Lakše se smijati drugima.
Kad se smijemo političarima
koje smo sami izabrali, kao da ismijavamo sebe same.
Jeste li kad čuli neki vic o Plenkoviću? A o Bernardiću? Sinčiću?
Nema ih. Na najpopularnijim hrvatskim internetskim stranicama
s vicevima nema šala o hrvatskim političarima. Otkako je otišao
Ivo Sanader, čiji je lik nastavio živjeti u obliku internetskih memea
“ćaća se vraća”, za vicmahere vrijeme kao da je stalo.
Inspiracija je presušila, uzalud se zaziva sveti Toma More,
zaštitnik humora. U Hrvatskoj su politički vicevi
postali rjeđi od neokaljanih političara.



Ukucate li na najpopularniju internetsku tražilicu riječi “vic”
i “plenkovic”, pojavit će vam se jedan jedincati o njemu,
Petrovu i sisatoj plavuši, koji sad nećemo prepričavati, a sve
dalje su novinske vijesti o tome kako je premijer izgubio živce
na dramatičnom sastanku o Istanbulskoj konvenciji u HDZ-u,
o tome kako su Plenković i Jandroković lomili otpor na sjednici
glavnog odbora stranke, o tome kako Plenković uvjerava javnost
da je Prgomet vjerodostojan i autentičan političar itd.



Ukucate li pak “vic” i “jandrokovic”, naći ćete video isječke iz
Hrvatskog sabora, poput onog u kojem na proslavi 25. godišnjice
priznanja predsjednicu oslovljava s Kolinda Grabar-Kitarević,
umjesto Kitarović. I tako dvaput.



Ili ono kad se kao ministar vanjskih poslova nije mogao sjetiti
koja to dva poglavlja Hrvatska još mora zatvoriti u pregovorima
s EU. Nešto bolje stoji Davor Bernardić, pa vam odmah pred
oči iskoči “VIC DANA! Bernardić: Očito je da Hrvatskoj treba SDP!”
Čini se da su političari ukrali posao vicmaherima, često i
nesvjesni svoje duhovitosti. Znaju biti u rangu s malim Pericom,
Fatom, Mujom i Hasom. Pokušali smo sa Sinčićem, budućim
premijerom, kako mu tepaju u Živom zidu. Ništa.
Sve neke šale o maminim sinčićima.



Potraga za donekle aktualnim političkim vicom završila je
na jednom starom otprilike godinu dana. Ide ovako. Plenković,
Bernardić i Petrov hodaju pustinjom i naleti lav. Plenki mu baci
šaku pijeska u oči i lav pobjegne. Idu oni dalje i dođu tri lava.
Bero im baci pijesak u oči i lavovi pobjegnu. Nastave hodati, kad
stiže čopor lavova. Plenki i Bero pobjegnu na drvo, a Petrov ostane.
Zovu ga: “Božo, penji se!”. A on će mirno:
“Šta, pa nisam ja bac’o pijesak.”



Kod istočnih susjeda viceva o Vučiću, Dačiću, Nikoliću i Vulinu
koliko želite. “Šeće Vučić Beogradom i pita ljude iz osiguranja tko
drži restoran pokraj kojeg prolaze. Vaš brat. A ovaj hotel? Također
vaš brat. A čija je ovo zgrada? Od vašeg brata, predsjedniče.
Vučić će na to: Pa radi li itko u Srbiji osim nas dvojice!?”



U Hrvatskoj je najviše političkih viceva o Obami, Putinu i Scholzu.,
a nađe se još i neki nostalgičarski o Titu. Netko će reći da domaćih
političkih viceva nema jer je sve istina, drugi kažu da narodu više
nije do zajebancije, treći da likovi na političko-estradnoj sceni i
nisu baš inspirativni. Lakše se smijati drugima. Kad se smijemo
političarima koje smo sami izabrali, kao da ismijavamo sebe same.