ZAŠTO JE HRVATSKA MALA?
Začuđujuće je da sve biografije pukovnika Harlanda Sandersa zanemaruju jedan moment. Poznato je da se u sam osvit Drugog svjetskog rata, već stariji od šezdeset godina, našao suočen s perspektivom da do kraja života prima penziju od 125 dolara. Bilo mu je jasno da je to daleko premalo da bi bio zadovoljan. Sjeo je i razmislio što on uopće zna čime bi mogao išta zaraditi. Jedino što mu je padalo na pamet bio je bakin recept kako je pohala piliće.
Pukovnik Sanders je, naravno, bio bez dovoljno novaca da bi s tim receptom započeo išta ozbiljno. Zato je otišao mjesnom gostioničaru i ponudio mu jednostavnu nagodbu: neka mu gostioničar dozvoli jedan dan u tjednu kada će pukovnik Sanders osobno pržiti piliće po tajnom bakinom receptu s jedanaest trava i začina. Za protuuslugu je tražio samo jedan cent od svake prodane porcije. Gostioničar ga je glatko odbio, ali to pukovnika Sandersa nije obeshrabrilo, iako bi se moglo reći i da mu ništa drugo nije preostalo, pa je pitao drugog vlasnika restorana. Napokon je jedan pristao i pukovnik Sanders je počeo pržiti piliće po tajnom bakinom receptu. Gosti su navalili. Uskoro je vlasnik restorana prepustio pukovniku Sandersu kuhinju preko cijelog tjedna, a malo kasnije je Sanders sa zaradom zakupio svoj prvi restoran.
Kao što se kaže - ostalo je povijest. Tako je započeo lanac zalogajnica "Kentucky Fried Chicken". Danas je u S.A.D.-u raširen kao i "McDonallds", a raširio se u još osamdeset zemalja svijeta i pravo je čudo da se još nije ukorijenio u Hrvatskoj.
Pojedinost koju svi američki biografi zaboravljaju spomenuti jest da je pukovnika Sandersa, prije nego je prvi gostioničar pristao na njegov prijedlog, odbilo njih pet stotina. Pristao je pet stotina i prvi! Tek pet stotina i prvi je imao sluha za novu ideju ili povjerenja u čovjeka koji se pojavio s novom idejom. Po tome bi se pukovnika Sandersa moglo smatrati čudom upornosti. Međutim, sa stanovišta hrvatskog biografa pukovnika Sandersa postavlja se dodatno pitanje - što bi bilo s pukovnikom Sandersom, njegovom idejom i tajnim bakinim receptom da je kojim slučajem rođen, odrastao i živi u Hrvatskoj?
Budimo realni - ništa.
Naime, Hrvatska je mala zemlja i u njoj naprosto nema pet stotina vlasnika restorana kojima bi se mogao obratiti. Amerika je velika, i da nije pristao pet stotina i prvi, kakav je pukovnik Sanders bio, pristao bi tisuću i prvi ili dvije tisuće i drugi. U Hrvatskoj bi obišao svih četiri stotine i ostao kratkih rukava.
Amerika je velika dijelom i zato što je naprosto velika, a mali su mali jer su mali. U tome nema prevelike mudrosti. No ako mali žele biti barem donekle dorasli velikima, moraju biti naprosto pametniji. To je jedino što im preostaje. Pametniji utoliko da ideju poput pukovnikove podrži već onaj pedeseti ili čak peti kome se onaj koji ima ideju obrati. Umjesto toga, kod nas su oni koji imaju mogućnosti podržati nove ideje skloni skeptično odgovoriti: "Ma nema izgleda! Pa toga nema ni u Americi! Da je ideja išta vrijedna, zar se ne bi već našao neki Amerikanac ili Japanac ili Nijemac da je provede?" I onda će takav otkupiti licencu "Kentcky Fried Chickena", jer to je provjereno dobro i uspješno, uložiti će novce i zaraditi, i biti prezadovoljan kako je uspješan, bez obzira što je time ukucao još jedan čavao u lijes mogućnosti da budemo išta više od beznačajne zabačene provincije.
Post je objavljen 25.06.2006. u 22:45 sati.