ponedjeljak, 17.07.2006.

nije sve za svakoga


MASTIF

Doktor Lović kupio psa. Uz novu kuću s vrtom ide i pas. Prethodno je prelistao nekoliko kinoloških knjiga da odabere takvoga kakvoga nitko drugi nema. Napokon se odlučio za mastifa. Rimljani su ih upotrebljavali kao ratne pse i za borbu s lavovima u arenama. Kud ćeš upećatljivijeg kućnog ljubimca od onoga koji je zabilježen još na rimskim reljefima i mozaicima kao strah i trepet neprijatelja?

Putovali su po štene u inozemstvo i platili ga dvije tisuće maraka. Mali mastif je bio presladak. S onim preobiljem kože i starmalim očima imao je lice kao neki smiješan starac, a debele šapice bile su mu još toliko trapljaste da je glavinjao i saplitao se hodajući. Kada su ga prvi puta izveli u nedjelju u šetnju parkom, nije bilo prolaznika koji ga nije odmjerio, raznježio se, nešto dobacio ili upitao kakva je to vrsta psa ili gdje su ga nabavili. Neka, neka, mislio je doktor Lović, vidjet ćete kad ponaraste! Neće biti ni psa ni vlasnika psa koji neće uzmaknuti sa strahopoštovanjem!

Već prvoga dana su otkrili da nije pametno ostavljati u vrtu kada odu na posao. Bio je kao dražesna igračka i toliko skup da bi ga sigurno netko ukrao. Zato su ga ujutro prošetali po vrtu oko kuće, te do navečer ostavljali zaključanog u stanu. No po povratku su obično otkrili da je opet izveo neku nepodopštinu. Svaku cipelu ili komad odjeće koje je pronašao rasparao je u sitne djeliće, grebao po vratima, glodao noge od stola i stolica, iskidao jedini tepih, a obavezno se svaki dan i popiškio. Doktor Lović je na to smotao novine u tuljac i svaki puta ga gadno isprebijao, da mu izbije takve stvari iz glave.

Mastif je rastao. Nakon šest mjeseci više ga nisu mogli izvoditi u šetnju jer je vukao takvom snagom da se više nije moglo njime upravljati, a bio je tako svojeglav da nije ništa slušao. Jedino što je uvažavao bio je doktor Lović kada bi se pojavio sa smotanim novinama ili remenom, te je bježao po stanu u uzaludnom nastojanju da se sakrije. Ali čuvar je bio strahovit! Poštari i inkasatori se nisu usuđivali ući ni u vrt znajući da je on u kući.

Nakon godine dana doktor Lović i supruga su se vratili navečer iscrpljeni kući, a pas je opet napravio nešto nedozvoljivo. Doktor Lović se mašio močuge kojom mu je utjerivao pamet u glavu, zamahnuo, ali mastif je - umjesto da ustukne i pokuša pobjeći - naglo sjevnuo očima i iznenađujuće brzo za njegovu krupnu tjelesinu munjevito nasrnuo. Doktor Lović je, padajući, još stigao zveknuti ga svom snagom motkom po leđima, ali bez ikakva učinka. Pas ga je zgrabio za nogu, trzajem glave oborio na pod, a zatim divlje režeći i ne puštajući stisak vukao unaokolo po cijeloj prostoriji mlatarajući njime kao s igračkom. Doktor Lović se, nesvjestan što radi, derao u smrtnom strahu.

Supruga je banula na vrata prostorije i prodorno zavriskala poput ušidrapajuće sirene. To je spasilo doktora Lovića od gore sudbine. Pas ga je pustio i skočio prema njoj. Ona se okrenula, uskočila u najbližu sobu i stigla zatvoriti vrata za sobom. Dok je raspomamljena zvijer u suludom bijesu napadala na zatvorena vrata, doktor Lović je na laktovima, pomažući se neoštećenom nogom otpuzao u drugu prostoriju i zaključao se.

Supružnici su se mogli dovikivati.

- Ti si sve kriv, idiote! - bilo je prvo što mu je poručila.

- Tvoja je bila zamisao da nabavimo psa, kućko! - uzvratio je on.

Zatekli su se u prizemlju gdje su na prozorima imali ugrađene rešetke. Telefon i mobiteli su im ostali van dohvata. Kroz vrata su čuli kako pucketa parket pod težinom psa koji se šetao od jednih do drugih vrata poput gladnog lava u kavezu. Kad bi se smirio, pa su na centimetar odškrinuli vrata, vidjeli su ogromnu zvijer krvavih laloka i plamtećih očiju kako leži na njihovom naj-super-haj! kompjuteriziranom prilagođavajućem krevetu sa šest elektromotora, termostatom i verbalnim senzorima i žvače daljinski upravljač televizora, prije nego bi uočio da ga gledaju i isti čas jurnuo da iskoristi priliku, te su naglo zatvarali vrata, zaključavali ih i naslanjali se na njih dok je on nasrtao s vanjske strane raspomamljeno urlajući.

Svaki u svojoj prostoriji supružnici su se uvijali od žeđi, gladi, straha i dosade, a doktor Lović i od bolova u nozi, nuždu su obavljali u uglovima i bez toaletpapira, i tek četvrtog dana supruga je iskoristila priliku kada je njihov tamničar napokon duboko zaspao, iskrala se iz kuće i vratila majci.
- 20:17 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker