ALTERNATIVNA

HITNA POMOĆ


ALTERNATIVNA

HITNA POMOĆ

Procvat alternativne medicine imperativno je nametnuo i potrebu alternativne Hitne pomoći. Više je nego očigledno da postojeća Hitna pomoć ne zadovoljava i ne odgovara sve široj primjeni alternativnih metoda liječenja. Ta zamislite samo kako bi izgledalo da potrebiti u nevolji nazovu Hitnu pomoć, a ona ih proveze kroz grad - AUUUUU! AUUUUU! AUUUUU! - blješteći rotirajućim svjetlima i probijajući se raskršćima do babe Ružice koja im da kokošju nogicu za grebuckanje disbalanciranih čakri?!

Alternativna hitna pomoć mora biti zasnovana na alternativnim principima i na posve drukčiji način nego dosadašnja. Na primjer, nikako ne bi smio postojati centar za hitne pozive, već bi u kriznim situacijama pacijenti trebali zvati jednu gospođu koja zna drugu, vrlo poznatu gospođu za koju nitko ne zna, koja zna punicu jednog odličnog vozača tramvaja koji bi mogao preporučiti svog nećaka koji je izuzetno obdaren za prebacivanje ljudi vrtlarskim tačkama.

Nesretnike koje snađe neka nesreća, recimo da im tramvaj odsiječe nogu, nikako se ne bi smjelo prepustiti u bezdušne ralje oficijelne Hitne pomoći, za koju se znaju bezbrojni primjeri kada je došla prekasno, zalutala, pala u provaliju ili se sudarila s buldožerom. Nasuprot tome, poznati su mnogi primjeri kada trudnice nisu čekale Hitnu pomoć, već krenule u rodilište taksijem u kojemu su se i uspješno porodile. Alternativna hitna pomoć treba se osnivati na pojedincima koji slučajno naiđu vođeni karmom, te osjete božansko nadahnuće i poziv da svoj dar nesebično udijele čovječanstvu.

Alternativna hitna pomoć nikako ne bi smjela koristiti konvencionalna vozila, ne daj Bože kombije obojane u bijelo! Poznato je kako su oni pogubni! Pacijenta koji se prenosi na spasonosni hitni tretman bioenergijom najbolje je nositi u faraonskoj nosiljci s baldahinom koju nosi šesnaest nosača golih do pasa, a sa strane trči pomoćno osoblje sa suncobranima i lepezama na dugačkim motkama, dok na čelu kolone maršira krdo Hare Krishna sljedbenika sa zurlama, zvečkama i timpanima. Već sam taj prijevoz mogao bi biti tako blagotvoran da pacijent ozdravi prije dolaska na odredište.

Zadatak hitne pomoći nije samo da prevozi bolesne, nemoćne i ozlijeđene, nego i da u slučaju potrebe pruži i prvu pomoć. Zbog toga bi svi djelatnici Alternativne hitne pomoći morali biti upućeni u osnove homeopatije, ayurvede, reinkarnacije, teorije zavjere, feng-shuia i makrobiotike.

Tek razvojem alternativne hitne pomoći i alternativna liječenja bi u potpunosti mogla pokazati svoje mogućnosti.



ZAPANJENI KRALJ


Narode blogerski okruga zagrebačkog!

Koristim priliku upozoriti vas da će se danas i sutra u 19 sati u kinu "Tuškanac" prikazivati španjolski film "Zapanjeni kralj". Slučajno sam naletio na njega prije nekoliko godina na televiziji i oduševio se, a onda nakon nekog vremena slučajno naletio i pod drugi put i uvjerio se da je rijetko dobar. Pametno, zabavno, duhovito, pa čak i poučno. Savjetujem vam od sveg srca da to ne propustite!

UVODNA BILJEŠKA

Na početku mnogih knjiga nalazi se nekakva bilješka. Tako se i na početku ove knjige nalazi bilješka da su svi likovi u njoj fikcionalni, imena izmišljena, a svaka sličnost sa postojećim ili pokojnim ljudima, stvarnim zbivanjima i realnim ambijentima nenamjerna i slučajna. Koliko mogu procijeniti, sve je u knjizi istinito, osim te bilješke na početku. Jedino za nju se može reći da je izmišljena od početka do kraja.

KUPOVINA AUTA U AUSTRIJI

Svojevremeno kupovina automobila nije bila nimalo jednostavna. Mogla su se nabaviti svega tri-četiri modela, a nakon uplate se čekalo još mjesecima, pa i godinama do isporuke. O tome da bi se mogla izabrati boja moglo se samo sanjati. Samo su rijetki sretnici, s potvrdom da su prvoborci ili invalidi, imali pravo uvesti rabljeni auto iz inozemstva.

U to vrijeme Nikolin stari, oboružan potvrdom da je prvoborac i invalid, nakon što je izveo nevjerojatne vratolomije s pretvaranjem jednih kredita u druge, te nabavkom deviza, krene u Austriju nabaviti novo vozilo. Kad je već išao na takav put, natrpa u "fiću" ženu i djecu, da ih povede na izlet, te šogora koji će voziti stari auto nazad, pa krenu stiješnjeni kao sardine u konzervi. I evo njih u Klagenfurtu, na skladištu rabljenih vozila za koje su čuli da ima povoljne cijene, gledaju obilje koje se nudi. No u neko doba dođe prodavač, naš čovjek, i prišapne im da postoji slično mjesto s boljom ponudom i povoljnijim cijenama u Villachu, ni pola sata dalje.

Dođu oni u Villach, nađu skladište, gledaju obilje koje se nudi po još povoljnijim cijenama, kada im priđe prodavač, naš čovjek, i prišapne da bi im se isplatilo otići u Italiju, jer odmah nakon granice ima jedno skladište koje nudi još bolje automobile još jeftinije. Utrpaju se oni ponovo u "fiću" i krenu u Italiju.

Kad, pored ceste, veliki plakat da prolaze pored zoološkog vrta. Djeca stanu drečati da hoće vidjeti životinje. Kakve životinje?! - izbezumi se Nikolin stari. Došli smo kupovati auto! No stara stala na dječju stranu: pusti djecu da vide životinje, cijeloga su dana na putu, kada će im se pružiti druga takva prilika?! Jer to nije bio običan zoološki vrt, nego onaj slobodnog tipa, gdje životinje šeću naokolo, a posjetioci prolaze između njih u autima. Čak i šogor navalio da bi vidio lava. Jebo te lav! - kaže mu Nikolin stari, ali je bio temeljito nadglasan.

I tako se oni voze među životinjama, gledaju zebre, gledaju, nojeve, gledaju žirafe, a lava ni od kuda. Odjednom iz šumice izađe slon, otprilike ogroman, i počne se umiljavati oko "fiće". Ijuuu, što je sladak! - ciče djeca. Žena spusti staklo na prozoru i doda mu keks. Slon pristojno prihvati keks vrhom surle i pojede, pa ispruži surlu za još. Da mu žena drugi keks, pa treći, pa se djeca guraju tko će mu dodati novi keks, i tako sve dok nije pojeo cijelu kutiju. Na to kaže žena slonu: "Nemaaaa… Nema više!"

No slon nije povjerovao. Munjevito ubaci surlu kroz prozor i počne njome mahati po unutrašnjosti tražeći novu poslasticu. Puknuo je Nikolinog starog da se zalijepio za volan, tresnuo šogora, raščupao ženi frizuru, zgrabio joj torbicu, djeca počela vrištati… Žena u panici brzo počne okretati ručicu na vratima i podizati staklo, te pričepi slonu surlu. AAAAAAA! - zatuli slon i pokuša je izvući, ali ga je tvrdo staklo čvrsto zahvatilo. Onaj dio surle u kabini, oko metar dužine, počeo je sumanuto udarati svud naokolo. Unutra nasta kaos. Nikolin stari pokuša odvesti, ali TUUUUUUU! - slon se okrene i stane ispred njih, trbuhom nalegne na prednji dio vozila. Dok je stari prebacivao da krene u rikverc, slon stane jednom nogom na krov i počne natezati surlu da je oslobodi. Napokon se žena dosjeti, okrene ručicu na vratima u drugom pravcu, spusti staklo, slon izvuče surlu i tuleći pobjegne u šumicu.

Izlaze oni iz zoološkog vrta, kad ih zaustave čuvari. Što vam je to krov ulubljen? Ono - krov kao da je slon stao na njega. Stao slon - kaže Nikolin stari. Kako slon? - uzrujaju se čuvari. Na to im Nikolin stari sve ispriča. Na to oni njemu pokažu tablu visine pet metara i dužine sedam metara na kojoj piše slovima od pola metra na petnaest jezika, a ista takva se nalazi i na ulazu, da se mora voziti kroz park zatvorenih prozora, da je zabranjeno hraniti životinje i da je kazna petsto maraka.

Nakon obračuna s čuvarima koji su prijetili pozvati policiju, i nakon što su ih se riješili s petsto maraka, Nikolin stari skrene u prvu birtiju uz put i strusi tri vinjaka na brzaka da dođe sebi. Voze oni dalje autoputom, tri trake u jednom pravcu, tri trake u suprotnom, kad - KRAŠŠŠ! TRES! BUM! Lančani sudar! Tri reda ispred njih dvojica se kresnuli, naredni udarili u njih, sljedeći u njih, naredalo se dvadeset vozila na hrpi, Nikolin stari treći po redu, a njega odozada naguzilo još tri.

Dođe policija. Idu od jednoga do drugoga. Vas su udarili odostraga, pa ste naskočili na onoga naprijed… dobro, Vi ste nevini. I tako dalje, sve dok ne dođu do Nikolinog starog i pitaju: A što je to Vama na krovu? Stao slon - kaže stari. A biste li Vi puhali - kažu policajci i pružaju balon. Napuše stari balon, pocrveni kao paradajz. Aha! Vozite pod utjecajem alkohola, priviđaju Vam se slonovi, krivi ste po defaultu. Hoćete li platiti štetu vozaču ispred Vas na licu mjesta ili da vas sve odvedemo u zatvor dok se stvar ne sredi?

Stari izbroji tisuću maraka Austrijancu, a do posljednjeg trena se hrvao s pomišlju da pobije sve, uključujući ženu, djecu, šogora, prometne policajce i okolne Austrijance, pa mirna Bosna. Sjedne stari za volan da krene, kad policajac skoči pred njega i kaže: A, ne! Vi ne smijete voziti! Vi ste pijani po svim definicijama! Srećom šogor nije zaboravio kući vozačku dozvolu, pa su mu dozvolili da on poveze. I tako su se vratili u domovinu, a da nisu ni vidjeli Italije, s autom oštećenim sprijeda, straga i odozgo, ostatak novaca potrošili za popravak, ali su djeca imala nezaboravan izlet, a žena još godinama nije smjela spomenuti da bi novi auto.

Ponekad tražim neku riječ satima, danima ili tjednima. Prekapam rječnike, prelistavam knjige, čitam članke, raspitujem se… Sada tražim jednu riječ već godinama. Znam da postoji. Znao sam je svojevremeno, pa zaboravio, a sada - od kada mi je zatrebala - ne mogu se sjetiti.

Riječ je iz medicinske terminologije. Srodna je pojmovima panaceja (sredstvo koje tobože liječi sve bolesti) i placebo (bilo koji lijek koji djeluje sugestivno). Zaboravljena riječ označava lijek, bilo koji lijek upotrijebljen u specifičnoj situaciji, medicinsku kuru, tretman ili postupak. To je ono čega se liječnik posljednjeg laća, kad se sve drugo već izjalovilo, ili nema mogućnosti za išta drugo. Pacijent je u kritičnoj situaciji, smrtonosno bolestan ili ozlijeđen, smrt je samo pitanje vremena, nema mu spasa, osim ako se primijeni "to". Učinak je drastičan: pacijent je ili nepovratno izgubljen, recimo - momentalno umire, ili prebrodi krizu, izliječen je i zdrav do daljnjega. Ili-ili, život ili smrt, nema ništa između; zato to liječnici krajnje nerado primjenjuju. Raspitivao sam se i kod brojnih medicinara i ni oni se nisu mogli sjetiti ili su glumili ne želeći mi priznati da ne žele odati.

S kim se družim i u kakvoj zemlji živim, ta riječ mi je vrlo često potrebna.

VATROGASNI IJUJU

i

MAČAK MRČAK


Jednoga dana u garaži u kojoj je živio Vatrogasni ijuju zazvoni telefon.
Ijuju se javio na telefon, a s druge strane je čuo:
- Ovdje baka Marta.
Upomoć!

- Kakva je nevolja? - upitao je Ijuju. - Da nešto ne gori?
- Ne. - rekla je baka Marta. - Mene muči sasvim drugačija nevolja.
Ja, naime, imam veliki vrt.
U vrtu raste visoko drvo.
I sad se na vrh tog visokog drveta
popeo mačak Mrčak
- i neće da siđe.

- Aha, tako! - rekao je Vatrogasni ijuju,
zapalio sva svoja svjetla, uključio sirene
i jurnuo kroz grad
u pomoć baki Marti
da skine mačka Mrčka
s drveta.

Jurio je Ijuju kroz grad
sve dok nije naišao na jedno raskršće
na kojemu je trebao skrenuti.
Ondje je zapeo svojim dugačkim vatrogasnim ljestvama
i nije više mogao ni naprijed ni nazad
i nije znao što će.

Na to je naišla Cisterna za mlijeko.
Pogledala je nevolju
u kojoj se našao Vatrogasni ijuju i rekla:
- Što si ti bedast?! Pa skrati te svoje ljestve
i lako ćeš proći raskršćem!

Ijuju se zadivio:
- Kako si ti pametna!

Napravio je kako je Cisterna za mlijeko rekla
i lako je prošao raskršćem,
te jurnuo dalje u pomoć baki Marti
da skine mačka Mrčka
s drveta.

Kada je ijuju stigao u ulicu
u kojoj je živjela baka Marta,
ona ga je čekala pred svojom kućom.
Povela ga je iza kuće i zaista
- ondje je bio velik vrt,
nasred vrta je raslo visoko drvo,
na vrh drveta je sjedio mačak Mrčak
- i nije htio da siđe.

Vatrogasni ijuju je rekao mačku Mrčku:
- Daj, siđi. Smjesta.
Mačak Mrčak je rekao:
- Neću.
- Onda ću te ja skinuti - rekao je Vatrogasni ijuju,
a mačak Mrčak na to nije rekao ništa.

Vatrogasni ijuju je podignuo svoje ljestve,
ali ljestve nisu bile dovoljno dugačke
da dosegnu do mačka Mrčka.

- Što ću sada? - zabrinuo se Ijuju.
- Najbolje da pozovem svoju prijateljicu Cisternu za mlijeko.

Nasreću je upravo tada onuda prolazila Cisterna za mlijeko.
Cisterna je pogledala što to muči Vatrogasnog ijujua,
malo razmislila, pa rekla:
- Što si ti bedast?! Pa daj produži te svoje ljestve!

Vatrogasni ijuju je uzviknuo:
- Što si ti pametna! Sad ću ja rastegnuti ljestve
i dosegnuti mačka Mrčka!

I Vatrogasni ijuju je rastegnuo svoje ljestve,
protegnuo ih uvis koliko je mogao,
ali još uvijek nisu bile dovoljno dugačke
da dosegnu mačka Mrčka.
- Što ću sad? - zdvojio je Vatrogasni ijuju.

Cisterna za mlijeko se na to obratila mačku Mrčku:
- Hej ti, mačketino! Znaš li ti tko sam ja?
Mačak Mrčak je rekao:
- Ne. Pojma nemam.
- Ja sam cisterna za mlijeko!
A u meni ima toliko mlijeka
da bi se u njemu moglo plivati!

Kad je to čuo mačak Mrčak
odmah je sišao s drveta.
Dobio je malo mlijeka,
a to malo je njemu bilo više nego dovoljno.
Toliko se napio da više nije mogao preskočiti ni travku,
a kamoli popeti se nazad na drvo.

Baka Marta je bila vrlo sretna
i dugo je zahvaljivala Vatrogasnom ijuju
i Cisterni za mlijeko.

- Nema na čemu - rekao je Vatrogasni ijuju.
- Ako Vas ponovo snađe neka nevolja,
samo javite!

ZAŠTO JE HRVATSKA MALA?

Začuđujuće je da sve biografije pukovnika Harlanda Sandersa zanemaruju jedan moment. Poznato je da se u sam osvit Drugog svjetskog rata, već stariji od šezdeset godina, našao suočen s perspektivom da do kraja života prima penziju od 125 dolara. Bilo mu je jasno da je to daleko premalo da bi bio zadovoljan. Sjeo je i razmislio što on uopće zna čime bi mogao išta zaraditi. Jedino što mu je padalo na pamet bio je bakin recept kako je pohala piliće.

Pukovnik Sanders je, naravno, bio bez dovoljno novaca da bi s tim receptom započeo išta ozbiljno. Zato je otišao mjesnom gostioničaru i ponudio mu jednostavnu nagodbu: neka mu gostioničar dozvoli jedan dan u tjednu kada će pukovnik Sanders osobno pržiti piliće po tajnom bakinom receptu s jedanaest trava i začina. Za protuuslugu je tražio samo jedan cent od svake prodane porcije. Gostioničar ga je glatko odbio, ali to pukovnika Sandersa nije obeshrabrilo, iako bi se moglo reći i da mu ništa drugo nije preostalo, pa je pitao drugog vlasnika restorana. Napokon je jedan pristao i pukovnik Sanders je počeo pržiti piliće po tajnom bakinom receptu. Gosti su navalili. Uskoro je vlasnik restorana prepustio pukovniku Sandersu kuhinju preko cijelog tjedna, a malo kasnije je Sanders sa zaradom zakupio svoj prvi restoran.

Kao što se kaže - ostalo je povijest. Tako je započeo lanac zalogajnica "Kentucky Fried Chicken". Danas je u S.A.D.-u raširen kao i "McDonallds", a raširio se u još osamdeset zemalja svijeta i pravo je čudo da se još nije ukorijenio u Hrvatskoj.

Pojedinost koju svi američki biografi zaboravljaju spomenuti jest da je pukovnika Sandersa, prije nego je prvi gostioničar pristao na njegov prijedlog, odbilo njih pet stotina. Pristao je pet stotina i prvi! Tek pet stotina i prvi je imao sluha za novu ideju ili povjerenja u čovjeka koji se pojavio s novom idejom. Po tome bi se pukovnika Sandersa moglo smatrati čudom upornosti. Međutim, sa stanovišta hrvatskog biografa pukovnika Sandersa postavlja se dodatno pitanje - što bi bilo s pukovnikom Sandersom, njegovom idejom i tajnim bakinim receptom da je kojim slučajem rođen, odrastao i živi u Hrvatskoj?

Budimo realni - ništa.

Naime, Hrvatska je mala zemlja i u njoj naprosto nema pet stotina vlasnika restorana kojima bi se mogao obratiti. Amerika je velika, i da nije pristao pet stotina i prvi, kakav je pukovnik Sanders bio, pristao bi tisuću i prvi ili dvije tisuće i drugi. U Hrvatskoj bi obišao svih četiri stotine i ostao kratkih rukava.

Amerika je velika dijelom i zato što je naprosto velika, a mali su mali jer su mali. U tome nema prevelike mudrosti. No ako mali žele biti barem donekle dorasli velikima, moraju biti naprosto pametniji. To je jedino što im preostaje. Pametniji utoliko da ideju poput pukovnikove podrži već onaj pedeseti ili čak peti kome se onaj koji ima ideju obrati. Umjesto toga, kod nas su oni koji imaju mogućnosti podržati nove ideje skloni skeptično odgovoriti: "Ma nema izgleda! Pa toga nema ni u Americi! Da je ideja išta vrijedna, zar se ne bi već našao neki Amerikanac ili Japanac ili Nijemac da je provede?" I onda će takav otkupiti licencu "Kentcky Fried Chickena", jer to je provjereno dobro i uspješno, uložiti će novce i zaraditi, i biti prezadovoljan kako je uspješan, bez obzira što je time ukucao još jedan čavao u lijes mogućnosti da budemo išta više od beznačajne zabačene provincije.

PRETVARAČ

Priča Kuki:

Išao sam na sastanak s nekim komadom i prolazio pored neke cvjećarnice, kada mi padne na pamet da bih mogao kupiti ružicu. Uđem, unutra je bilo nekoliko ljudi, a ženska za pultom, čim me spazi, uzvikne:

- Milivoj, si to ti?!

Zinem da uzmem zraka da izustim "nisam", no ona munjevito zaobiđe pult, probije se kroz ljude, nađe se preda mnom, pogleda me u oči i kaže: "Sve znam! Ne trebaš mi ništa reći!", te me obujmi kratkim, snažnim, debelim rukama, pritisne me na svoje ogromne sise i počne davit. Ja se koprcam, a ona nastavi: "Ne moraš mi ništa govorit, znam kak je!", na što počne grabiti naramke raznog cvijeća i gurati mi ih u naručje: "Za mamu! Za tatu! Za tetu!" Za pizdu strininu! Pri tome govori jednoj od ženski koja stoji sa strane: "Znate, kak je njima teško!" Izvijam se da se ono cvijeće ne razleti na sve strane i pokušavam reći da nisam Milivoj, a neki frajer sjedi odmah iza vrata i dobaci resko, ispod glasa: "Šuti, mali! Kidaj i nosi to cvijeće odavde!" Turajući mi cvijeće u ruke, ženska me je gurala prema vratima, i kad već nisam mogao gledati preko svega što mi je natrpala, izbaci me van.

Nosim ono cvijeće po cesti, a u susret mi dođe neki veliki frajer, stane preda me, grdo me pogleda i kaže:

- Brankec, dosta je bilo!

Vrisnem:

- Nisam je Brankec!

Frajer me šutke prezrivo odmjeri i procijedi:

- Dobro se pretvaraš!

I ode.

Dođem gdje sam se dogovorio s ženskom, ona upravo stigla, uručim joj sve ono cvijeće, a ona se počne smijati i kaže:

- Znaš, sasvim sam te drugačijeg zamišljala!

Odvjetnica Karmen je, po običaju, došla pažljivo obučena na sastanak sa strankama s kojima je trebala porazgovarati u interesu svog klijenta. Ulovila ih je na proputovanju iz Amsterdama za Dubrovnik i - nakon što su odbili doći k njoj u ured - telefonom su dogovorili sastanak na ljetnoj terasi "Gradske kavane". Došla je pet minuta ranije i zauzela stol, a kada su se oni doklatili pola sata kasnije, pomislila je: "Nisu to valjda oni!"

Ona je bila u nekakvoj indijskoj suknji i omotana šalovima, u sandalama vezanim remenčićima, a posvuda po njoj su visjele rese, zrnca i zvončići. On je bio u odrpanim trapericama, prljavoj majici, s nekoliko narukvica na svakoj ruci i ogrlicama oko vrata, tetoviran po rukama i vratu, na svakom uhu imao je tri naušnice, kroz nos i jezik proveo je nekakve emajlirane klinove, a na glavi mu je strčala narančasta irokezfrizura.

Čim su sjeli, konobar se odmah stvorio, vjerojatno da ih potjera, ali se primirio vidjevši da se Karmen drži normalno, te je preuzeo narudžbu. Ona se dugo premišljala što bi jer joj je sve bilo odbojno, pa je rekla samo "Čašu vode!", a on je odabrao prvo što mu je palo na pamet: "Kavu!"

Karmen je bez odlaganja počela izlagati zbog čega je trebalo da se nađu. On je sklopio oči i lagano se ljuljao naprijed-nazad, mrmljajući "mmmmmm…." i ničim nije reagirao na išta rečeno, dok je njoj pogled skakao svuda naokolo bez ikakvog smisla i izgledalo je kao da je riječi mimoilaze.

Iznenada se on okrene odvjetnici i prekine je:
- Hćt čkdcu?

Karmen se ukoči i upita:
- Molim?

On zine, ali je trebalo nekoliko sekundi da riječi, koje se pažljivo trudio oblikovati, počnu izlaziti:
- Hoćete čokoladicu?

Karmen se osupne i nije znala kako reagirati. On požuri:
- Moja žena… ova tu… danas ih je već toliko pojela da zaista ne bi bilo dobro više!

- Ne, hvala! - odlučno će mlada odvjetnica. - Neću ni čokoladicu ni bonbončić!

- No, dobro, kad nitko neće… - suglasi se on pomirljivo, a kako je pored njih upravo prolazio Cigančić koji je prosio između stolova, pruži mu čokoladicu koju je konobar donio s kavom i reče: - Izvoli, milo.

SKROZ NORMALNO

Ona je lijepa mlada žena, sportski tip, doduše iznimno visoka i kršna, tako da često oni čije poglede privuče pomisle: "Kako zgodna, a kolika!", no koliko god neuobičajeno, u tome nema ničega čudnoga.

On je, nasuprot nje, sitan i delikatan, nježan, ali šarmantan muškarac. Obuću kupuje uglavnom u dućanima s dječjom robom, ali ni u tome nema ničega čudnoga.

Od prvog časa kada su se sreli on joj se počeo manijakalno udvarati. Ni u tome nije bilo ničega čudnoga jer je odmah objasnio da ga neodoljivo privlače veće i jače žene. Svjestan je da time najvjerojatnije utažuje skriveni osjećaj manje vrijednosti, ali mora priznati da nema većeg užitka nego kada mu tako nešto uspije. Otkrila je da je duhovit, elokventan, mio, i počeli su redovno izlaziti, a kada su završili u krevetu otkrila je i da je iznimno fizički obdaren, kao da mu je među nogama priroda nadodala što mu je drugdje uskratila.

Jednog petka su bili kod nje u stanu, oboje goli, kada je on rekao da mora nekamo otići. Bilo joj je tako lijepo s njim da joj se to nije nimalo svidjelo. Počeli su se prepirati, ona se obukla, zgrabila njegovu odjeću, odgurnula ga i izišla iz stana. Odjeću je pohranila u auto parkiran dvije četvrti dalje, znajući da on ne zna gdje je. Nakon toga su proveli cijeli vikend zajedno, a ona je povremeno izlazila po novine i slično, i po povratku zaticala njega gologa kako je čeka. E, to joj se svidjelo; ona obučena, čita novine, a on gol ureduje po stanu… Dapače, i njemu je to bilo uzbudljivo, pa je gotovo cijelo vrijeme bio erektiran, što joj se još više svidjelo. Vremenom se ustalilo da se on skida odmah čim uđu u njezin stan i ostaje tako sve vrijeme do izlaska. Sve u svemu, ništa nenormalno što se ne događa i nizu drugih parova.

Jednog su se dana žustro posvađali. Pobunio se da samo on pere suđe, preko toga su došli do pitanja ravnopravnosti spolova, pa na pitanja poštenja i karaktera, i toliko su se zakrvili da je njoj u jednom trenutku pukao film i zveknula mu je šamarčinu da se okrenuo, što se također mnogima može dogoditi. Svađa je bila trenutačno prekinuta, on je pokorno oprao suđe, a ona otkrila kako može riješiti i sve buduće prepirke.

On se preselio k njoj, te im se ustalilo da se on razodjene čim uđu u stan, ona mu opali šamarčinu tek da se zna tko je tko, te on počne spremati naokolo, a ona se zavali u fotelju, pogleda novine, odmara se prateći nešto na televiziji i povremeno ga pozove da joj izmasira stopala. Ako ona izlazi van, ostavi ga zaključanog gologa u stanu, a ako se vrati s nekim jebačem, kućni primjerak zaključa u škrinju za posteljinu i naročito se voli prašiti na toj škrinji.

OBRAČUN KOD OK KORALA

Srijeda poslijepodne 26. listopada 1881. u Tombstoneu… Wyatt Erp i trojica prijatelja idu po vraškoj vrućini prašnjavom ulicom. U susret im dolaze Frank i Tom McLaury, Billy i Ike Clanton, te Billy Claiborne. Kad su se dvije grupe približile na oko tri metra nastala je pucnjava. U manje od trideset sekundi ispaljeno je tridesetak hitaca. Oba brata McLaury i Billy Clanton ubijeni su, svaki pogođen sa po šest-sedam metaka, a Ike Clanton i Billy Claiborne su uspjeli pobjeći. U Earpovoj grupi trojica su lakše ranjena.

Događaj je postao poznat kao "obračun kod OK korala". O njemu su napisane brojne knjige, bezbrojni članci, snimljeno više filmova. U njima se neke činjenice razlikuju: kako su sudionici bili naoružani, tko je prvi započeo, a razlikuju se i interpretacije tko su bili dobri, a tko loši momci.

Ono u čemu se svi slažu jest da su Earpovi hametice pobili Clantonove. To se protivi očekivanjima zdravog razuma. Clantonovih je bilo pet, Earpovih četiri, bili su na razmaku s kojeg se ne može promašiti, podjednako naoružani… Po svemu je ishod trebao biti upravo obrnut.

Romantičarska objašnjenja kažu da su Earpovi naprosto bili bolji revolveraši, brži i precizniji strijelci. Moglo bi se reći da jest tako, ali to još nije potpuno objašnjenje, jer su svi bili ljudi vični revolverima, pa bi se razlika u vještini potrla brojnošću, te bi rezultat bio barem podjednak. U čemu je bila smrtonosna tajna Wyatta Earpa i njegovih?

Revolver je bio oružje koje su svi upotrebljavali na isti način. Kažiprstom se potezao oponac; taj potez je zaokretao bubnjić s ležištima metaka, te namještao metak pred cijev; istovremeno se zatezao kokot koji je, kada je metak nalegao pred cijev, udarao po kapsli na stražnjoj strani čahure metka i time izazivao eksploziju koja je ispaljivala zrno.

Wyatt Erp je bio prvi revolveraš koji je, držeći "colt" desnom, upotrebljavao i lijevu ruku. Desnom rukom je potezao oponac, a donjim rubom dlana lijeve ruke istovremeno potezao kokot. Time je snažnija ruka pomagala slabijem prstu, čime se pucalo znatno brže, a i preciznije. Pet-šest rana na tijelima ubijenih bile su toliko blizu da ih se moglo prekriti dlanom.

Svi su upotrebljavali istu tehnologiju - imali isti pištolj "colt". Earp je otkrio kako se poznata tehnologija može upotrijebiti na nov način i time joj povećati ubojitost. Zahvaljujući tome vatrena moć Earpovih bila je nekoliko puta veća od brojno nadmoćnih neprijatelja, i stoga ishod obračuna uopće nije čudan.

Gospodične i gospodičići! Pred svima nama su manje-više isti kompjutori, povezani smo istom mrežom… Ima li itko ideju kako povećati snagu, dosege i učinkovitost naših oruđa?

OTMIČARI


Iskra je jednom rukom navlačila cipele, drugom zakopčavala kostim i češljala se, a između ramena i uha uglavila telefonsku slušalicu i derala se na muža: "Pa gdje si ti?! Zar još nisi krenuo?! Već kasnimo! Kreći odmah! Nemoj ni parkirati, nemamo vremena! Sići ću do semafora i uskočiti! Žuri!" Pronašla je naušnice, zgrabila torbicu, izašla iz stana, zaključala, sjurila se niz stepenice na ulicu, otišla do semafora i, naravno, kretena od muža još nije bilo na vidiku. Prisjetila se čekajući da bi bilo dobro da usput kupe cvijeće. Napokon se preko krovova parkiranih vozila ukaže i srebrnasti krov škode. Škoda se zaustavila pred semaforom, Iskra se probila između dva parkirana automobila, otvorila vrata, sručila unutra i viknula kretenu:
- Vozi na Kvaternjak!
Tek tada je odahnula i opustila se. Nakon što su prošli pola puta, ona pogleda pored sebe, a za volanom sjedi neki nepoznat čovjek i vozi. Iskra užasnuto vrisne:
- Tko ste Vi?!
Nepoznati smireno odgovori:
- Albert Šećerović.
To ju još više izbacilo iz takta:
- Kakvo je to ime - Albert?
- Do 1992. zvao sam se Mustafa.
Iskra na trenutak zanijemi, a zatim ponovo vrisne:
- Gdje me vozite?
On nije svrtao pogled s prometa. Samo procijedi:
- Na Kvaternjak.
- Pa zašto?
- Zato jer ste mi rekli.
Na to mu nije imala što reći. Ipak joj i dalje nije bilo jasno:
- I što sad?
- Što ja znam? Koliko znam, vi ste mene oteli, vi bi trebali znati…
E, to ju je uzrujalo:
- Kako - ja vas otela?
- A što ja znam da nemate bombu u torbi…
- Vi ste mene oteli! - vrisne ona na njega. - Ako treba, sad ćemo pozvati policiju, pa neka oni otkriju tko je koga oteo! Ja sam ipak žena!
- Nije potrebno - reče on. - Ja sam policajac.
- Ih! Kakav policajac! - prezrivo će ona. - Može Vas se oteti bez muke! Sad lijepo okrenite i nazad, muž me već sigurno čeka pred kućom i pita se gdje sam.
- Oprostite, no ako me niste oteli… - pobuni se Albert, bivši Mustafa, policajac. - Mene čeka supruga… Već kasnim. Nemam vremena…
Sve se dešavalo u predmobitelsko vrijeme, pa nije bilo lako riješiti.
- Nazad!!! - izdere se ona na njega vidjevši da je vrag odnio šalu. - Možda imam bombu u torbi!
Albert, bivši Mustafa, zabije glavu među ramena, pokorno skrene na narednom križanju i okrene nazad, a Iskra mu kaže:

- U životu nisam nikoga otela, ali oteti otmičara pruža mi pravi užitak!

ODAKLE ORCI


Djevojke i mladići s omladinske radne akcije "ORA Pelješac 81" danima su po najgoroj ljetnoj jari pošumljavali kamenjar gledajući preko mora kako ljetni požar proždire raslinje na kontinentu. Danima je dimni zid visoko u nebo zatvarao pogled na sjever. Ondje su se protiv požara borili već svi mogući: vatrogasci, vojska, mještani zahvaćenih područja, milicajci, sportska društva… - bez većeg uspjeha. Sumnjalo se da je požar namjerno podmetnut jer je počeo istovremeno na nekoliko mjesta u najnepristupačnijim krajevima, što mu je dalo priliku da se razmaše.

Napokon je stigla vijest da je ugrožen veliki hotel na obali pravo nasuprot njih, ponos socijalističkog turizma, u potpunosti ispunjen strancima kojima su u opasnosti čak i životi. Komandant akcije se javio štabu obrane i ponudio svoje dobrovoljce iz šest brigada. "Jadrolinijin" trajekt je u svitanje skrenuo s uobičajene rute i preveo šest kamiona i tri stotine brigadira svih jugoslavenskih naroda i narodnosti s krampovima, sjekirama i lopatama, te ih iskrcao podno hotela. Djevojkama su zabranili da učestvuju i ostavili ih u naselju, osim njih dvadesetak koje su pošle kao bolničarke. Čim su se iskrcali na kopno bez oklijevanja su jurnuli u susret plamenu. Zaustavljali su ga točno na dva brijega iznad hotela odakle je šuma dolazila do samih zdanja. Krčili su zapaljenu šikaru, rušili drveće u plamenu i odvlačili ga, zasipali zgarišta pijeskom i kamenjem, a kada bi se dim na trenutak podizao vidjeli su turiste na plaži koji ni za što na svijetu ne bi prekinuli unaprijed plaćeno ljetovanje, kako ih promatraju dalekozorima i fotografiraju teleobjektivima.

Bio je već mrkli mrak kada je požar bio zaustavljen. Napravili su dovoljno širok koridor preko kojega više nije mogao prijeći. Spustili su se do hotela garavi kao vragovi, oprljenih obrva i krvavih očiju od dima. Nije bilo ni jednoga da nije bio opržen više ili manje. Svi su bili vraški žedni i gladni i uputili su se na veliku ljetnu terasu, no na ulazu se ispriječio nekakav konobar i pokušao ih zadržati:

- Ne može! Pošlo je radno vrijeme! Zatvaramo!

Trebali se pričekati samo pola sata da ih pokupi trajekt. Kako je na terasi sjedilo još gostiju, dok se konobar objašnjavao s komandantom akcije, ostali su ih zaobišli i posjeli. Pobijeđeni konobar je pozvao šefa restorana.

- Ovdje ne smijete zasjesti! - razgnjevio se taj. - Ovdje smiju samo gosti koji jedu!
- Dobro, ionako smo gladni. Nešto bi pojeli. Što ima? - pitao je komandant akcije.
- Ništa. Kuhinja više ne radi. Kuhari su otišli kući.
- Zar nemate ni kruha i paštete? - pitao je komandant.
- Ništa. Smočnice su već zaključane.
- Dobro. Jest ćemo kad se vratimo u naselje. Ali nešto moramo popiti!

Šef restorana je rekao da ih ne može poslužiti ovako prljave. Dobro, ionako bi se svi rado oprali i osvježili. Gdje su toaletne prostorije? Nikako! - vrisnuo je šef restorana. Sve bi zaprljali, nakon njih bi morali krečiti zidove. - Zabranjujem ulazak u hotel! Ulazak u hotel dozvoljen je samo gostima hotela! - Nego, ima preko puta uz cestu jedna pumpa, mogu ondje. Dobro, komandant akcije je pokretima ruku smirivao svoje oko sebe dok je razgovarao s turističkim poslenikom, prat će se na pumpi s druge strane ceste. A sad - što ima za popiti?

- Ima svašta - rekao je šef restorana. - Ali tko će to platiti?

Komandant akcije je objasnio da nisu ponijeli blagajnu sa sobom kada su krenuli gasiti požar.

- Mi nismo dobrotvorna ustanova nego dohodovna organizacija udruženog rada! - s visoka mu je objasnio direktor hotela koji se odnekud pojavio. Nakon kraćeg natezanja komandant akcije je obećao da će sutra poslati narudžbenicu za sve što brigadiri budu popili. Tek tada su konobari počeli dovlačiti gajbe s pivom, mineralnom vodom i sokovima. Omladinci su u manjim grupama odlazili na pumpu s druge strane ceste i pokušavali se uljuditi koliko su mogli, dok su konobari obilazili stolove i sklanjali ispred ostalih bijele stolnjake. Napokon se na pučini ukazalo svjetlo trajekta koji je dolazio da ih pokupi.

Direktor hotela se odmah stvorio uz komandanta akcije pružajući mu da potpiše račun. Komandant je bacio pogled i zgranuo se:

- Nas tri stotine da smo u pola sata popili sedam stotina i pedeset piva, šest stotina i osamdeset litara mineralne vode i četiri stotine sokova!

- Pa da! - hladno je odgovorio direktor hotela. - Valjda su se tvoji prali mineralnom vodom…

Komandant akcije, okružen komandantima svih šest brigada, samo je slegnuo ramenima, lagano zaokružio širokim pokretom ruke oko sebe i rezignirano rekao:

- Demolirajte…

Na to je tri stotine udarnika krvavih očiju s krampovima, sjekirama i lopatama jurnulo skandirajući "ORA! ORA! ORA!" Šest vojnih TAM-ova uvezlo se kroz staklene zidove u prizemni kat i provelo kroz foaje, recepciju, halove, konferencijsku dvoranu, preko terase restorana mrveći pultove, stolove i stolice, a zatim oko hotela rušeći paviljone i nadstrešnice. Omladinci su izbacivali namještaj iz zgrade pod kotače kamiona, čupali vodovodne cijevi iz zidova, razbijali drvenariju, lustere, ogledala, keramiku u toaletnim prostorima, obijali mozaike i žbuku sa zidova, kidali zavjese, a tek kada su došli do kuhinje, hladnjaka i skladišta….! Razbili su telefonsku centralu i počupali žice za struju, pa je nestalo svjetla u cijeloj zgradi. Demoliranje su nastavili pod mjesečinom i kamionskim farovima."ORA! ORA! ORA!" Trebalo im je manje od pola sata do dolaska trajekta da turisti koji su se drugo jutro usudili sići iz svojih soba nisu mogli prepoznati gdje su se našli.

P.S. Među stranim gostima bio je i Richard Taylor, što mu je mnogo pomoglo da kasnije u "Gospodaru prstenova" prikaže orke onako uvjerljivo.

OSLONAC ZA ODLAZAK


Nisam bio u Zagrebu za vrijeme sprovoda, pa sam nekoliko dana kasnije sjeo s prijateljem koji je pokopao suprugu, moju dugogodišnju prijateljicu. Ona je bila doktorica, pa je odmah prepoznala što ju je snašlo, i otišla je na pretrage reda radi, da se ne može reći da nije bila. Preostalo joj je otprilike dvije godine.

Te dvije godine su proživjeli što su sretnije mogli, a na kraju je završila u bolnici. Kako je ipak bila doktorica dobila je posebnu sobu i on je spavao uz nju. Posljednja dva tjedna nije mogla ni govoriti, pa je on pričao cijelo vrijeme dok je bila budna, a ona odgovarala očima, usporenim grimasama i polaganim, slabim gestama. Na sreću, ništa je nije boljelo.

- Reći ću ti nešto, kao tebi - rekao mi je. - Ti ćeš možda razumjeti, jer meni baš nije jasno, ali molim te da to nikome dalje ne pričaš. Nemoj to ni zapisati, pa objaviti - oporo se našalio. - Barem dok i ja ne umrem.

Točno su znali kada je kucnuo čas. Kolege su je posljednji puta pregledali, vidjeli da više ništa ne mogu napraviti, te ih ostavili da sami proborave posljednje trenutke. On je sjedio uz nju, bez ijedne riječi, držao je za ruku, a suze su mu se samo slijevale niz obraze.

Odjednom je ona izvukla ruku i pokretom ga pozvala da se uspravi. Začuđeno je ustao pitajući se što hoće. Pozvala ga je da dođe bliže. Stajao je uz krevet i nije mu bilo jasno jer je njezin prst pozivao da priđe još bliže. Napokon se prislonio uz rub kreveta. Ona je na to polagano podigla ruku u laktu, kroz široke tanke ljetne hlače uhvatila ga za opušteni ud i osmjehnula se.

Tako ga je držala kao što se ljudi u tramvaju pridržavaju za štangu, i tako je to trajalo otprilike dva sata. Njemu su suze presušile i netremice su se šutke gledali, a ona se neprekidno blago osmjehivala. Povremeno je sklapala oči, ostajući tako sve duže i duže, ali nije ispuštala što je uhvatila. On se pitao bi li bilo bolje da mu je ud erektiran, ali ona nije pokazivala da bi joj to bilo imalo važno. Samo se pridržavala do posljednjeg časa, a onda joj je ruka klonula i sve je bilo gotovo.

…a ja sam čovjek koji ispunjava obećanja.

Prekapajući ovih dana po starim novinama naišao sam i na magazin "Studio" broj 918 iz 1981. godine. Na stranici 58 objavljen je razgovor s Terezom Kesovijom, za koji je posebno istaknuto da ga je pjevačica i autorizirala.



Poznata pjevačica je bila ogorčena:

NESTALA ŽENA


Dok je Dado Blanuša još stanovao na Tuškancu, krene on jednog dana sa ženom u nabavke na Mali plac. Parkiraju auto, pa se dogovore da će Dado u "Konzum", a žena po svježe voće i povrće među štandove na tržnici.

Nađu se nakon pola sata kod auta, oboje prepunih ruku mreža i vrećica. Dado otvori vrata prtljažnika, pospremi sve u auto, sjedne za volan i krene.

Put kroz Nazorovu je vodio pored Tuđmanove kuće. Oko kuće radnici postavili skele i užurbano se penju po njima gore-dolje.

- Eto! - reče Dado. - Naš voljeni predsjednik po jednom zakonu navečer jeftino otkupio kuću, a drugo jutro proglasio zakon kojim su takve kupovine zabranjene! A, što je vidovito kupio! U posljednji čas!

Žena dometne nešto kako je kuća nacionalizirana privatnim vlasnicima, a zakon koji bi trebao ispraviti takve nepravde, u predsjednikovu slučaju je samo još jednom zacementirao otimačinu.

- A možeš misliti kako sad obnavlja svoju kuću na svoj račun! - žestio se Dado.

Žena odgovori nešto u istom stilu i tako su još neko kraće vrijeme razmjenjivali mišljenja, a nakon toga zašutjeli. Kad je stigao pred kuću, Dado zaustavi auto, okrene se ženi, a nje - nema.

Dado se zgrane - da nije ispala? No vrata zaključana iznutra. Nije. Da nije iskočila kroz prozor? Prozorsko staklo podignuto. Nije. Da nije…? Dadi nije bilo jasno kako je mogla nestati.

Što će drugo, okrene auto i nazad. Vozi polako, gleda s obje strane ceste - nema je. Dođe do mjesta gdje se sjećao da mu je posljednji puta nešto rekla - nema je. Što će? Produži dalje. Ponovno prođe pored Tuđmanove kuće, vozi dalje, vrati se na Mali plac, do mjesta gdje je parkirao, a žena ondje stoji i bijelo ga gleda i pita: "Što ti je?"

- Kako - što?
- Natovario auto, sjeo i otišao!

Au! Dadi to još i nije bilo čudno, svakome se može dogoditi, ali ono kako su razgovarali putem… Nije čudno ni kada jedan govori, a drugi ne čuje, pa treba pedeset puta ponoviti da bi onaj drugi rekao: "Aaaaa, nešto si rekao… (kazala…)?", ali ovo da su razgovarali… Točno se sjećao što mu je rekla, boje glasa pri tome.

Nakon trideset godina skladnog braka supružnici točno znaju jedan za drugoga što misle, nije potrebno ni izreći. Telepatija je prema tome mačji kašalj. Znaju unaprijed što će biti rečeno i što će se dogoditi. I onda nije ni čudo da se upravo to kaže i upravo očekivano dogodi. I katkad treba dugo vremena da jedno od njih primijeti da drugoga zapravo više nema.

Prijatelj Peća ima neke vrlo tvrde stavove. Na primjer, smatra da je psima mjesto u dvorištu, i to na što kraćem lancu. U skladu s tim, ljude koji imaju psa, a nemaju dvorišta, a potom one koji imaju dvorište i psa, ali ne drže psa na lancu, smatra dekadentnima. Kako u gradu stanovi uglavnom nemaju dvorišta, to smatra da psima nije mjesto u gradu i svaki puta kad vidi da netko vodi psa, zgrozi se. Još više se zgrozi ako vidi da netko kupuje pseću hranu jer misli da pse treba hraniti otpacima koji ostanu nakon ljudi, ako išta ostane. Tvrdi da voli pse, ali mrzi dekadentni odnos prema njima koji vodi u propast civilizacije, čovječanstva i svijeta.

Peća prilično često zagazi u neko pseće govno. Danima nakon što mu se to dogodi ispunjen je pravednim gnjevom, ne na pse, nego na dekadentne vlasnike koji dozvoljavaju da iza njihovih ljubimaca ostaju govna na asfaltu. Tu mu nemam što prigovoriti, osim što mi ne ide u glavu kako ja u svojih pedeset godina života nisam nikada zagazio u pseće govno, a njemu se to događa svako malo.

Kao da jedva dočeka da novine objave da se dogodila neka tragedija u koju su upleteni psi. Zlurado komentira ispod glasa svakog čovjeka s psom pored kojeg prođemo:

- Kupite psa! Pojest će vam dijete!

Onda ja više ne mogu izdržati i obrecnem se:

- Daj, molim te! Sjećaš li se onog slučaja kada su svinje usmrtile dijete koje je zašlo u svinjac? Da li bi trebalo nakon toga zabraniti svinje?

Zašuti do sljedeće prilike kada novine objave da je neki pas izgrizao dijete. Evo ga opet:

- Kupite psa! Dajte mu dijete!

- Daj, prestani! Znaš li koliko je djece smrtno stradalo samo prošle godine zato jer ih je pogazio otac ili djed vozeći automobil ili traktor unazad? Barem pet puta više nego što ih je stradalo od pasa! Zar bi trebalo zabraniti automobile ili traktore ili vožnju unazad?

- Pa, ja bih zabranio automobile! - veli on sjedajući u svoj Audi A6. Možda bih i ja radije živio u svijetu u kojem se svi, ama baš svi, voze kočijama.

Tvrdi stavovi imaju jednu fantastičnu osobinu. Nema tog argumenta koji ih može promijeniti. Argumenti koji ih potpuno obezvrjeđuju mogu utjecati samo na to da ih se više glasno ne izriče, do sljedeće prilike kada iskrsne nešto što ih naizgled potkrepljuje. Onda je dreka to veća što se duže šutjelo. Svi argumenti protiv tvrdih stavova su podložni zaboravu, ali se tvrdi stavovi ne zaboravljaju.

XI. TEZA


Prijatelj* priča:

Mi, nekadašnji zadrti šezdesetosmaši, listom bijasmo ljevičari. Kao takvi, naravno, držali smo do Marxa, pa i čitali ga donekle, manje-više površno. U svakom slučaju, smatrali smo (te smo zbog toga i dizali bunu) da postojeće stanje, tj. društvo (kako kod nas tako i u svijetu) treba popraviti. Drugim riječima da nije dobro, valjano, pravedno, pošteno.

Naši nasljednici, međutim, sva ta čeljad što je na javnu scenu izbila jednu generaciju kasnije, ne samo da nisu bili ljevičari, nego su smatrali da se dotadašnji sistem naprosto ne može popraviti, odnosno da se mora stubokom promijeniti, tj. srušiti. U tom su naumu napokon i uspjeli.

Premda antikomunisti, oni su u životu, na djelu praktično primijenili upravo legendarnu Marxovu jedanaestu tezu o Ludwigu Feuerbachu. Mi smo, dakle, pogriješili jer smo svijet samo skolastički tumačili i eventualno popravljali, a oni ga - kao istinski marksisti - promijenili tako i toliko da sam sebe više ne može prepoznati.













____________________
*Goran Babić

1.

Stari Mate Babić je došao pred ambulantu doktora opće prakse sa snopom dijagnoza i raznoraznih nalaza sat prije otvaranja i bio je prvi koji je ušao u čekaonicu, ali je do deset sati već desetak ljudi ušlo preko reda, a on je i dalje čekao da ga pozovu. Cupkao je uz sama vrata ordinacije, no sestra je ponovo pred njegovim nosom uvela nekog muškarca njegovih godina koji tek što je stigao. Toliko mu je tlak skočio da se zamalo srušio i umro. Kad je čovjek izašao iz ordinacije sa snopom uputnica i recepata, a sestra objavila polsatnu pauzu u radu, nije izdržao da ne pojuri za njim s namjerom da mu kaže sve što misli o usranoj organizaciji zdravstva, korupciji, protekcijama i "padobrancima". Sustigao ga je pred ulazom, zaustavio, i upravo je zinuo da sve poteče iz njega, kada ga je presjeklo već zaboravljeno sjećanje i uzviknuo je:

- Ti?! Ti si živ! Zar te nisam osudio na smrt?!

Čovjek ga je zbunjeno pogledao, zagledao se u njegovo lice, prvo s nerazumijevanjem, a zatim sve pozornije i pozornije, dok se napokon nije ozario izrazom prepoznavanja:

- Da, to sam ja! I preživio sam, vidiš!o sam, vidiš!


2.

Mate Babić bio je partizanski komandant. Čovjek kojega je zaustavio bio je prije Drugog svjetskog rata mesarski pomoćnik u gradu, a kada je rat počeo, priključio se ustašama. Istakao se po izuzetnoj okrutnosti u mučenju zarobljenika prije nego bi ih priklao. Bio je toliko okrutan i maštovit, a znao je znanje, da to ni ostali ustaše nisu voljeli ni gledati. Uvijek se dobrovoljno javljao da izvuče priznanje ili likvidira koga su već kanili. Napokon su sve zarobljenike prepuštali njemu, a on ih odvodio daleko od logora, da ostali ne moraju ni gledati ni slušati što im radi. Vraćao se nakon nekoliko sati, umoran i zadovoljan, a povremeno su nailazili na neopisivo unakažene leševe na kojima se prepoznavalo da ih je on obradio. Nazvali su ga Mesar. Taj zloglasni nadimak postao je nadaleko poznat.

U jednoj bitci partizani su uspjeli zarobiti nekoliko ustaša, pa i njega. Nabrzinu su formirali prijeki sud, a Mate Babić je predsjednikovao. Sve ustaše su osobno poznavali i znali što su radili, te su ih po kratkom postupku pred okupljenim narodom osudili na smrt strijeljanjem.

- Osudili ste me i odmah otišli dalje - rekao je Mesar. - Mene su odveli pred streljački vod. Morali smo iskopati za sebe rake… Na sreću, u posljednjem trenutku je naišao netko tko me je prepoznao…

- Što te je imao tko prepoznati?! - zblenuo se Mate. - Dobro smo mi znali tko si ti!

- A, ne! - usprotivio se Mesar. - Ja sam radio za partizane! Član Komunističke partije od devetsto trideset i osme!


3.

Koristeći polsatnu pauzu u radu ambulante sjeli su u obližnju slatičarnicu i Mesar je nastavio svoju priču:

- Kada sam pristupio ustašama, uvijek sam se dobrovoljno javljao za likvidacije zarobljenika. Nakon nekog vremena samo su ih meni davali, i bez pitanja. Odvodio sam ih u šumu i daleko od svih ubijao na najbrži i najbezbolniji način. Cap! - i gotovo. Ionako im nije bilo spasa. Nakon smrti kasapio sam leševe da izgleda kao da sam ih prethodno strašno mučio. Zahvaljujući tome bio sam u prilici da povremeno, kada sam ocijenio da je netko značajan za partizanski pokret, ponekog i pustim. Tako sam uspio spasiti otprilike svakog sedmog ili osmog; mnogo sam ih spasio...

- Ma kako si ti mogao znati tko je partizanima značajan? - nije vjerovao Mate.

- O, vjeruj mi - skromno je promrmljao Mesar. - Meni su sve sami rekli što me je zanimalo… A ja sam po tome procjenjivao koliko su značajni…


4.

- Povremeno su mi uspijevali i javiti koga treba spasiti po svaku cijenu - nastavio je Mesar. - Ipak, nisam ih mogao pustiti tek tako. Uvijek je postojala mogućnost da ih kasnije ustaše ili Nijemci ponovno zarobe. Da se otkrilo što radim, to bi bio i moj kraj. A partizani bi izgubili mogućnost da spase one do kojih im je posebno stalo. Zato sam ih uvijek prethodno morao malo zarezati, da krvare, kao da sam ih mučio, da izgleda ozbiljno, ali da zapravo nije. Čak ni oni koje sam spasio nisu smjeli znati da ih puštam, da me ne mogu odati ako ih ponovo ulove, da se priča ne raširi… Zato sam ih morao tako ubosti da izgleda smrtonosno, ali da prežive i mogu dalje. Bacao sam ih u rijeku neka otplivaju ili ostavljao među leševima. Neki od njih su shvatili da ja, koji sam tako dobro znao što radim, ne mogu omanuti slučajno… A da su pričali kako prvo ubijam, a zatim režem mrtvace, nitko im ne bi vjerovao jer su svi vidjeli dovoljno živih na kojima sam radio obrnuto. Žao mi je svakog onoga kojeg sam morao ubiti, ali morao sam, nije bilo druge. Žao mi je i svakog onog kojega sam morao mučiti, ali njihove muke pred svjedocima bile su za spas onih koje sam puštao potajice.


5.

Nije bilo lako Mati sve to progutati. Veli ovaj da je mnoge spasio, ali to znači da ih je još mnogo više ubio. Znao je Mate i da je ubio jednu njegovu dobru drugaricu, mladu i lijepu partizanku. Makar da ju je i ubio, kako kaže, brzo i gotovo bezbolno, tko kaže da se nije onako, kad ju je imao na milost i nemilost, prije toga malo pozabavio? Kako mu je to palo na pamet, odmah mu je došlo da skoči preko stola i zavrne Mesaru vratom vlastitim rukama, ali kako da to izvede kad su noge slabe, a ruke onemoćale? I kako bi to izgledalo da se dva klimava starca tuku u slastičarnici? Mate se pokušavao sjetiti zna li za ikoga tko je preživio nakon što su ga dali Mesaru, ali nije se mogao sjetiti. No posljednjih godina se mnogo toga nije mogao sjetiti. Zato je pozorno slušao… - ma što mu to ovaj priča? Je li on bio ustaški koljač koji je povremeno nekoga pustio, računajući da bi mu to moglo koristiti ukoliko ipak partizani pobijede ili ubačeni komunistički operativac koji je morao ubijati da zadobije povjerenje? Da li je radio i za jedne i za druge ili mu je bilo svejedno za koga radi, samo dok može mesariti i klati? Je li otišao među ustaše po zadatku, ili je tek kasnije, vidjevši da se događaji ne razvijaju kako je očekivao, uspostavio vezu sa starim partijskim drugovima? Tko to može znati?

- Zašto nisi rekao na suđenju da si radio za nas? - upitao je Mate.

- Nitko mi ne bi vjerovao. A da ste mi i povjerovali - onako pred narodom - to bi samo izazvalo zabunu i okrnjilo čast Partije i Pokreta.


6.

- Što je kasnije bilo, nakon što si se izvukao od strijeljanja?

- Ništa. Rat je ubrzo završio. Dobio sam dokumente na novo ime i prezime i otišao živjeti daleko, gdje me nitko nije znao. Radio sam za Udbu… Stigao sam čak do Južne Amerike, Australije…

Što li je taj radio za Udbu? U Austaliji? Da je revno radio neki uredski posao, prevrtao papire, Mati je bilo teško zamisliti i povjerovati.

- Nego… - reče Mesar. - Imam mnogo prijatelja u današnjoj vlasti. Ako imaš nekih problema, samo reci. Evo, mogu ti srediti da te bez čekanja prime u ambulantu…

CIJENA ZA NIŠTA

NEOČEKIVANI I NAGLI PREOKRET

U ŽIVOTU N. MALJKOVIĆA


Kad se ljudi na jesen prvi puta sretnu nakon ljetnih praznika, obično se razvezu duge priče kako se tko proveo. No N. Maljković je bio vrlo kratak. Naletjeli smo jedan na drugoga na ulici i razgovarali s nogu. Zapitao sam reda radi:

- Što je novoga?
- Oženio sam se.
- Za koga? - iznenadio me.
- Za jednu Poljakinju.
- Kakva sad Poljakinja?
- Poljsku olimpijsku reprezentativku u plivanju.
- Odakle ti poljska olimpijska reprezentativka u plivanju?
- Spasio sam joj život…
- Kako si joj spasio život?
- Utapala se. Izvukao sam je iz mora.
- Kako se poljska olimpijska reprezentativka u plivanju utapala u moru?
- Pogodio sam je kamenom u sljepoočnicu.
- Što ti bi da gađaš kamenom poljsku olimpijsku reprezentativku u plivanju?
- Nisam namjerno. Stajao sam na obali mora, a bili su poprilični valovi… pa sam se zapitao mogu li baciti kamen da onako odskače od površine vode po valovima… Bacio sam kamen, a nisam vidio od valova da onuda netko pliva. Pogodilo je ravno u sljepoočnicu. Izgubila je svijest i počela tonuti. Nasreću sam to vidio. Skočio sam u vodu i izvukao je…

Poljska olimpijska reprezentativka u plivanju došla je na Jadran trenirati. I tako, dok je plivala, iznenada ju je nešto tako tresnulo u sljepoočnicu da se paralizirala i počela gubiti svijest i posljednje čega se sjeća jest da je počela tonuti… Kad se osvijestila, ležala je na obali, a iznad nje se nadvio N. Maljković, zgodan kao olimpijski bog, i smješkao joj se. Spasio joj život! Ispostavilo se i da je poljska olimpijska reprezentativka u plivanju vraški zgodna. Ona je pak otkrila da on ima u gaćama zapaljujuću alatku i da s njom vraški okretno barata. Ispostavilo se i da joj tata ima veliku tvornicu nečega u Poljskoj. Za dva mjeseca su se vjenčali, tatina tvornica je otvorila predstavništvo u Hrvatskoj, N. Maljković je postao direktor predstavništva… Kupili su kuću dolje na obali, da žena može trenirati…

- Vrag te zel! Nakratko te ispustim iz vida, i vidi što se dogodi! - rekoh. - Hajdemo na kavu raspraviti slučaj!

No on je otklonio ponudu:

- Oprosti, nemam vremena. Žurim! Žena mi je trudna, pa…

Ima tako ljudi koji dugo, dugo ništa, pa onda sve odjednom.

Mislim na Poljakinju.

ERO IZ ZAHODA


Prijepodne se supruga bacila na veliko spremanje. Iz špajze, iz ormarića u kupaonici i škrinje na balkonu izvukla je neke flaše koje su je već godinama nervirale, na kojima nije pisalo što je u njima, a kada ih je otčepila i pomirisala, strašno je smrdjelo. Sve ih je izlila u wc-školjku, a flaše odnijela u kontejner za staklo na uglu ulice.

On je nakon posla i ručka otišao na zahod s novinama i čikom u gubici. Čak i njegovim nikotinom sprženim olfaktornim dlačicama u nosu se pričinilo da unutra nešto neuobičajeno smrdi. Sjeo je, bacio pogled na naslovnu stranu "Jutarnjeg", iscijeđeni čik odbacio kroz malo razmaknute butine u wc-školjku i

- BLAM! -
ispod njega je suknuo vulkan i katapultirao ga kroz zatvorena vrata, preko hola, u dnevnu sobu gdje je s hlačama spuštenim oko članaka i opržene guzice i jaja bubnuo kao Ero s onog svijeta usred ženina kružoka Jehovinih svjedokinja.

U onom kratkom odsječku vremena dok je brzinom od 3 maha letio kroz stan, stigao je pomisliti da mu nije jasno što se događa, ali bio je uvjeren da je žena nekako kriva, te da je nedvojbeno najveća glupost koju je u životu počinio bila oženiti glupaču.

CIJENA PLJUSKE

Drugi lipnja dvije tisuće i šeste godine velik je datum. Tog su dana sve dnevne novine objavile koliko košta pljusnuti riječkog načelnika POA-e. Slovima: sedam stotina i pedeset i pet kuna, brojkom: 755 kn. Bagatela! Ostalo je nejasno je li to unificirana cijena za pročelnike tajnih službi ili pljusnuti načelnika tajnih službi nekog većeg grada (recimo Zagreba) košta više, a nekog manjeg (recimo Virovitice) manje. U svakom slučaju, ta objava otvara sjajne perspektive.

Nedostatak vijesti koji bi trebalo što prije otkloniti jest što je cijena proglašena naknadno. Bilo bi mnogo praktičnije kada bi se cijene znale unaprijed. Koliko košta pljusnuti zastupnika u Saboru? Kolika je cijena pljuske zamjeniku ministra ili ministru? Nema sumnje da bi zainteresirani da pljusnu nekog člana vlade stajali u redu, koliko košta da košta, samo da je jeftino. Evo, ona ženska Jagoda što je bila nekakva ministrica, političarka s definitivno najboljim, fenomenalnim nogama, nju bih rado prcao u dupe, što bi moglo biti jeftino budući da bi se, prema sudskom presedanu, to moglo tretirati otprilike kao rukovanje.

Političke stranke bi mogle na taj način riješiti pitanje financiranja svog rada, državni dužnosnici ostvariti značajnu stavku u popunjavanju državnog budžeta, direktori javnih poduzeća uspostaviti blizak kontakt s građanima, a svi zajedno pripomoći snižavanju nivoa frustracija stanovništva. Zamislite da imate priliku za 500 kuna opaliti onog Mudrinića, koji nas je za vječna vremena zadužio neviđenim patentima, a sada zasjeo na čelo telefonije, nogom u guzicu!

Zapravo bi trebalo krenuti s damping cijenama, budući je 755 kuna za Mamića ono što ostavlja kao tingeld konobarima kada plaća kavu. Zamislite javna pljuvanja, šamaranja, gađanja drekovima ili javno pičkaranje uvaženih zastupnika - 50 kn po vritnjaku?! Ionako nekorisni političari mogli bi se pojavljivati u zakazano vrijeme na javnim prostorima, u središtima gradova i sela, obučeni kao američki ragbijaši, s kacigama, štitnicima za ruke i noge, a iza njih bi marširale mažoretkinje na čelu s javnim bilježnikom koji bi na licu mjesta naplaćivao uslugu u gotovini. Veće grupe imaju popust! Svakako bi trebalo uvesti i uslugu poziva po kućama, kućne posjete. Naručiš za proslavu rođendana Sanadera, Šeksa i Šukera, te ih uzvanici gađaju tortama, kremšnitama i pikado-strelicama. Vicu Vukojevića pikati kemijskim olovkama, uštogljenog Žužula koprivama po prstima. Red je da i političari odrade za svoje plaće i dnevnice, dodatke na razdvojene živote, povlaštene mirovine i za ono što su jamili.

Novi turistički moto Hrvatske mogao bi biti …. Oprostite što moram prekinuti. Eno vidim kroz prozor Vesnu Škare-Ožbolt na drugoj strani ulice. Jurim za njom!

BISER ISTOKA


Posrećilo se doktoru Loviću koji se obogatio preko noći u okviru "čuda hrvatske privrede", da je u trenu s nekoliko uspješnih poslovnih poteza umnogostručio svoje bogatstvo. To "u trenu" je u tom slučaju zapravo trajalo otprilike šest mjeseci, za koje vrijeme nije ni pošteno jeo ni kao čovjek spavao, samo da opstane u nemilosrdnoj džungli uspješnih hrvatskih poduzetnika, iz milja nazvanoj "pretvorba". Nakon šest mjeseci je napokon mogao odahnuti na četiri-pet dana. Odlučio je nagraditi sebe i suprugu putem u Bangkok. Odabrao je Bangkok jer je očekivao da će ondje biti od svih viši za dvije glave.

Odsjeli su u najskupljem hotelu i raspitali se koji je najskuplji bangkokški restoran. Nisu se iznenadili kad su saznali da se za večeru u tom restoranu treba rezervirati stol šest mjeseci unaprijed. No čovjeka koji je uspješno opstao unutar samog epicentra čuda hrvatske pretvorbe i transformacije tako nešto nije pokolebalo u naumu. Krenuo je udjeljivati lovu lijevo i desno, od liftboja, preko noćnih portira, do šefa recepcije, i već na kraju dana je uspio dobiti rezervaciju za pet dana, upravo posljednje večeri njihova boravka u Tajlandu.

Ta večer je trebala biti vrhunac njihova posjeta toj dalekoistočnoj prijestolnici. Obukli su se u najskuplju odjeću koju su tih dana pokupovali i otišli u taj najskuplji restoran. Ondje su im predočili jelovnik i vinsku kartu.

S konobarima su bez muke komunicirali na engleskom, ali koliko god proučavali jelovnik nisu mogli razabrati što se krije iza egzotičnih imena jela koja se nude. Naručili su najskuplje vino, lagano pijuckali i pregovarali s konobarima što da naruče. No koliko god inače konverzacija lagano tekla, kad su opisivali jela, od čega se sastoje i kako se pripremaju, konobari su odjednom rabili gomilu njima nepoznatih riječi. Lovićima je bilo ispod časti vaditi priručni rječnik iz torbice, a pretpostavljali su da su nepoznate riječi nazivi lokalnih povrća i začina, pa je na kraju doktor Lović sa sigurnošću svjetskog čovjeka naručio najskuplje jelo, ono koje je iskakalo cijenom iznad ostalih skupih jela, za dvije osobe. Najskuplje jelo zvalo se "biser istoka". I tako su ispijali to najskuplje vino dok se u kuhinji pripremao taj izuzetni specijalitet.

Napokon se pojavilo pet patuljastih konobara, dva naprijed, dva nazad, a u sredini je jedan nosio visoko uzdignut srebrni pladanj sa srebrnim poklopcem. Muzika je na nekoliko trenutaka zastala i cijela sala je pogledima pratila povorku. Zatim je tamnoputi šef sale preuzeo poslužavnik i spustio ga na sredinu stola između doktora Lovića i supruge keseći se kao majmun. Orkestar je zasvirao tuš. S izrazom ushićenja šef sale podigao je poklopac…

Na pladnju su ležale dvije hrenovke i hrpica restanog krumpira, aranžirani s četiri rotkvice, pola mrkve i dva lista salate.

NAKON MNOGO GODINA

Ušao sam u jedan od onih manjih dućana u kojima prodavačice još uvijek poslužuju kupce koji čekaju u redu. Unutra je već bilo nekoliko ljudi, a prodavačica je bila kao iz usporenog filma. Ispred mene je stajala žena koju sam odmah prepoznao. Da pored nje nije stajala šesnaestogodišnja, sedamnaestogodišnja djevojka koja je izgledala upravo kao što je izgledala ona prije četvrt stoljeća, rekao bih da se nije nimalo promijenila. Tek uspoređujući njih dvije vidjela se razlika između glatke napete kože kćerke i jednako tako glatke majčine kože koja je ipak izgubila boju mladosti. Jednaka kosa i jednake mladenačke frizure, ali je ipak jedna bila bujnija, teža i sjajnija. Sve u svemu, djevojka je bila prekrasna, ali je majka, za svoje godine, izgledala fenomenalno. Stajali smo oslonjeni na pult jedno pored drugoga, i premda me njezin pogled nekoliko puta okrznuo, uočio sam da me nije ni zamijetila. Nakon otprilike pet minuta rekoh:

- Oprostite, da li me se možda sjećate?

Ona se okrene prema meni, odmjeri me, i nakon nekoliko trenutaka uvjereno reče:

- Ne.

Nasmijem se:

- Ništa čudno. Prošlo je četvrt stoljeća…

Tu se ona trgne.

- Sad kad ste se nasmijali… Taj osmijeh - to mi je izgledalo poznato!

- Da - rekoh. - U ono sam se vrijeme stalno smijao.

- Mi se, dakle, znamo? - zapita ona.

- Da - rekoh. - Bili smo dobri…

Ona se ukoči. Gledajući me u oči, a oboje smo bili svjesni da je pokraj nas mala koja se pravi da uopće ne sluša, a ima uši napete kao radare, zapita pažljivo naglašavajući svako slovo u svakoj riječi:

- A koliko smo mi bili dobri?

Nasmiješim se od uha do uha pažljivo uzvraćajući:

- Bili smo susjedi. Često smo se vraćali zajedno s plesa, ja sam vas pratio do kuće. Samo toliko. Ništa više.

S olakšanjem je odahnula i opustila se. Mogao sam odgovoriti i drukčije, a vjerojatno i bih da mala nije bila prisutna, ali ako se ona ne sjeća - onda vjerojatno nije ni vrijedno sjećanja. A ako nije vrijedno sjećanja, onda zaista ničega i nije bilo.