S(T)AN SNOVA
U vrijeme kada je stanarsko pravo bilo najjači element u stambenim odnosima, Branko Lentić s Televizije stanovao je u stanu od tridesetak kvadrata preko Save. Bilo mu je to malo, daleko i ružno, pa je uštedio nešto novaca i nakanio zamijeniti stan za veći bliže centru grada. Iako su nadoplate u takvim slučajevima bile potpuno protuzakonite, točno se znalo koliko tko kome treba platiti i koliko da bi se tako nešto izvelo. U skladu s tim i novcem kojim je raspolagao, bacio se u potragu za stanom od otprilike pedesetak kvadrata.
Nakon višemjesečne bezuspješne potrage sjedio je u nekom gornjogradskom kafiću i zaokruživao oglase u "Malom oglasniku" kad mu jedan od njih zapadne za oko - stan od stotinjak kvadrata na jednom od najljepših starih trgova. San snova! O tako nečemu nije se usuđivao ni sanjati. Ipak, poželio ga je barem razgledati.
Najavio se s najbliže telefonske govornice i odmah dogovorio posjet. Primio ga je babac od otprilike sto godina i pokazao mu stan. Starinske velike sobe visokih stropova, pogled s jedne strane na trg, s druge na krošnje Dubravkina puta. Sve pomalo ruinirano, ali sve u svemu prostranije i ljepše nego što je mogao i zamisliti.
- Dobro, a što Vi nudite? - zapita babac.
- Pa, ja imam mali stan u novogradnji u Novom Zagrebu… - započne Branko.
- Dobro! - prekine ga babac. - Pristajem.
Branko se zbuni:
- Ali… Vaš stan je toliko velik, bojim se da neću imati dovoljno novaca za nadoplatu razlike…
- Ništa ne treba, neću novac - reče ona. - Samo mi pomozite da se preselim. I to što prije!
- Pa niste ni vidjeli moj stan?! - Branko nije mogao vjerovati.
- Neka. Vidjela sam Vas, a Vi ste mi simpatični.
Branko je sljedećeg tjedna preselio staru gospođu, uvalio joj pola novaca koje je namijenio za nadoplatu iako se ona opirala, pola ostavio da dotjera stan, a kada je sve završilo sjeli njih dvoje i on je, još uvijek ne vjerujući da je imao takvu sreću, zapita da mu objasni zašto je željela takvu zamjenu.
- Ja sam već stara - objasni mu ona. - Neću još dugo. Nemam nasljednika. Oni činovnici iz općine to znaju, dva puta tjedno me obilaze pod raznim izgovorima da vide jesam li još živa, sline im cure! Ne bih htjela da nakon mene useli neki od tih birokratskih štakora! Gade mi se kako vrebaju da umrem!
I tako je Branko uskoro, pored svećenika, bio jedini na njezinu sprovodu jer iz općine nitko nije došao.
Post je objavljen 22.07.2006. u 20:10 sati.