NAKON MNOGO GODINA
Ušao sam u jedan od onih manjih dućana u kojima prodavačice još uvijek poslužuju kupce koji čekaju u redu. Unutra je već bilo nekoliko ljudi, a prodavačica je bila kao iz usporenog filma. Ispred mene je stajala žena koju sam odmah prepoznao. Da pored nje nije stajala šesnaestogodišnja, sedamnaestogodišnja djevojka koja je izgledala upravo kao što je izgledala ona prije četvrt stoljeća, rekao bih da se nije nimalo promijenila. Tek uspoređujući njih dvije vidjela se razlika između glatke napete kože kćerke i jednako tako glatke majčine kože koja je ipak izgubila boju mladosti. Jednaka kosa i jednake mladenačke frizure, ali je ipak jedna bila bujnija, teža i sjajnija. Sve u svemu, djevojka je bila prekrasna, ali je majka, za svoje godine, izgledala fenomenalno. Stajali smo oslonjeni na pult jedno pored drugoga, i premda me njezin pogled nekoliko puta okrznuo, uočio sam da me nije ni zamijetila. Nakon otprilike pet minuta rekoh:
- Oprostite, da li me se možda sjećate?
Ona se okrene prema meni, odmjeri me, i nakon nekoliko trenutaka uvjereno reče:
- Ne.
Nasmijem se:
- Ništa čudno. Prošlo je četvrt stoljeća…
Tu se ona trgne.
- Sad kad ste se nasmijali… Taj osmijeh - to mi je izgledalo poznato!
- Da - rekoh. - U ono sam se vrijeme stalno smijao.
- Mi se, dakle, znamo? - zapita ona.
- Da - rekoh. - Bili smo dobri…
Ona se ukoči. Gledajući me u oči, a oboje smo bili svjesni da je pokraj nas mala koja se pravi da uopće ne sluša, a ima uši napete kao radare, zapita pažljivo naglašavajući svako slovo u svakoj riječi:
- A koliko smo mi bili dobri?
Nasmiješim se od uha do uha pažljivo uzvraćajući:
- Bili smo susjedi. Često smo se vraćali zajedno s plesa, ja sam vas pratio do kuće. Samo toliko. Ništa više.
S olakšanjem je odahnula i opustila se. Mogao sam odgovoriti i drukčije, a vjerojatno i bih da mala nije bila prisutna, ali ako se ona ne sjeća - onda vjerojatno nije ni vrijedno sjećanja. A ako nije vrijedno sjećanja, onda zaista ničega i nije bilo.
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:06 sati.