješenja, narodna država, Apsolutizam, totalitarizam, metoda priznavanja, Agrokor, EU, kršenje embarga, rusija, nove članice EU, pisanje zakona, civilizacijski put usvajanja zakona, 2 000 000 biračkih glasova