nedjelja, 04.06.2006.

dobročinitelji preko mjere

Nakon djedove smrti, baka i ja našli smo se pred njegovom garderobom i pitanjem što s njom. Imao je pun ormar finih odijela i kaputa, i još jedan s košuljama, džemperima, kućnim haljecima i donjim rubljem, te desetak pari gotovo neiznošenih cipela.

- Evo sve tebi! - reče baka.

- Bako... - što da joj kažem? - Ne nosim odijela, a i nisu mi po mjeri.

Naposljetku neka odijela, džempere i košulje poklonismo siromašnijim ljudima iz susjedstva, a sve ostalo složismo u velike crne vreće za smeće i pola njih odnesosmo u Caritas, a pola u Crveni križ. Valjda će doći do nekoga kome je potrebno. Zadržao sam samo smeđi šešir koji sam nakon toga godinama rabio umjesto kišobrana. Nakon nekoliko godina kožna traka koja je obavijala unutrašnji obrub oboda se ofucala i iz nje je provirio rub nekakvog papirića. Izvukao sam ga i razmotao - sto dolara! U to je vrijeme sto dolara bilo kao danas pet stotina eura.

Rekoh baki što sam pronašao.

- Joj, da! - reče ona. - To mu je bila navika! Još otkada su ga uhapsili partizani nakon rata, nikada im nije vjerovao, pa je u sve odjevne predmete ušio po sto-dvjesto dolara, ako ga uhapse ili ako mora naglo bježati, da mu se nađe… I u cipele je uguravao! Koliko puta smo se posvađali kada sam mu oprala gaće, a on se uzrujao da to nisam pažljivo uradila…

- Sad mi to kažeš?! - zajaukah. - Sad mi to kažeš?!

Skuhasmo crnu kavu, sjedosmo i pripalismo po cigaretu. Koliko smo odjeće razdijelili, moglo je biti u njoj deset do dvadeset tisuća dolara. I nitko od onih kojima smo podijelili odjeću nije nikada javio da je išta našao.

- Nadam se samo… - reče baka - … da je to pronašao netko kome je bilo potrebno.










<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker