Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

skupi gutljaji


CIJENA ZA NIŠTA

Na fotografiji je ono što mi je konobarica jutros donijela na stol. Ne volim ove bočice od dva decilitra. Ako sam žedan, to mi je premalo. Tri deci mi utaži žeđ, znači: moram naručiti dvije bočice, od čega od druge ostane barem pola plaćenog sadržaja. Ako nisam žedan, već mi treba tek da očistim usta od ukusa kave, deci mi je dovoljan, znači: da bih dobio što hoću, moram naručiti dvostruko više. Nekako sumnjam da se to slijepa sudbina sa mnom igra. Vjerojatnije mi je da je to neki opaki stručnjak za marketing, na osnovu opsežnog znanstvenog istraživanja, utvrdio kolika treba biti bočica da bi potrošači kupovali u što većoj količini, a što kasnije s njom rade, to je njihova stvar.

Oprosti, Jamnička, nisi ti jedina; jedino što si mi upravo ti naletjela, što zapravo znači da te preferiram pred drugima. Shvati to kao kompliment, što ne znači da nisi kriva za ono za što sam te krenuo optužiti.

Gledam račun na kojem piše da gazirana mineralna voda koju sam naručio košta sedam kuna. Plastična bočica koja sadrži tri deci košta u dućanu četiri kune, koju lipu više ili manje. Recimo da ova staklena, od dućana do dućana, košta otprilike isto. Znači, tri kune otpadaju na to što sam zauzeo mjesto u kafiću, što ću sjediti na njemu neko vrijeme, što su mi donijeli naručeno i što će počistiti nakon mene. To mi se čini u redu. No koliko košta upravo ono što sam naručio - dva deci gazirane mineralne vode?

Ne zavaravajmo se, na izvoru gdje izvire i odakle se toči, dva deci ne košta baš ništa. To je neki takav mikroskopski iznos da se možda može izraziti tek decimalnim brojem koji označava tisućinku lipice. Ta voda ide na gaziranje, nakon čega joj se vrijednost povećava možda na stotinku jedne lipe. Bilo bi mi drago kada bi mi se javio netko tko zna precizne podatke. Ovako računam otprilike… Ako kupim nešto što praktički ne košta ništa - što onda platim barem četiri stotine puta više?

Nema dvojbe, platim pakiranje. Platim flašicu koja se kasnije baca. Onda platim reklamiranje te iste mineralne vode na televiziji, u novinama, platim djelovanje cijelog jednog mehanizma koji se zove marketing. Onda platim niz direktora i njihovih sekretarica, službenih automobila i troškove njihovih službenih putovanja. Platim transport te bočice, sve bočice koje se usput razbiju, skladištenje, trgovca koji je proda kafiću. Na to se nadodaju porezi i prirezi, dažbine i tažbine, iz kojih se naplaćuju Sanader i dvorska mu svita, vojska, policija, pravosuđe, zdravstvo, a nešto stigne i do veleučilišta u Mostaru. Onda platim sve i svašta do čega mi uopće nije stalo, ali moram ako želim nekoliko gutljaja mineralne vode.

Da se razumijemo, zapravo i nemam ništa protiv. Kad to usporedim s vremenima kada se onaj koji je bio pored izvora mogao sagnuti i napiti besplatno do mile volje, a onaj koji je bio daleko nije mogao popiti ni gutljaj po bilo koju cijenu, ovo smatram ipak boljim. Jedino što mislim da bi bilo fer da znam što plaćam, i zato bi me veselilo k'o prasca da negdje na bočici piše koliko uistinu košta ono što sam popio.




Post je objavljen 07.06.2006. u 23:58 sati.