|
NADLEŽNI ZA PROTEKCIJU  I tu mu ministar lijepo kaže: otiđite vi tamo i tamo i samo kažite da sam Vas ja poslao! Braco Dimitrijević nije osoba koju je lako zaskočiti ili iznenaditi, ali nije mogao vjerovati što čuje. Ipak, to mu nije rekao bilo tko, nego ipak francuski ministar, pa on sutradan ode gdje mu je rečeno, nađe zgradu, popne se na prvi kat i ondje, druga vrat lijevo, na vratima je lijepo pisalo NAČELNIK ZA PROTEKCIJU ili URED ZA PROTEKCIJU, zaboravio sam točno što mi je pričao. Braco - kuc! kuc! - pokuca i uđe. Za stolom je sjedio neki tip, isti bilo koji bankovni službenik za šalterom ili prodavač peciva u dućanu u koji je ujutro svraćao. Izvolite, ljubazno će taj, kako mogu pomoći? Takva i takva stvar, objasni mu Braco. Službenik se nimalo ne iznenadi, već pita - molim Vas, a tko Vas protežira? Poslao me ministar kulture, reče Braco, ne bih ja inače ni došao… A lijepo… - čovjek sve zapisuje - … samo Vi otiđite kući i nemojte se više brinuti. Ide Braco kući i sam sebi ne vjeruje kakav je nadrealistični razgovor upravo vodio, kad za dva-tri tjedna evo poštara, nosi neku debelu kovertu, a u njoj svi potrebni dokumenti, uključujući i potvrdu da je prijavljen plinari kao potrošač i dozvolu za parkiranje ispred kuće. Protekciju nijedno društvo ne može iskorjeniti. Pa kad se već ne može iskorjeniti, da se barem kontrolira, da se ne izrodi u korupciju. Dapače, nema savršenog zakona koji bi mogao obuhvatiti sve najrazličitije životne mogućnosti i okolnosti. I najbolji zakon koristan za većinu, u nekom manjem broju slučajeva mora djelovati nepravedno ili suprotno namjeri zbog koje je donesen, oprečno vlastitom duhu. U takvim slučajevima, što je ekonomičnije - mijenjati inače dobar zakon ili posebnom intervencijom korigirati nesavršenosti i iskrivljenja? Ni po babi, ni po stričevima, već za opće dobro; ne potajice, već javno stati iza odluke uvjeren da je se može opravdati; ne skrivati tragove, već zabilježiti da se zna da se nema što skrivati ni ičega stidjeti. |
|
ponovno otvoren BOX!
 Nakon duže stanke ponovno je otvoren ljetni kafić BOX na Tuškancu, u parku, stotinjak metara dalje od "Jabuke". Jedini kafić u gradu kojemu u krugu od dva kilometra nema drugog kafića! Bilo nam je teško bez njega. Sada smo ponovno radosni. Radi do 23 sata navečer. Kada se Zagreb užari, ovo je najbliže mjesto na koje se može pobjeći. |
PJEV MRŽNJE
Kineski car Shi Huangdi Qin svaku je večer odlazio u paviljon od žada ispod vrbe na obali jezera. Ondje je do dugo u noć slušao pjev slavuja. Opojni poj te male ptičice davao je krila njegovim mislima, uznosio osjećaje i prožimao njegovu dušu. Slušajući je shvaćao je što znači biti čovjek, podsjećao se da je i on čovjek, iako je car, i dopirao do granica božanskog. Pod utjecajem te neopisive melodije osjećao je da postaje bolji i dragocjeniji. No da je znao jezik slavuja, razumio bi što je ptičica zapravo iz noći u noć pjevala. Prevedeno na ljudski jezik i najpribližnije ljudske pojmove, slavuj je s visoke grane iz sve snage kričao da odjekuje što dalje: - Zabranjujem da itko od slavuja dođe blizu! Ovo je moj teritorij! Odbij! Iskopat ću ti oko, iskljuvat ću ti lubanju! Samo dođi, da te očerupam! Da nekome ne bi palo na pamet da na mom području savije gnijezdo! Probio bih mu jaja, popio žumanjca, izbacio ih iz gnijezda! Silovat ću sve tuđe slavujice koje dohvatim! Ubit ću, razbit ću, samo ako netko i proleprša ovuda! Neću da čujem nikoga drugoga osim sebe! Čujte, slavuji, gnijezda vam pišljiva, ovdje sam glavni ja! Ja! Ja! Ja! Ja! Mačka vas pojela, sokol vas razderao! Držite se daleko, da me ni ne čujete!… |
|
KRALJIČIN GAMBIT I dio Bajke često završavaju sa "i nakon toga su živjeli sretno". Priče iz života jednako često počinju upravo obrnuto - "prije toga su živjeli sretno". Tako, recimo, on je poslom često putovao, ali je zato više nego pristojno zarađivao. To da je mnogo izbivao obilno su nadoknađivali strastvenošću kad je bio kući. I živjeli su sretno… sve do dana kada je njoj sijevnulo da on redovno odlazi na put petkom navečer i vraća se u nedjelju. Kakav je to posao koji se radi preko vikenda? Postala je sumnjičava. Zamolila je prijatelja sa studija kojeg suprug nije poznavao da ga neopazice prati na jednom od tih putova. Prijatelj se vratio s izvještajem: suprug je otišao u jedan daleki grad, uzeo sobu u hotelu, bio ondje cijeli dan i drugi dan se vratio. Platila je prijatelju troškove da ponovo prati supruga. Vratio se s podrobnijim izvještajem koji također nije otkrivao ništa, te time samo raspirivao znatiželju: suprug je otputovao u drugi daleki grad, uzeo sobu u hotelu, ušao u nju, dugo ga nije bilo, a kada je izišao, uputio se pravo kući. I treći puta je prijatelj išao u špijunsku misiju: u treći daleki grad suprug je stigao ujutro, uzeo sobu u najbližem hotelu, odmah ušao u nju, nije izlazio do navečer, navečer je večerao u hotelskom restoranu, nakon večere otišao pravo na vlak i vratio se. Suprugine sumnje su se samo raspirile. Ono što je saznala bilo je potpuno besmisleno. Suprug je tvrdio da ide na službeni put, a nikoga nije niti susreo; otišao je negdje daleko i vratio se. Zašto? Više nije mogla gnjaviti starog poznanika, pa je našla jednog mlađeg dalekog rođaka kojega suprug nikada nije upoznao i zamolila ga da potajice slijedi supruga na njegovu narednom putu. Da možda neka žena ne uđe u tu hotelsku sobu u kojoj suprug provede dan? |
|
KRALJIČIN GAMBIT II dio Rođak se vratio s izvještajem. Ne, nikakva žena se nije pojavila ni blizu. Suprug je ujutro ušao u hotel, nije izlazio do navečer, a onda je otišao pravo na vlak. Putem je jeo kobasice na uličnom kiosku. Umjesto da se riješi neizvjesnosti, supruzi je postalo još gore. Svašta joj je počelo padati na pamet. Da možda neki muškarac ne uđe u sobu? Mladi rođak je ponovo otišao u obavještajnu misiju i vratio se tvrdeći s uvjerenjem - ne, nikakav muškarac nije ušao u sobu u kojoj je suprug proveo dan niti mu se pridružio za večerom. Supruga se gotovo izbezumila. Zašto njen voljeni svakog vikenda odlazi u drugi daleki grad, uzima sobu u hotelu i što u njoj radi? Treći puta je rođak potplatio osoblje hotela i kobajagi slučajno ušli su čak i u sobu u kojoj je suprug boravio i otkrili što radi. Spavao je. Supruga više nije znala što uraditi i odlučila je suočiti muža s izravnim pitanjima. On je isprva sve zanijekao tvrdeći da je bio na uobičajenim službenim putovima. Na to mu je ona priznala da ga već duže vremena prati i da zna da on odlazi i ne radi ništa. Vidio je da ni njemu ne ostaje ništa drugo nego priznati. |
|
KRALJIČIN GAMBIT III dio Od malih nogu je volio šah. U srednjoj školi išao je na šahovsku sekciju, bio jedan od dvojice najboljih šahista na školi i išao na šahovska takmičenja. Drugi najbolji šahist išao je u paralelni razred i do mature nisu mogli ocijeniti tko je bolji, te je to pitanje ostalo neriješeno. Nakon srednje škole nisu se vidjeli više od petnaest godina, sve dok se nisu sreli u spavaćim kolima. Pratilac spavaćih kola je idealno zanimanje za neoženjenog muškaraca. Ima posla oko sat vremena dok se putnici smjeste i pregleda im se vozne karte, a nakon toga svi ubrzo zaspu i potrebno ih je samo ujutro probuditi. Kada se bude zahtijevaju kavu, i to je uglavnom sve. Putnici spavaćih kola su uglavnom kulturan, civiliziran svijet, nema s njima problema. A dok oni spavaju pratilac ima dovoljno vremena za čitanje knjiga i pročitati sve novine. Preko dana je slobodan, može se šetati po stranim gradovima, kupiti poneku sitnicu koja mu zatreba… I tako je to bilo sve dok se njih dvojica nisu slučajno ponovno sreli. Naravno, iskoristili su priliku da odmjere je li u međuvremenu koji od njih postao bolji od drugoga. Igrali su do jutra, ali je rezultat ispao neodlučan. Tako je suprug zatražio od starog prijatelja raspored njegovih putovanja i počeo prilagođavati svoje službene putove tome da se nađu zajedno u vlaku. No kako im to nije bilo dovoljno, nakon nekog vremena je suprug počeo putovati i vikendom. Igrali su šah cijelu noć, ujutro je prijatelj odlazio u sklonište vlakopratnog osoblja, a suprug u najbliži hotel, te su se odmarali preko dana da mogu igrati punom snagom u povratku. No i dalje nisu mogli odlučiti tko je bolji…Malo pobjeđuje jedan, malo drugi; kako kad, zavisno o tko zna čemu. Supruga je slušala u nevjerici, ali joj je laknulo. - Kad je tako - rekla je - … pozovi prijatelja da te posjeti kod nas kući, pa igrajte šah ovdje koliko vas volja. Suprug je obećao da će pitati prijatelja, a s narednog putovanja se vratio s viješću da šahovski suparnik pristaje da ih posjeti. |
|
KRALJIČIN GAMBIT IV dio U dogovoreno vrijeme pospremila je stan, priredila večeru, a i sama se dotjerala. Čak je i djecu odvela baki, da ne smetaju. Prijatelj iz srednje škole je došao točno po dogovoru, u odijelu, uručio joj buket cvijeća, suprugu poklonio bocu finog vina, te su njih dvojica igrali šah do ponoći. I ovaj puta je ishod dobivenih partija bio otprilike pola-pola. Ona je bila zadovoljna, uvjerena da je večer ispala savršeno, a zamijetila je u nekoliko navrata da ju je gost odmjerio od glave do pete s jedva suzdržanim odobravanjem. Ipak, nisu se dogovorili za naredni posjet, već je muž počeo ponovo putovati vikendom. Zgrabila ga je, pritjerala uza zid, i natjerala da se izjasni što nije bilo dobro prilikom prijateljeve posjete? Zar nije bila dobra domaćica? - Ne! Sve je bilo u redu! - neuvjerljivo se branio suprug. - Pa zašto se onda ne želite ponovo naći ovdje i ovdje igrati šah? Napokon je suprug priznao: - Sve je bilo u redu, večera je bila odlična, kolači su bili sjajni, ti su bila pristojna, ljubazna i brižna domaćica, ali - sve u svemu - to nas je samo ometalo. Pa "hoćete li za stol jesti?", pa "jeste li za kavicu?", pa "recite mi nešto o mom suprugu kada je bio mlad…" Nismo se mogli posvetiti šahu kao što možemo u vagonu za spavanje kada svi pozaspu! Ona je ionako bila već navikla da on stalno putuje na dan ili dva-tri dana i to samo po sebi nije bio veći problem, da se nisu pojavile druge nevolje. Naime, kako ta putovanja suprugu firma nije plaćala, to je on već potrošio malu ušteđevinu koju su imali, a sve češće je odlazio i ostavljao je sasvim bez novaca, tako da je sve češće svraćala susjedima i posuđivala po pedeset kuna, šalicu riže ili malo soli. Svojevremeno su raspravljali, pa procijenili da on ima dovoljno dobra primanja da nije nužno da se ona zaposli, te odlučili da je bolje da ona ostane kod kuće i posveti se djeci i domaćinstvu. Ovako, s njegovim redovnim vikend-putovanjima, ta primanja su se pokazala nedovoljna, te joj nije preostalo drugo nego da napravi nešto radikalno. Šah je poznavala tek elementarno, kako se vuku potezi, ali nije bila dorasla igri s njima dvojicom. |
|
KRALJIČIN GAMBIT V dio Problem se činio nerješiv, a situacija iz dana u dan bivala sve gorom. Računi za struju, vodu, smeće i plin počeli su se gomilati. No šah i život imaju mnogih sličnosti i ona - iako diletant u šahu - nije bila početnik u životu. Kralj je najvažnija figura, ali je kraljica najefikasnija. A kadikad se u šahu isplati žrtvovati figuru, pa makar i najvrjedniju, da bi se dobila igra…  |
|
Poslovica kaže da je svako zlo za neko dobro.
Za kakvo dobro može biti ovo zlo? Sjedio sam sam za stolom, pio whiskey s coca-colom, kad odjednom iz vedra neba… Ne grom! Ne inspiracija! Nego ptičja šporkacija!  Takve sam sreće ovih dana. |
 Godine 1971. zagrebačka televizija je prikazivala dvije strane serije, "Gradić Payton" i "Leteći cirkus Monthya Pythona". Jednom tjedno na rasporedu je bila emisija "TV pošta" u kojoj se raspravljalo o pitanjima programa i željama gledatelja. U jednom navratu je voditeljica mrka pogleda i širokog osmijeha objasnila gledateljima da Televizija nema dovoljno deviza da otkupi nastavke obje serije, ima financijskih sredstava samo za jednu, pa bi urednici rado da se gledatelji izjasne koju bi od navedenih serija radije dalje gledali. Sljedećeg su tjedna objavljeni rezultati. Više od pedeset i šest tisuća gledatelja izjavilo su u svojim pismima da bi radije pratili nastavke danas već odavno zaboravljene serije "Gradić Payton". Za "Leteći cirkus Monthya Pythona" izjasnilo se svega SEDAM gledatelja. Sedam - jednocifreni broj, manji od devet, a veći od pet. Za televizijske urednike je izjašnjavanje bilo nedvojbeno i tako je "Leteći cirkus" za dugo vremena nestao s tada još crno-bijelih ekrana. - Toliko o demokraciji! - rekao bi cinično moj prijatelj Peća. - Pametnome dosta! - A, ne! - rekao bih ja. - Nakon ovoga tek možemo početi pričati o njoj… |
  |
|
MALA NOĆNA TAJNA Probudim se usred noći, a kurac mi stoji kao bandera i žari. Što ću sad? Nema izgleda ponovo zaspati dok ga ne likvidiram. Ženu bolje da ne budim, bolje da me zmija ujede. Slatka je žena, ali je strašna pri buđenju: tuče, grebe, i grize, divlja zvijer! Ujutro, kad moram, budim je izdaleka, drškom od metle. Dakle, od žene ništa, preostaje mi samo da si sam pomognem kako znam i umijem. Recimo da odem u zahod i zakovrnem majmunu glavu da se pobljuje… Loša zamisao. Punac pati od prostate, ide na zahod svakih deset minuta, dvadeset i četiri sata, a onda ondje čita novine. Čita "24 sata", uči ih napamet. Uskačemo na zahod u onim rijetkim trenucima kada ga napusti, pa žurimo prije nego on ponovo zakuca na vrata. Živi u zahodu! Ne mogu ni u kupaonicu jer je ondje šogorica sirena, pola žena - pola riba. Stalno je u kadi, čita, sluša muziku, puši, zaspe, voda se ohladi, nađemo je plavih usnica… Kupanje moramo najavljivati šest sati unaprijed da se stigne ona iskupati prije toga. Nema kutka u stanu gdje bih se mogao osamiti, jer danju posvuda jure djeca, a noću se punica budi u svaka doba i nervozna od nesanice šeće naokolo. Da idem u gluho doba noći u podrum, među narkomane? Lako ženama! Kada se njima užari međunožje, ubace prstić, pa malo mmmmmmm! i gotovo. Sve čisto i bez tragova. A mi, jadni muški?! Kad svršim iz mene kulja, šprica u vis i na sve strane, ulijepim i sebe i sve oko sebe. No i tome sam doskočio, nevolja me natjerala. Nije ovo prvi put da mi se tako nešto dogodilo. Spas je u čarapama. Čarape treba nositi stalno, i u krevetu, i mijenjati ih što rjeđe, da su što smrdljivije. Kad se probudim ovako s banderom, nataknem na nju prvo jednu čarapu, pa drugu, pa MMMMMMMM! Udri! Žena ionako spava da je ni top ne bi mogao probuditi. (Top ne bi, ali moje hrkanje bi.) A čarape još i vonjaju kao nepatvoreno žensko! Pa kad svršim AAAAAA! - sve to lijepo ostane unutra, pa ga još i obrišem dok ih skidam i bacim ih pored kreveta. Ujutro dođe punica, pokupi čarape, pa s njima pravo u vešmašinu. Podiže ih s poda drvenom hvataljkom, nosi preko stana držeći ih daleko ispred sebe; ne bi ih rukama dotaknula, a kamoli pomirisala. Odlično! Moja mala tajna je zauvijek sigurna. |
 - Tindrli! Tindrli! Tindrli! - zaćurlikao je vilenjak projurivši sljemenom krova, a topot njegovih nožica odjeknuo je svratištem. Gosti su izjurili na dvorište tiskajući se kroz vrata i iskačući kroz prozore, iz susjednih kuća je istrčalo sve mlado i staro, muško i žensko, i svi su ga počeli gađati strelicama, kopljima, kamenjem, ciglama, batinama, vilama, sjekirama, motikama, trulim voćem, jajima… Vilenjak je preskakao s krova na krov, sa svratišta na sušaru, pa na štalu, pa na najbližu kuću, pa nazad na svratište, skočio na krov bunara i odskočio s njega, obijesno ćurlikajući i provlačeći se kroz kišu najrazličitijih projektila smijao se njihovu bijesu i sva nastojanja da ga pogode. Istini za volju, neki se nisu ni trudili uvjereni da je nemoguće pogoditi vilenjaka; drugi su namjerno promašivali ne želeći pogoditi ga, bacali su tek da im tko ne zamjeri, no bilo je i onih koji su svojski nastojali. Iznenada je nešto tresnulo i sijevnulo kao da je grom kresnuo usred gomile i svi su se ukipili. Jednako skamenjen kao i ostali, usred ljudstva stajao je namjernik iz dalekih krajeva s čudnom šipkom u rukama kojoj se još dimilo na jednom kraju. Vilenjak na vrhu krova je stao usred koraka s jednom podignutom nogom i nekoliko trenutaka se ništa nije događalo, a onda mu je druga noga popustila i prevrčući se niz kosinu krova vilenjak se skotrljao i pao među ljude u dvorištu. Svjetina ga je šutke okružila i svi su zapanjeno gledali. Prozirni vilenjak se uzdigao na jedan lakat, pokušavao podići drugu ruku i nešto reći, ali nije mogao ni podići ruku ni išta izustiti. Bilo je očito da ga život napušta. Samo je stariji čovjek gledajući ga podno svojih nogu rekao: - Naša tijela su sačinjena uglavnom od vode, a njihova - umjesto vode - od zraka… To su ionako svi znali, ali nitko još nikada nije vidio vilenjaka iz tolike blizine, a kamoli kako umire, i nitko nije znao kako se ponašati. Zato nitko nije išta napravio kada se odjednom na raznim mjestima dvorišta ukazalo još šest vilenjaka koji su se polaganim koracima kao da se kreću kroz med zaputili ka središtu gomile oko pogođenog. Ljudi su se spontano razmaknuli i vilenjaci su okružili umirućeg. Jedna vilenjakica je sjela na zemlju uz njegovu glavu i uzela je u krilo. Vilenjak je još jednom zaokružio pogledom po svima, a zatim se posljednji put trznuo i opustio. Bez ijedne riječi vilenjaci su se okrenuli i neometano prošli kroz gomilu i udaljili se prije nego su nestali. Ostavili su mrtvo providno tijelo koje se na očigled topilo na nemilosrdnom suncu. I odonda ih nitko više nikada nije vidio. Onaj koji je pogodio vilenjaka, pod mrkim i optužujućim pogledima okupljenih, rekao je: - Što me gledate tako? Ja sam samo uspio učiniti ono što ste svi vi htjeli! - Kako ti je ime? - zapitao je najstariji čovjek. - Glavimir Bravaš - odgovorio je zlosretnik. Nitko ranije nije čuo za njega, ali su svi znali da ga više nikada neće zaboraviti. Bravaš je ogorčeno uzviknuo, tim ogorčenije što je još nekoliko trenutaka ranije bio ushićen svojim pogotkom: - Vidim, sada ste svi svjedoci i gledate me kao da sam nešto kriv! Što bih bio kriv?! Samo je slučaj odredio tko će pogoditi. Vi ćete svi kasnije moći reći da niste htjeli, ali ja - koji sam uspio - više to nikada neću moći! |
 Svojevremeno je na kućama u našoj zemlji znalo osvanuti, obično rogobatnim slovima, ZAUZETO - HRVAT! ili OVO JE SRBIJA! Oni koji misle da je to vrijeme prošlo ili da je poriv za takvim zauzimanjem iščeznuo, ljuto se varaju. Dovoljno je prošetati noću ili rano ujutro duž dalmatinskih plaža. Manira Divljeg zapada, po kojoj prvi koji dođe ili najjači ogradi onoliko zemlje koliko može, obogaćuje našu turističku ponudu uzbuđenjima zauzimanja i obrane zauzetog teritorija. Da li ovi ručnici zaslužuju: a) da komunalni redar oglobi vlasnike? b) da ih čistaći pokupe u smeće? c) da ih prolaznici pobacaju u more? d) da se balavurdija po povratku iz diskokulbova izriga i posere po njima? e) da se vlasnicima dozvoli da betoniraju zauzeti teritorij? f) nešto šesto? |
|
S(T)AN SNOVA U vrijeme kada je stanarsko pravo bilo najjači element u stambenim odnosima, Branko Lentić s Televizije stanovao je u stanu od tridesetak kvadrata preko Save. Bilo mu je to malo, daleko i ružno, pa je uštedio nešto novaca i nakanio zamijeniti stan za veći bliže centru grada. Iako su nadoplate u takvim slučajevima bile potpuno protuzakonite, točno se znalo koliko tko kome treba platiti i koliko da bi se tako nešto izvelo. U skladu s tim i novcem kojim je raspolagao, bacio se u potragu za stanom od otprilike pedesetak kvadrata. Nakon višemjesečne bezuspješne potrage sjedio je u nekom gornjogradskom kafiću i zaokruživao oglase u "Malom oglasniku" kad mu jedan od njih zapadne za oko - stan od stotinjak kvadrata na jednom od najljepših starih trgova. San snova! O tako nečemu nije se usuđivao ni sanjati. Ipak, poželio ga je barem razgledati. Najavio se s najbliže telefonske govornice i odmah dogovorio posjet. Primio ga je babac od otprilike sto godina i pokazao mu stan. Starinske velike sobe visokih stropova, pogled s jedne strane na trg, s druge na krošnje Dubravkina puta. Sve pomalo ruinirano, ali sve u svemu prostranije i ljepše nego što je mogao i zamisliti. - Dobro, a što Vi nudite? - zapita babac. - Pa, ja imam mali stan u novogradnji u Novom Zagrebu… - započne Branko. - Dobro! - prekine ga babac. - Pristajem. Branko se zbuni: - Ali… Vaš stan je toliko velik, bojim se da neću imati dovoljno novaca za nadoplatu razlike… - Ništa ne treba, neću novac - reče ona. - Samo mi pomozite da se preselim. I to što prije! - Pa niste ni vidjeli moj stan?! - Branko nije mogao vjerovati. - Neka. Vidjela sam Vas, a Vi ste mi simpatični. Branko je sljedećeg tjedna preselio staru gospođu, uvalio joj pola novaca koje je namijenio za nadoplatu iako se ona opirala, pola ostavio da dotjera stan, a kada je sve završilo sjeli njih dvoje i on je, još uvijek ne vjerujući da je imao takvu sreću, zapita da mu objasni zašto je željela takvu zamjenu. - Ja sam već stara - objasni mu ona. - Neću još dugo. Nemam nasljednika. Oni činovnici iz općine to znaju, dva puta tjedno me obilaze pod raznim izgovorima da vide jesam li još živa, sline im cure! Ne bih htjela da nakon mene useli neki od tih birokratskih štakora! Gade mi se kako vrebaju da umrem! I tako je Branko uskoro, pored svećenika, bio jedini na njezinu sprovodu jer iz općine nitko nije došao. |
 Relativno kasno postao sam otac. Prijatelji su skloni u naletima zlobe reći - u posljednji čas. Ne zamjeram im. Neka si barem na trenutak nadoknade što mi zavide. Jedino što katkad žalim jest, budimo realni, što nikada neću porazgovarati sa svojim sinom kao s odraslom osobom. To jest, popričamo mi i danas kao da je odrastao, ali to da bude zaista odrasla osoba neću dočekati. Moj će sprovod biti negdje između njegovog desetog i dvadesetog rođendana. Žarko želim da mu pomognem proći kroz pubertet, ali bojim se da nećemo biti te sreće. Kada bih doživio da završi prvu godinu fakulteta, mogao bih smireno umrijeti. Do tada bih stigao sve najvažnije što bi otac trebao sinu usaditi, podučiti ga i reći mu, ali ne vjerujem da za to ima ikakvih izgleda. Za svaki slučaj pokušavam zapisati što više toga što bi mu u raznim životnim situacijama moglo zatrebati. Odrekao sam se mnogo toga samo da bih mogao što više pisati. On je još u godinama u kojima se izgrađuje i brusi karakter, u kojima ono što se događa ima najdalekosežnije posljedice. S druge strane, to su godine koje se uglavnom zaboravljaju, od kojih malo što ostane u sjećanju. On bi najradije da se po cijeli dan hrvamo, natežemo i naganjamo. I ja bih. Ali ne mogu. Nakon pet minuta igre koja ga oduševljava, ne mogu više i oporavljam se pola sata. I, evo, mami me loptom... Da propustim tu dragocjenu priliku ili da propustim zapisati nešto što bi mu možda kasnije, u pravom trenutku, reklo da se roditeljska ljubav proteže i nakon smrti i bude mu poput svjetionika u teškom času? |
|
BESPLATNE NOVINE Vozio sam suprugu na posao. Žurili smo, bilo je važno da stignemo na vrijeme, a kasnili smo već u polasku. Ljeto, jara, otvorili smo prozore. Zastao sam na trenutak na uglu Streljačke i Mesničke. Na rubu pločnika, odmah do auta, stajala je mlada djevojka. Lijevom rukom je pridržavala na prsima debeli svežanj novina, a u desnoj je pružala ispred sebe primjerak besplatnih novina "Metro". - Uzmi jedan "Metro"! - rekoh ženi. Supruga ispruži ruku i prihvati novine. Djevojka ih pusti i ustukne korak. Kolona vozila ispred mene krene, ja jurnem za njima. Iza nas se začuje kričanje. Pogledam u retrovizor. Djevojka je trčala cestom za nama i mahala slobodnom rukom. Zaokrenem i izgubim je iz vida. - U, jeboti! - rekoh. - Što je? - upita supruga. Što da joj kažem? Što bi imalo smisla reći? - Gle! - reče ona. - Na rubu novina je zapisan neki telefonski broj! - Dobili smo pošarani primjerak?! - rekoh. - Stvarno svašta danas možeš naći u novinama! |
 Otkako su se mobiteli razmnožili, nema više ni radnog vremena, ni godišnjeg odmora, ni mira ni spokoja. To jest, radno vrijeme je stalno, ne može se biti slobodan od posla ni na godišnjem, a agresivne spravice zvone, vibriraju i pozivaju u bilo koje doba. Šef zove kad mu puhne, a uvijek se nađe i neki kreten da pita gdje je onaj fascikl koji je upravo ondje gdje bi trebao biti ili zovu da su napravili sve naopako, pa što sad? Javlja se mobitel i na sprovodu i u kazalištu i na koncertu i dok si pod tušem i na zahodu. Ne možeš više ni ženu potucati, ma koliko na brzinu, a da dvaput netko ne nazove! Slavko Hramljak je odlučio tome stati na kraj! Navalio je na prvog poznatog na kojeg je osobno naišao: - Da ti ne pričam svoj jad i bijedu, (a mogu ti pričati ako si raspoložen za to,) hitno mi je potrebno dvije tisuće eura u životu! Vraćam čim se izvučem iz nevolje! - gnjavio ga je sve dok poznati nije pobjegao. Onda je sjeo u kafić i nazvao prvog s liste: - Prijatelju! Moram nabaviti petnaest tisuća eura, strašno mi je važno, možeš li mi posuditi? Vratit ću ti čim mognem, biti ćeš mi prvi na redu za vraćanje! - Ili: - Vratit ću ti čim se vratim iz Južne Amerike! I tako je narednih petnaestak dana tražio od svih koje je sretao ili koji su ga samo nazivali, poslovnih i privatnih poznatih, od rođaka i susjeda, od prijatelja iz djetinjstva i bivših ljubavnica, kako od koga od dvije do sedamnaest tisuća eura, pazeći da pita manje od onoga što mu mogu posuditi, a više od onoga koliko su spremni izdvojiti, sve dok mu mobitel nije prestao zvoniti, a bogme mu se malokad tko javio čak i kada je on nazvao. |
 Spirok je bio prodoran i sveprisutan, osoba na značajnim položajima i s brojnim vezama. Osobno su se susreli svega u nekoliko navrata. Spirok je uvijek bio besprijekorno srdačan, ali nijedan posao koji mu je predložio, koliko god bio izgledan i obostrano koristan, bez ikakva vidljivog razloga nije realiziran. Isto tako, nijedan posao igdje gdje je Spirok imao ikakva utjecaja nije mogao biti ni pokrenut, a kamoli da bi uspio. Ne bi se Bablović zamarao time da nije nailazio na Spirokov pogubni utjecaj na svakom koraku. Napokon mu je došlo da ga potraži i izravno upita: "Pa zašto Vi mene proganjate? Jesam li Vam dao ikakav razlog da me mrzite?" U neko doba se Bablović upleo u ljubavnu vezu koja je morala ostati najstrože čuvana tajna jer je ljubavnica bila sretno udana. Kada su već bili vrlo bliski, nenadano je saznao da je ona i Spirokova prijateljica pred kojom on nema tajni. - Daj, molim te - zamolio ju je. - Saznaj što ima protiv mene! Dolazi ona drugi dan i smije se od uha do uha: - Kaže da si nagovarao njegovu ženu na grupni seks! Bablović se zgrane. - Ne poznajem njegovu suprugu. Niti znam tko je ona! - Eto, vidiš - reče mu ljubavnica. - Kako onda znaš da nisi? Bablović je bio uvjeren da nije: - Oprosti, ali nisam baš odviše puta nagovarao ikoga na grupni seks da ne bih imao točan pregled koga sam nagovarao! Mogu na prste nabrojati koliko puta je to bilo. - Nagovarao si pojedince ili grupe? Možeš nabrojati na prste jedne ruke, obje ruke ili na prste na rukama i nogama? - zafrkavala ga je ljubavnica. Desetak dana kasnije na nekom prijemu saznao je da je prisutna i Spirokova supruga. Neprimjetno, ali pozorno ju je odmjerio i bio je siguran - nikada ranije je nije ni zamijetio, a kamoli na išta nagovarao. Tim više je u to bio uvjeren jer mu je Spirokova supruga izgledala potpuno neatraktivno. S druge strane, Spirok nije bio čovjek koji bi tako nešto izmislio, a - prema njegovim riječima - supruga mu je to osobno povjerila. Dakle, preostalo je jedino da je ona to izmislila. Zašto bi tako nešto uradila? Nametala su se samo dva moguća objašnjenja: supruga je razmišljala o tako nečemu, pa je željela porazgovarati, ali nije htjela priznati da je to od nje poteklo, ili je naprosto željela osvježiti rutinski bračni seksualni život novim iskricama, pa je izmislila suprugu da je netko nagovara na grupoblud. Da bi priča djelovala uvjerljivije, kada ju je upitao tko je to bio, prisjetila se tračeva koji se uokolo šire i bubnula - Bablović! Procjenjivala je da se ionako ne poznaju, pa Spirok ne može provjeriti, niti iz toga može nastati ikakva šteta, a on je odmah povjerovao. Saznavši u čemu je problem Bablović je smišljao kako bi se razjasnio sa Spirokom, ali nije vidio način. Niti mu smije priznati kako je saznao, da ne oda tajnu vezu i da je prijateljica proslijedila ono što joj je rečeno u povjerenju, niti bi mu Spirok - supruzina riječ protiv njegove - povjerovao. Ocrnjen, a bez mogućnosti da se opravda, Bablović je dočekao jedino da se njegova tajna veza raspadne, te i bivša ljubavnica, zajedno sa Spirokovom suprugom, krene širiti gradom priče kako je raskalašen i moralno rastočen, a kako to nisu mogle potkrijepiti istinitim argumentima, obilno su se oslanjale na maštu.  |
MASTIF Doktor Lović kupio psa. Uz novu kuću s vrtom ide i pas. Prethodno je prelistao nekoliko kinoloških knjiga da odabere takvoga kakvoga nitko drugi nema. Napokon se odlučio za mastifa. Rimljani su ih upotrebljavali kao ratne pse i za borbu s lavovima u arenama. Kud ćeš upećatljivijeg kućnog ljubimca od onoga koji je zabilježen još na rimskim reljefima i mozaicima kao strah i trepet neprijatelja? Putovali su po štene u inozemstvo i platili ga dvije tisuće maraka. Mali mastif je bio presladak. S onim preobiljem kože i starmalim očima imao je lice kao neki smiješan starac, a debele šapice bile su mu još toliko trapljaste da je glavinjao i saplitao se hodajući. Kada su ga prvi puta izveli u nedjelju u šetnju parkom, nije bilo prolaznika koji ga nije odmjerio, raznježio se, nešto dobacio ili upitao kakva je to vrsta psa ili gdje su ga nabavili. Neka, neka, mislio je doktor Lović, vidjet ćete kad ponaraste! Neće biti ni psa ni vlasnika psa koji neće uzmaknuti sa strahopoštovanjem! Već prvoga dana su otkrili da nije pametno ostavljati u vrtu kada odu na posao. Bio je kao dražesna igračka i toliko skup da bi ga sigurno netko ukrao. Zato su ga ujutro prošetali po vrtu oko kuće, te do navečer ostavljali zaključanog u stanu. No po povratku su obično otkrili da je opet izveo neku nepodopštinu. Svaku cipelu ili komad odjeće koje je pronašao rasparao je u sitne djeliće, grebao po vratima, glodao noge od stola i stolica, iskidao jedini tepih, a obavezno se svaki dan i popiškio. Doktor Lović je na to smotao novine u tuljac i svaki puta ga gadno isprebijao, da mu izbije takve stvari iz glave. Mastif je rastao. Nakon šest mjeseci više ga nisu mogli izvoditi u šetnju jer je vukao takvom snagom da se više nije moglo njime upravljati, a bio je tako svojeglav da nije ništa slušao. Jedino što je uvažavao bio je doktor Lović kada bi se pojavio sa smotanim novinama ili remenom, te je bježao po stanu u uzaludnom nastojanju da se sakrije. Ali čuvar je bio strahovit! Poštari i inkasatori se nisu usuđivali ući ni u vrt znajući da je on u kući. Nakon godine dana doktor Lović i supruga su se vratili navečer iscrpljeni kući, a pas je opet napravio nešto nedozvoljivo. Doktor Lović se mašio močuge kojom mu je utjerivao pamet u glavu, zamahnuo, ali mastif je - umjesto da ustukne i pokuša pobjeći - naglo sjevnuo očima i iznenađujuće brzo za njegovu krupnu tjelesinu munjevito nasrnuo. Doktor Lović je, padajući, još stigao zveknuti ga svom snagom motkom po leđima, ali bez ikakva učinka. Pas ga je zgrabio za nogu, trzajem glave oborio na pod, a zatim divlje režeći i ne puštajući stisak vukao unaokolo po cijeloj prostoriji mlatarajući njime kao s igračkom. Doktor Lović se, nesvjestan što radi, derao u smrtnom strahu. Supruga je banula na vrata prostorije i prodorno zavriskala poput ušidrapajuće sirene. To je spasilo doktora Lovića od gore sudbine. Pas ga je pustio i skočio prema njoj. Ona se okrenula, uskočila u najbližu sobu i stigla zatvoriti vrata za sobom. Dok je raspomamljena zvijer u suludom bijesu napadala na zatvorena vrata, doktor Lović je na laktovima, pomažući se neoštećenom nogom otpuzao u drugu prostoriju i zaključao se. Supružnici su se mogli dovikivati. - Ti si sve kriv, idiote! - bilo je prvo što mu je poručila. - Tvoja je bila zamisao da nabavimo psa, kućko! - uzvratio je on. Zatekli su se u prizemlju gdje su na prozorima imali ugrađene rešetke. Telefon i mobiteli su im ostali van dohvata. Kroz vrata su čuli kako pucketa parket pod težinom psa koji se šetao od jednih do drugih vrata poput gladnog lava u kavezu. Kad bi se smirio, pa su na centimetar odškrinuli vrata, vidjeli su ogromnu zvijer krvavih laloka i plamtećih očiju kako leži na njihovom naj-super-haj! kompjuteriziranom prilagođavajućem krevetu sa šest elektromotora, termostatom i verbalnim senzorima i žvače daljinski upravljač televizora, prije nego bi uočio da ga gledaju i isti čas jurnuo da iskoristi priliku, te su naglo zatvarali vrata, zaključavali ih i naslanjali se na njih dok je on nasrtao s vanjske strane raspomamljeno urlajući. Svaki u svojoj prostoriji supružnici su se uvijali od žeđi, gladi, straha i dosade, a doktor Lović i od bolova u nozi, nuždu su obavljali u uglovima i bez toaletpapira, i tek četvrtog dana supruga je iskoristila priliku kada je njihov tamničar napokon duboko zaspao, iskrala se iz kuće i vratila majci. |
|
SVE SE MOŽE KAD SE HOĆE Kapetan prve klase Zdravković, zvani Ždrale, komandant kasarne "Milan Šarović" u Danilovgradu, koji je dva puta pao na ispitu za majora jer su ga ulovili da prepisuje, važio je među vojnicima, pa i šire, za mjeru gluposti. Jedinica gluposti zvala se, njemu u čast, ždral. Udarnu moć gluposti od tri ždrala imali su, na primjer, od sisavaca, čudnovati kljunaš, neki australski tobolčari i okapi-antilopa. Kap. Ždrale je bio uvjeren da je osnovni smisao Jugoslavenske narodne armije - štednja. Kakva borbena gotovost, kakva moralno-politička izgradnja, kakva obrana granica i društvenog poretka?! Štednja! Kad već jugoslavenski narodi i narodnosti toliko izdvajaju za JNA, najbolje kako im se ona može odužiti jest da što manje troši. U skladu s tim, Ždrale je kao najveću prijetnju i neprijatelje vidio disidente koji su dizali dekadentne glasove za nekakva ljudska prava, recimo da se kasarna grije preko zime. I tako pozove Ždrale jednoga dana Jarebicu, guštera iz junske klase, inače iz Velike Gorice kraj Zagreba. Odabrao ga je jer od nekoliko inženjera koji su pristigli u toj generaciji jedino je Jarebica bio niži od metar i sedamdeset, te Ždrale, koji je imao metar šezdeset i nešto, nije trebao odviše izvijati vrat dok razgovaraju. - Izvolite, druže kapetane! - prodere se Jarebica ušavši u njegovu kancelariju i ukočivši se u stav mirno. Ždrale izađe iza svog pisaćeg stola, dođe pred Jarebicu, uzdigne se na prste, te mu podigne pred lice žarulju. - Molim te, pokvarilo mi se… pukla ova nit… popravi to! Jarebica je nekoliko desetaka sekundi ostao bez teksta. Napokon se odvaži usprotiviti se: - Oprostite, druže kapetane, ali to je nemoguće! Ždrale nije bio iznenađen. Njegovo iskustvo je govorilo da svi inženjeri u početku vrludaju, te se razgnjevio više reda radi: - Kako nemoguće?! Zašto je naš narod ulagao u tvoje školovanje, da ne znaš popraviti nešto tako jednostavno kao žarulju?! Hajde, uzmi to, odnesi i razmisli. I ne vraćaj se dok ne smisliš kako da je popraviš!  Bludeći pogledom i mislima po kantini, omatajući pažnjom sve izloženo: automat za kavu, flaše s pivom, sokovima, mineralnom vodom, kutije s napolitankama i rahatlokumom, čokolade i vrećice s bombonima, pribore za krpanje, pribore za manikiranje noktiju, pribore za brijanje, sapune, papirnate maramice i smotke toaletpapira, odjednom s čuđenjem uoči pri vrhu police nekoliko prašnjavih kutija sa žaruljama. Što li će ikome u kasarni tako civilna stvar poput žarulje? Razmišljajući o tome sve više je bio uvjeren da žarulje čekaju upravo njega. Napokon kupi jednu, izvadi je iz kutije, kutiju baci i vrati se komandantu kasarne. - Druže kapetane, izvolite! Popravio sam! Zdravković potpuno ozbiljno uzme žarulju i zadovoljno klimne glavom: - Eto, vidiš! Vidiš da se može! Jesam li ti rekao! I svi prije tebe su se u početku nešto kao bunili, a onda su našli načina… Sve se može kad se hoće! Nećemo valjda trošiti narodna sredstva na tako jednostavne stvari poput žarulja, a? Vrlo dobro, vojniče! I sad pokušajte zamisliti nekoga koji rečenom Ždraletu pokušava objasniti da je žarulje nemoguće ili, ako je teoretski i moguće, barem ekonomski neisplativo popravljati. Nema načina da mu se to objasni. Ta on zna iz svog nebrojeno puta opetovanog iskustva da je to svakom inženjeru, uz pravilan ideološko-odgojni pristup, samo ako hoće, čas posla. |
|
ŽARULJE i MRAK Jedna od najbližih prijateljica moje bake bila je Anka Hanaman, udovica Franje Hanamana, izumitelja žarulje. Da, upravo ovu žarulju za koju nam se čini da postoji oduvijek, koja se rabi od Japana do Ognjene zemlje, krhki stakleni balončić u kojem je vakum usred kojega se žari tanka metalna nit, izumio je čovjek koji je s mojom bakom i djedom pio kavu, igrao šah i okretao janjce u vrtu. Teta Anka je bila čest gost u našoj kući, uobičajena osoba u okružju u kojem sam rastao. Franju nisam stigao sresti, ali sam stasao u ozračju spoznaje da je moguće doprinijeti čovječanstvu nečim tako korisnim i općeprihvaćenim kao što je, recimo, žarulja.  Da se ne opterećujem lažnom skromnošću, u brojnim navratima imao sam ideje, ako ne toliko široko upotrebljive poput žarulje, a ono jednako inovativne, korisne i primjenjive. Kako svaka ideja zahtijeva neke troškove i ulaganja, a ja sam po definiciji siromašan poput legendarnog crvenog miša, obraćao sam se ljudima uz čiju sam pomoć mogao ideju realizirati na obostranu i opću korist. Ako se moje zamisli uspoređuju s idejom žarulje, onda sam se obraćao ljudima čiji se posao mogao usporediti s proizvodnjom ili prodajom svijeća. Nadugo i naširoko objašnjavao sam im što bi mogli i trebali napraviti, ali je uvijek ono što su mogli shvatiti ili prihvatiti bilo da "ima u tome nešto", a na to su obavezno nadodavali i "ma gdje bi mi?" Eventualno im je kadikad, nakon mog velikog truda, bljesnulo - ponovo se laćam usporedbe - da bi iz svijeta, umjesto smrdljivih parafinskih, mogli uvoziti fine mirisave svijeće, pa kad su na njima naglo zaradili neočekivane dobiti, to im je bio dokaz kako su pametni i sposobni. S druge strane, kako od mojih ideja nije bilo uglavnom ništa, to im je i danas dokaz kako sam neozbiljan tip, fantast, i zaista - u pravu su. Takav mrak nije moguće prosvijetliti žaruljom. |
|
IZGUBLJENI U VREMENU Lijepa je naša zemlja, meni najdraža. U njoj ima obilje telefonskih govornica. Pogledajmo dva javna telefona na zagrebačkom aerodromu…  Priđimo bliže.  … i bliže…  … i bliže.  Pročitajmo.  Telefonski žetoni nisu u upotrebi barem već sedamnaest godina. |
|
NEZAMJENJIVI ŠUŠAK Početkom devedesetih, dok su još poduzeća bila društvena ili državna, ali je već novoutemeljena država u sva postavila svoje nadzorne odbore, u jednom takvom poduzeću radio je inženjer Šušak. Jednoga dana dođoše mu iz uprave poduzeća i ponudiše da se učlani u HDZ. "Ne, hvala", reče on. "Ja ne bih." Nakon nekog vremena evo ih opet da se učlani u HDZ. "Ne, hvala", reče on. "Ne zanima me politika." Ajde, dobro, rekoše, ali nakon nekog vremena evo ih ponovo. "Gospon Šušak, ipak bi bilo dobro da se učlanite u HDZ…" On im reče da to ipak ne bi bilo dobro. "Pa kako?", nisu se dali. "Pa ja sam vam Srbin", reče im on. "Hi, hi, hi….", rekoše oni i odoše. U međuvremenu, počeše ga sve više uvažavati i tražiti za mišljenje. Kad god je trebalo o nečemu raspraviti, zvali su ga da prisustvuje; kad god je trebalo nešto odlučiti, najprije bi došli do njega i pitali ga što misli o tome; kada je trebalo razgovarati s važnim partnerima ili strankama, zvali su i njega da pojača ekipu poduzeća. "Hvala što me zovete", branio se. "Ali ja sam samo inženjer, radim svoj posao, a u ostale stvari o vođenju poduzeća se ne razumijem." A ne! - razuvjeravali su ga, njega izuzetno cijene, godinama zajedno rade, sve zna, zapravo je pretjerano skroman. Ispalo je da se ništa ne može napraviti a da se njega s tim ne upozna ili ako on to ne amenuje. No svejednako su nastojali da ga učlane u pobjedničku stranku. Što god im rekao nije ih pokolebalo, osim kada bi im na kraju rekao da je Srbin. Na to nisu imali što reći, samo su se kiselo smješkali. Smatrali su da je to njegov izvitoperen osjećaj za humor, jednako nastran kao i odbijanje da se priključi vladajućima. Napokon to njemu dozlogrdi, pa ponese u ured dokumente, i kada su ga sljedeći put ponovno nahrupili sa starim prijedlogom, izvadi ih i pokaže im: "Evo vidite zašto mislim da ne bi bilo zgodno da se učlanim u HDZ! Ja sam zaista Srbin." I tako je, nakon toga, u tri dana završio na cesti s otkazom u džepu. |
|
POPRAVLJANJE TV-ANTENE
Ženska lukavost je pogibeljna. Iskoristila je priliku da spomene pred njegovim frendovima kako bi finalnu utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva mogli gledati kod njih, pa nije mogao izbjeći da ih pozove, što je značilo da napokon mora namjestiti tv-antenu. Prvo je sjeo u vrt, otvorio hladnu limenku pive i iz sjene ispod drveta odmjeravao užareni krov obiteljske kuće uz koji bi se trebao uspeti. Ne samo da je bio užaren, nego i gadno strm. Zatim je iz garaže izvukao tridesetak metara planinarskog užeta, jedan kraj zavezao oko pasa, a drugi pričvrstio uz korijen grma koji je rastao uz kuću. Ljestve su dosezale do oluka. Uspeo se na krov sa slamnatim sombrerom na glavi, noseći kovčežić s alatom i pušući i lijevajući znoj uspeo se do vrha krova. Prebacio se preko sljemena i drugom stranom spustio do metalne šipke na kojoj je bila razlabavljena tv-antena. Sjeo je pored nje, pripalio cigaretu i iz kovčežića izvadio novu limenku hladne pive. Prisjetio se bakinih priča o vilenjacima koji su trčali po krovovima. Kćerka je izašla pred kuću, pogledala kraj užeta zavezan za grm, ocijenila da je čvor nepouzdan, a grm preslab da izdrži u slučaju nevolje, te je odvezala uže i čvrsto ga privezala za stražnji branik automobila parkiranog ispred garaže. Zatim se vratila u kuću, upalila televizor i nazvala mobitel koji je otac imao u džepu da mogu komunicirati kako najbolje učvrstiti antenu da signal bude najjači. Supruga je u posljednjem trenutku otkrila da joj nedostaju neki važni sastojci za zakusku kojom je kasnila pogostiti pozvane nogometne navijače. Istrčala je iz kuće, skočila u auto i jurnula u dućan. Sin je upravo ulazio u dvorište kada je otac sunuo preko vrha kuće kao ogromna ribetina izvučena iz dubine mora koja se baca ponad valova otimajući se na kraju nepopustljivog užeta. Dok je prelijetao ponad njega stigao je još viknuti skraćenu poruku koja je podrazumijevala "kad će me već krpati…": - Neka mi izvade i slijepo crijevo! |
|
TAKO ODE CRNA GORA
Upao sam u fazu kopanja po starim novinama. Evo, na primjer, nešto iz "NEDJELJNE DALMACIJE" od 29. prosinca 2000. godine.   Napisao je to jedan stari novinar koji posljednjih dvadesetak godina iznimno rijetko išta objavljuje. Ono što je rekao djeluje kao osnova zapleta iz loših krimića, plod paranoidne mašte. Vjerojatno zato i rijetko objavljuje. Ta tko bi objavljivao fantazmagorična trkeljanja? Daleko je zanimljivije, društveno opravdanije i pouzdanije pisati o tome koja je fufa usadila umjetne sise, u kakvoj se haljini pojavila kojom prilikom ili što je jučer izjavio Sanader. No u "24 SATA" od subote 1.srpnja, prije nekoliko dana, naišao sam na sljedeći odlomak:   Pogledajmo si čovjeka:  Crna Gora ne samo da je susjedna zemlja s kojom dijelimo zajedničku povijest, nego bismo mogli dijeliti i budućnost. Naime, Deripaskina devedesetmetarska jahta "Air" i tri metra duža jahta "Tatoosh" često su usidrene ispred dubrovačke luke, a Oleg je zainteresiran za kupnju šibenskog TLM-a. |
 Koliko se sjećam, taj roman počinje s uvodom u kojem se kaže tko, što, kako, zašto, gdje i kada, iskrsava zagonetka koja se rješava na kraju priče, a sama priča počinje. Bez tog uvoda roman je uvelike besmislen, čitanje smušeno, a priča okljaštrena. E, tog uvoda naprosto - nema! Drugim riječima, knjiga koju sam kupio uvjeren da mi je ponuđen roman Mark Twaina "Yankee na dvoru kralja Arthura", zapravo je tekst Ark Waina "Ankee a voru ralja Rthura". Precizno rečeno, prevaren sam, zajedno s još dvadeset, trideset ili pedeset tisuća ljudi koji su kupili primjerak istog izdanja. Kome je uopće mogla pasti na pamet ta nedotupavna zamisao, to svetogrđe, da objavi roman bez početka? Zašto? Slučajno ili namjerno? (Teško mi je reći što bi bilo gore.) Prelistao sam knjigu pokušavajući naći ime urednika, ali - protivno dobrim običajima i zakonskim zahtjevima - ni njega nigdje nema. Pa zar toliko mnogoljudna izdavačka kuća poput EPH nije mogla naći kvalitetnog urednika koji bi pošteno odradio posao? Moram se suspregnuti da ne kažem sve što o tome mislim; post na blogu ne bi otrpio tu dužinu. Evo samo sukusa svega - barbarstvo! Sada sa strahom promatram hrbate ostalih knjiga iz iste biblioteke koje sam kupio misleći da je to prilika jeftino nabaviti vrijedne naslove, bojim ih se otvoriti i razmišljam da ih bacim prije nego me jednako, ili na neki još gori način, razočaraju. |
TELEPATSKA POLICIJA Nedjelja je dan za posljednji pregled i bacanje novina koje su se nakupile preko tjedna. Jedan od događaja o kojima su se svi raspisali bilo je brutalno premlaćivanje nizozemskog fotografa u Splitu. Hrvatske budaletine su se iskazale u punom sjaju, a nakon njih je i policija požurila pokazati da nije mnogo bolja. Dakle, svi izvještaji su suglasni da je policija - teško je i pretpostaviti iz kojih nebuloznih razloga - zaplijenila pretučenom fotografu fotoaparat i filmove, želeći prekontrolirati što je snimljeno. Svi su suglasni i da policija u tome nije uspjela. Pazi ovamo! Imali su filmove u rukama, ali ih nisu uspjeli razviti! Moćne li policije koja nije uspjela ono što je trivijalnost svakom fotoamateru, a svaki gradski fotograf to može napraviti za manje od pola sata za dvadesetak kuna. Naravno da tako moćna policija pojma nema tko su napadači, a kamoli da ih može uhvatiti, ali prema izvještaju u "Jutarnjem listu" 5. srpnja "Policija je kasnije izjavila da je fotograf napadnut jer su napadači zabunom pomislili da van Denderen snima golu djecu. " Dakle, ne znaju tko su napadači, ne znaju gdje su, pojma nemaju kako ih uloviti, ali - znaju što misle! Telepati! Telepatska policija! Uzmimo u obzir da policija ipak nije izjavila takvu budalaštinu, nego da se ona može pripisati novinaru koji je izvještavao. Pa naravno, eto ga - idila! Jedinstvo svih Hrvata, jedinstvo u nesposobnosti, nekompetentnosti i gluposti. Zašto bi novinari bili iole pametniji ili sposobniji od nasilnika i policajaca? |
 - Četiristo sedamdeset i šest - zarez - sedam! Izlazim do njih fasciniran tom preciznošću - mjere na milimetar. Zarez sedam! Jedna na jednoj strani balkona pridržava dugački metar na razvlačenje uz gornji rub ograde, a druga ga rasteže i očitava, dok ona prva zapisuje. Traka na razvlačenje se izdužila iznad balkona, ali nije paralelna s ničim jer nije ravna, već se oko sredine uleknula od vlastite težine. Odoka gledajući, na to iskrivljavanje otišlo im je barem desetak centimetara. Jedna je savjesno očitala sedam milimetara i previdjela da je nadodala desetak, a druga upisala točno ono što joj je rečeno ne pogledavši ono što joj je bilo pred nosom. Obje su mi simpatične, pa im ne želim kvariti raspoloženje i prešućujem što vidim - da savršeno precizno pogrešno mjere. Na djelu je ono što nazivam birokratskim ponašanjem: dobile su zadatak, izvršavaju ga kako im je rečeno, kako su ih učili, ali nema te upute koja može predvidjeti sve moguće okolnosti, pa kako im nedostaje razumijevanje onoga što rade, naprave sve pogrešno, pa kao rezultat mogu pokazati da je zadatak izvršen, ali zapravo nije napravljeno ništa. Formalno obavljeno, suštinski promašeno. Iz tog promašaja može se kasnije svašta izroditi: od toga da nema nikakvih posljedica do toga da iskrsnu takvi problemi koji su daleko gori od onih zbog kojih su ih poslali da bi se sredili. Postoji kuća. Ona je stvarnost, istina. A nakon što su arhitektice otišle postoji i službena slika te stvarnosti koja je otprilike odgovarajuća, ali pretendira da je precizna, što nije. Onaj koji će se ubuduće pouzdavati u tu sliku nužno će biti u krivu. Samo onaj s razumijevanjem kako takvi izvještaju nastaju, koji će uračunati moguće pogreške, znat će otprilike što je istina ili, preciznije, što ne može biti istina ni u kojem slučaju. Ne mogu si pomoći, ali prečesto vidim kako na isti način na koji su arhitektice mjerile kuću političari donose odluke, činovnici izdaju rješenja, novinari pišu članke, doktori donose dijagnoze, ekonomisti modeliraju gospodarstvo, poduzetnici ulažu novce…. i tako dalje… i - kadikad čak u najboljim namjerama - svi zajedno tapkaju kao slonovi u staklarskoj radnji. |
 Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća Ivica Kiš je uz gitaru pjevao pjesmu Fabricia de Andrea "Dolaze Kinezi" u prepjevu Arsena Dedića. Ponavljam po sjećanju:Dolaze Kinezi! Dolaze milioni! Svi žuti ko limoni. Dolazi ih 200! Po glavi stanovnika! Riža će nam biti suština jelovnika. I plivaju sve bliže, i prvi već nam stiže…. Danas, kad ih je već i kod nas toliko da je njihovo prisustvo zamjetno, a u ostalim evropskim i susjednim državama ima ih i više, što je meni samo drago, pojavilo se i jedno intrigantno pitanje. Kada ih je već toliko - da li neki od njih kadikad i umru? Naime, koliko god da je Kineza, je li itko od starosjedilaca ikada čuo da je netko od Kineza umro? Je li itko vidio osmrtnicu u novinama za nekog Kineza ili čuo da je ijedan Kinez pokopan u zemljama u koje su doselili, uključujući i Hrvatsku? Postoje kineski dućani, kineske četvrti, ali nisam čuo za kineska groblja. Kako je nužno i neizbježno da i Kinezi umiru, jedino objašnjenje jest da oni to taje. Kako neki umre, pošalju njegove dokumente u Kinu, pa neki drugi dođe s njegovim papirima umjesto njega i ne moraju se mučiti vaditi nove putovnice ni dobivati nove useljeničke vize i sve ostale potrebne dozvole. Njima to nije nikakav problem jer tko može razlikovati jednog Kineza od drugoga ili reći sa sigurnošću ima li tko od njih dvadeset i pet ili četrdeset i pet godina. Ako već izvode to s dokumentima, što rade sa zemnim ostacima preminulih? To pitanje nije uputno postavljati u kineskim restoranima kada stigne jelo. |
 Svi prisutni se ukipiše, žamor se sledi, nitko se ne miče, jedva dišu. Naravno, svi ga poznaju, ali se prave da ga ne prepoznaju. Čičak se ušeće nasred kafića, zaokruži pogledom, nijedan pogled da ga susretne, svi junaci nikom poniknuše. Odjednom s druge strane prostorije Braco Grbić poviče "Čičak!", raširi ruke koliko je mogao i jurne mu u susret. Zagrliše se, ti svojevremeno ljuti ideološki protivnici, izljubiše se, tapšaju se po ramenima, pozdravljaju, kad Čičak gromkim glasom zapita tako da čuju svi prisutni: - Zar ti nije nezgodno pozdravljati se sa mnom, tako na očigled, u javnosti? Znaš da sam ja na lošem glasu! - A, ne! - srdačno će Braco, jednako glasno. - Pa ja vjerujem u odgojnu moć naših ustanova za preodgajanje! |
 Nije riječ o pubertetskim maštarijama kako će se moćnim mišićjem izazivati isprazno udivljenje na plažama ili jamesbondovskim avantura spasiti svijet; riječ je o zadacima koje normalni život svakodnevno svima nameće, a kržljavcima predstavljaju nepremostive probleme, dok ih razvijeni snagator rješava bez muke. Recimo, zatreba prenijeti frižider iz jedne prostorije u drugu. Ne isplati se radi toga zvati specijaliziranu službu za transporte i selidbe, tko će ih dočekati, a treba ih i platiti. Šest žgoljavaca - koliko je potrebno da to urade - popiju toliko pive da je to sasvim neisplatljivo, a i tko će ih se kasnije riješiti? S druge strane, svaki šampion u fitnessu obavi to u dvije minute jednom rukom, a pojede tek šaku proteina. Imate bebu koja se noću budi i treba je satima nositi po sobi i ljuljati da ne plače i ponovo zaspi? Snažna kralježnica, orangutanska ramena i ruke itekako će dobro doći. Stara majka je onemoćala i treba je prenositi u kadu i nazad u krevet, treba je nositi na zahod ili iznijeti da uživa na suncu na terasi? Tko će dočekati bolničare koji obilaze kuće, a za mnogo od toga neće ni doći? Odani kršni potomak najbolja je uzdanica. Zaboravili ste navečer zagasiti svjetla na automobilu, preko noći se akumulator ispraznio, treba zagurati auto da bi ponovno upalio? Snažna bedra, široka ramena, čvrsti zglobovi na rukama riješiti će problem. Istina da je proteklo vrijeme kada je bilo nužno herojsko klofanje tepiha i svakodnevno višekratno cijepanje drva za ogrjev i nošenje ugljena iz podruma, ali i dalje je preostalo iznošenje glomaznog otpada, otvaranje poklopca na staklenci s krastavcima, kao i niz sličnih zadataka pri kojima je muškarac koji je ostvario sve svoje razvojne potencijale nezamjenjiv. |
 Funkcijskim tipkama upravljalo se Wandom i Lollom_2. Na dnu sna bila je alatna traka s ikonama kojim ga se moglo zaustaviti, ponovo pokrenuti, ubrzati, ponoviti dio po izboru, promijeniti boje, zumirati na dio prizora… U nekoliko navrata iskoristio sam i opciju "print screen", za uspomenu. Ne treba ni napomenuti da je cijelo sučelje bilo "user friendly". Nakon buđenja uslijedilo je razočaranje kad nisam našao otisnute prizore. Za vrijeme jutarnje kave nisam mogao prestati razmišljati o takvom sanjanju. Tehnologija se uplela i u snove! Da li sam to sanjao budućnost sanjanja? Pokušat ću noćas ponovo ući u taj san. Jedino - zaboravio sam password, pristupnu lozinku. |
|
ISKRICE S ISKRICE
Moram priznati da sam proveo neko vrijeme na www.iskrica.com i nisam požalio. Doprinijelo je mom poznavanju ljudske prirode i Interneta, a dobro sam se i zabavio. Nisam se upustio u to s pretjeranim ili neosnovanim očekivanjima, pa se nisam ni mogao razočarati. Lutajući prostranstvima Iskrice naletio sam na dva profila koja sam zabilježio. Prvi se odgovarajući na sva pitanja predstavio ovako:  Je li riječ o nekome popaljenom do ugroženosti, nekom toliko izravnom da je eliminirao sve nebitno ili nekome tko ironizira cijelu Iskrica-igru ili nešto četvrto? Kakav mu je pogled na duhovnost i kako se to odražava na njegove stavove? Nije me zanimalo toliko da bih se nametao da istražujem. U drugom profilu me oduševio posljednji odgovor. Čak nije važno koliko bi ta osoba bila spremna da se tako zaista i ponaša. Već sama činjenica da joj je tako nešto palo na pamet, da je to bez okolišanja objavila, svidjela mi se toliko da sam sa žaljenjem ustanovio da se profil dezaktivirao prije nego sam se uključio na Iskricu.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
