Pregled posta

Mario Bošnjak je neko vrijeme bio glavni urednik vrlo dobrog i nažalost prebrzo usahnulog magazina "Fokus". Jedna od njegovih teorija bila je da treba imati barem jednog novinara koji ode i proživi ono što piše, koji sudjeluje u nečemu zajedno s ljudima o kojima piše, koji osjeti na svojoj koži ono o čemu će pisati. Taj novinar sam u njegovoj viziji - kao - trebao biti ja.

U skladu s tom vizijom poslao me zajedno sa Žikom fotografom da pišem o rudarima. Ne da odem i pokupim im izjave u nekom kafiću, nego da se spustimo s njima osam kilometara pod zemlju, natovarim barem jedan vagonet ugljenom, da dišemo zrak ispunjen ugljenom prašinom. Nikada u životu se nismo isprepadali kao tada. Direktor rudarskog muzeja u Labinu, otvorivši ga posebno za nas u devet navečer, proveo nas je kroz postav. Na jednom mjestu bila je petnaestak metara dugačka imitacija rudarskog hodnika. Sve onako - dolje šine, sa strane ugljen, gore ugljen, grede…Rekao je: "Ipak uzmite kacigu da pođete kroz to". Što će nam kacige? "Inače ne puštamo posjetioce ovuda, nije sigurno, nešto se razlabavilo, moglo bi se sve ovo sa stropa srušiti na one koji prolaze, a ima ga četiri tone ispod stropa…" Što nam mogu pomoći ti lagani plastični naprsci ako nam se četiri tone ugljena sruči na glavu?! Stisnuli smo šupkove i krenuli pazeći da ništa ne dodirnemo, no tih se petnaestak metar oduljilo, nikad kraja, odjednom je vrijeme počelo teći usporeno, pričinjavalo nam se da ćemo svakog trenutka čuti lagano krckanje nakon čega će se sve stumbati i spljoštiti nas kao palačinke- Pri kraju tih petnaestak metara već smo se jedva suzdržavali da ne potrčimo. Kad smo se vratili u hotel sjeli smo i razmislili i pozelenili. Ništa nismo govorili već samo šutke ispijali šljivovice, a obojica smo mislili isto - ako smo se toliko isprepadali u muzeju, kako ćemo tek sutra kada treba ući u pravo okno? Spustiti se sedam ili osam kilometara u nekakve mravlje hodnike… Ipak, sve je prošlo daleko bolje nego smo očekivali. Bilo je prezanimljivo da bismo stigli osjetiti ikakvu nelagodu. Ipak, kada smo se ponovo našli na površini, ponovno obasjani suncem, dao sam si oduška:

- Ako mi sad Mario Bošnjak dođe da skačem mu s padobranom, znaš što ću mu reći? Reći ću mu - ma goni se i ti i padobran u p…. mile matere! I ako mi dođe da pišem o životu krotitelja zvjeradi u cirkusu, da uđem u kavez sa tigrom, znaš što ću mu reći? Reći ću mu - ma goni se i ti i sva zvjerad! I ako misli da je lukav, pa dođe s…

No sutradan, nakon što sam predao tekst, evo ga, zove Mario:

- Sredio sam da ideš s jednom zanstvenom ronilačkom ekipom, brod već čeka, da pišeš o životu ljudi-žaba. Ti da roniš s njima! Dat će ti bocu s kisikom i svu opremu… Snimat će njihov fotograf podvodnom kamerom. Idu loviti žive ribe za akvarij, imaju posebnu tehniku kako to rade - o tome ćeš pisati, i ulovit ćete po prvi puta jednu koja u Jadranu nikada nije ulovljena živa i neoštećena. Vrlo egzotična riba! Brzo, brzo, brzo!

Pomislim: ljeto je, što bi mi škodilo nekoliko dana na moru, da se okupam kao čovjek, mogu i zaroniti s ljudima… Zamislim beskrajno plavetnilo… Ipak sumnjičavo pitam:

- Kako se zove riba?
- Ma ne znam sad, nemam sad vremena raspravljati o ribama! O tome ćeš mi ti pisati kad se vratiš. Javit ću ti na vrijeme, čim se sjetim kako se zove. Sad požuri! Skupi prnje i pravo na aerodrom! Avionsku kartu smo ti već kupili, poslati ću na aerodrom sekretaricu da ti uruči putni nalog i dnevnice. Moraš stići u Split prije nego krene brod s ekipom, čekaju samo tebe, a ne mogu čekati vječno!

I tako je i bilo. Ubacim keficu za zube, fotoaparat i nekoliko prnja u torbu, jurnem na aerodrom, na ulazu me dočeka sekretarica i uvali mi kartu i nalog za službeni put, potpišem da sam primio novac, odmah uđem u avion, i tek ondje vidim da sam dobio i kovertu na kojoj je Marijevim rukopisom bilo ispisano moje ime. Podrapam omotnicu, razmotam papir iz nje, a na njemu su bile napisane samo dvije riječi:

morski pas
















Post je objavljen 10.06.2006. u 10:51 sati.