S(T)AN SNOVA U vrijeme kada je stanarsko pravo bilo najjači element u stambenim odnosima, Branko Lentić s Televizije stanovao je u stanu od tridesetak kvadrata preko Save. Bilo mu je to malo, daleko i ružno, pa je uštedio nešto novaca i nakanio zamijeniti stan za veći bliže centru grada. Iako su nadoplate u takvim slučajevima bile potpuno protuzakonite, točno se znalo koliko tko kome treba platiti i koliko da bi se tako nešto izvelo. U skladu s tim i novcem kojim je raspolagao, bacio se u potragu za stanom od otprilike pedesetak kvadrata. Nakon višemjesečne bezuspješne potrage sjedio je u nekom gornjogradskom kafiću i zaokruživao oglase u "Malom oglasniku" kad mu jedan od njih zapadne za oko - stan od stotinjak kvadrata na jednom od najljepših starih trgova. San snova! O tako nečemu nije se usuđivao ni sanjati. Ipak, poželio ga je barem razgledati. Najavio se s najbliže telefonske govornice i odmah dogovorio posjet. Primio ga je babac od otprilike sto godina i pokazao mu stan. Starinske velike sobe visokih stropova, pogled s jedne strane na trg, s druge na krošnje Dubravkina puta. Sve pomalo ruinirano, ali sve u svemu prostranije i ljepše nego što je mogao i zamisliti. - Dobro, a što Vi nudite? - zapita babac. - Pa, ja imam mali stan u novogradnji u Novom Zagrebu… - započne Branko. - Dobro! - prekine ga babac. - Pristajem. Branko se zbuni: - Ali… Vaš stan je toliko velik, bojim se da neću imati dovoljno novaca za nadoplatu razlike… - Ništa ne treba, neću novac - reče ona. - Samo mi pomozite da se preselim. I to što prije! - Pa niste ni vidjeli moj stan?! - Branko nije mogao vjerovati. - Neka. Vidjela sam Vas, a Vi ste mi simpatični. Branko je sljedećeg tjedna preselio staru gospođu, uvalio joj pola novaca koje je namijenio za nadoplatu iako se ona opirala, pola ostavio da dotjera stan, a kada je sve završilo sjeli njih dvoje i on je, još uvijek ne vjerujući da je imao takvu sreću, zapita da mu objasni zašto je željela takvu zamjenu. - Ja sam već stara - objasni mu ona. - Neću još dugo. Nemam nasljednika. Oni činovnici iz općine to znaju, dva puta tjedno me obilaze pod raznim izgovorima da vide jesam li još živa, sline im cure! Ne bih htjela da nakon mene useli neki od tih birokratskih štakora! Gade mi se kako vrebaju da umrem! I tako je Branko uskoro, pored svećenika, bio jedini na njezinu sprovodu jer iz općine nitko nije došao. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)