ODAKLE ORCI
Djevojke i mladići s omladinske radne akcije "ORA Pelješac 81" danima su po najgoroj ljetnoj jari pošumljavali kamenjar gledajući preko mora kako ljetni požar proždire raslinje na kontinentu. Danima je dimni zid visoko u nebo zatvarao pogled na sjever. Ondje su se protiv požara borili već svi mogući: vatrogasci, vojska, mještani zahvaćenih područja, milicajci, sportska društva… - bez većeg uspjeha. Sumnjalo se da je požar namjerno podmetnut jer je počeo istovremeno na nekoliko mjesta u najnepristupačnijim krajevima, što mu je dalo priliku da se razmaše.
Napokon je stigla vijest da je ugrožen veliki hotel na obali pravo nasuprot njih, ponos socijalističkog turizma, u potpunosti ispunjen strancima kojima su u opasnosti čak i životi. Komandant akcije se javio štabu obrane i ponudio svoje dobrovoljce iz šest brigada. "Jadrolinijin" trajekt je u svitanje skrenuo s uobičajene rute i preveo šest kamiona i tri stotine brigadira svih jugoslavenskih naroda i narodnosti s krampovima, sjekirama i lopatama, te ih iskrcao podno hotela. Djevojkama su zabranili da učestvuju i ostavili ih u naselju, osim njih dvadesetak koje su pošle kao bolničarke. Čim su se iskrcali na kopno bez oklijevanja su jurnuli u susret plamenu. Zaustavljali su ga točno na dva brijega iznad hotela odakle je šuma dolazila do samih zdanja. Krčili su zapaljenu šikaru, rušili drveće u plamenu i odvlačili ga, zasipali zgarišta pijeskom i kamenjem, a kada bi se dim na trenutak podizao vidjeli su turiste na plaži koji ni za što na svijetu ne bi prekinuli unaprijed plaćeno ljetovanje, kako ih promatraju dalekozorima i fotografiraju teleobjektivima.
Bio je već mrkli mrak kada je požar bio zaustavljen. Napravili su dovoljno širok koridor preko kojega više nije mogao prijeći. Spustili su se do hotela garavi kao vragovi, oprljenih obrva i krvavih očiju od dima. Nije bilo ni jednoga da nije bio opržen više ili manje. Svi su bili vraški žedni i gladni i uputili su se na veliku ljetnu terasu, no na ulazu se ispriječio nekakav konobar i pokušao ih zadržati:
- Ne može! Pošlo je radno vrijeme! Zatvaramo!
Trebali se pričekati samo pola sata da ih pokupi trajekt. Kako je na terasi sjedilo još gostiju, dok se konobar objašnjavao s komandantom akcije, ostali su ih zaobišli i posjeli. Pobijeđeni konobar je pozvao šefa restorana.
- Ovdje ne smijete zasjesti! - razgnjevio se taj. - Ovdje smiju samo gosti koji jedu!
- Dobro, ionako smo gladni. Nešto bi pojeli. Što ima? - pitao je komandant akcije.
- Ništa. Kuhinja više ne radi. Kuhari su otišli kući.
- Zar nemate ni kruha i paštete? - pitao je komandant.
- Ništa. Smočnice su već zaključane.
- Dobro. Jest ćemo kad se vratimo u naselje. Ali nešto moramo popiti!
Šef restorana je rekao da ih ne može poslužiti ovako prljave. Dobro, ionako bi se svi rado oprali i osvježili. Gdje su toaletne prostorije? Nikako! - vrisnuo je šef restorana. Sve bi zaprljali, nakon njih bi morali krečiti zidove. - Zabranjujem ulazak u hotel! Ulazak u hotel dozvoljen je samo gostima hotela! - Nego, ima preko puta uz cestu jedna pumpa, mogu ondje. Dobro, komandant akcije je pokretima ruku smirivao svoje oko sebe dok je razgovarao s turističkim poslenikom, prat će se na pumpi s druge strane ceste. A sad - što ima za popiti?
- Ima svašta - rekao je šef restorana. - Ali tko će to platiti?
Komandant akcije je objasnio da nisu ponijeli blagajnu sa sobom kada su krenuli gasiti požar.
- Mi nismo dobrotvorna ustanova nego dohodovna organizacija udruženog rada! - s visoka mu je objasnio direktor hotela koji se odnekud pojavio. Nakon kraćeg natezanja komandant akcije je obećao da će sutra poslati narudžbenicu za sve što brigadiri budu popili. Tek tada su konobari počeli dovlačiti gajbe s pivom, mineralnom vodom i sokovima. Omladinci su u manjim grupama odlazili na pumpu s druge strane ceste i pokušavali se uljuditi koliko su mogli, dok su konobari obilazili stolove i sklanjali ispred ostalih bijele stolnjake. Napokon se na pučini ukazalo svjetlo trajekta koji je dolazio da ih pokupi.
Direktor hotela se odmah stvorio uz komandanta akcije pružajući mu da potpiše račun. Komandant je bacio pogled i zgranuo se:
- Nas tri stotine da smo u pola sata popili sedam stotina i pedeset piva, šest stotina i osamdeset litara mineralne vode i četiri stotine sokova!
- Pa da! - hladno je odgovorio direktor hotela. - Valjda su se tvoji prali mineralnom vodom…
Komandant akcije, okružen komandantima svih šest brigada, samo je slegnuo ramenima, lagano zaokružio širokim pokretom ruke oko sebe i rezignirano rekao:
- Demolirajte…
Na to je tri stotine udarnika krvavih očiju s krampovima, sjekirama i lopatama jurnulo skandirajući "ORA! ORA! ORA!" Šest vojnih TAM-ova uvezlo se kroz staklene zidove u prizemni kat i provelo kroz foaje, recepciju, halove, konferencijsku dvoranu, preko terase restorana mrveći pultove, stolove i stolice, a zatim oko hotela rušeći paviljone i nadstrešnice. Omladinci su izbacivali namještaj iz zgrade pod kotače kamiona, čupali vodovodne cijevi iz zidova, razbijali drvenariju, lustere, ogledala, keramiku u toaletnim prostorima, obijali mozaike i žbuku sa zidova, kidali zavjese, a tek kada su došli do kuhinje, hladnjaka i skladišta….! Razbili su telefonsku centralu i počupali žice za struju, pa je nestalo svjetla u cijeloj zgradi. Demoliranje su nastavili pod mjesečinom i kamionskim farovima."ORA! ORA! ORA!" Trebalo im je manje od pola sata do dolaska trajekta da turisti koji su se drugo jutro usudili sići iz svojih soba nisu mogli prepoznati gdje su se našli.
P.S. Među stranim gostima bio je i Richard Taylor, što mu je mnogo pomoglo da kasnije u "Gospodaru prstenova" prikaže orke onako uvjerljivo.
Post je objavljen 19.06.2006. u 09:25 sati.