Marketing
prevrtljiva istina
1.
Stari Mate Babić je došao pred ambulantu doktora opće prakse sa snopom dijagnoza i raznoraznih nalaza sat prije otvaranja i bio je prvi koji je ušao u čekaonicu, ali je do deset sati već desetak ljudi ušlo preko reda, a on je i dalje čekao da ga pozovu. Cupkao je uz sama vrata ordinacije, no sestra je ponovo pred njegovim nosom uvela nekog muškarca njegovih godina koji tek što je stigao. Toliko mu je tlak skočio da se zamalo srušio i umro. Kad je čovjek izašao iz ordinacije sa snopom uputnica i recepata, a sestra objavila polsatnu pauzu u radu, nije izdržao da ne pojuri za njim s namjerom da mu kaže sve što misli o usranoj organizaciji zdravstva, korupciji, protekcijama i "padobrancima". Sustigao ga je pred ulazom, zaustavio, i upravo je zinuo da sve poteče iz njega, kada ga je presjeklo već zaboravljeno sjećanje i uzviknuo je:
- Ti?! Ti si živ! Zar te nisam osudio na smrt?!
Čovjek ga je zbunjeno pogledao, zagledao se u njegovo lice, prvo s nerazumijevanjem, a zatim sve pozornije i pozornije, dok se napokon nije ozario izrazom prepoznavanja:
- Da, to sam ja! I preživio sam, vidiš!o sam, vidiš!
2.
Mate Babić bio je partizanski komandant. Čovjek kojega je zaustavio bio je prije Drugog svjetskog rata mesarski pomoćnik u gradu, a kada je rat počeo, priključio se ustašama. Istakao se po izuzetnoj okrutnosti u mučenju zarobljenika prije nego bi ih priklao. Bio je toliko okrutan i maštovit, a znao je znanje, da to ni ostali ustaše nisu voljeli ni gledati. Uvijek se dobrovoljno javljao da izvuče priznanje ili likvidira koga su već kanili. Napokon su sve zarobljenike prepuštali njemu, a on ih odvodio daleko od logora, da ostali ne moraju ni gledati ni slušati što im radi. Vraćao se nakon nekoliko sati, umoran i zadovoljan, a povremeno su nailazili na neopisivo unakažene leševe na kojima se prepoznavalo da ih je on obradio. Nazvali su ga Mesar. Taj zloglasni nadimak postao je nadaleko poznat.
U jednoj bitci partizani su uspjeli zarobiti nekoliko ustaša, pa i njega. Nabrzinu su formirali prijeki sud, a Mate Babić je predsjednikovao. Sve ustaše su osobno poznavali i znali što su radili, te su ih po kratkom postupku pred okupljenim narodom osudili na smrt strijeljanjem.
- Osudili ste me i odmah otišli dalje - rekao je Mesar. - Mene su odveli pred streljački vod. Morali smo iskopati za sebe rake… Na sreću, u posljednjem trenutku je naišao netko tko me je prepoznao…
- Što te je imao tko prepoznati?! - zblenuo se Mate. - Dobro smo mi znali tko si ti!
- A, ne! - usprotivio se Mesar. - Ja sam radio za partizane! Član Komunističke partije od devetsto trideset i osme!
3.
Koristeći polsatnu pauzu u radu ambulante sjeli su u obližnju slatičarnicu i Mesar je nastavio svoju priču:
- Kada sam pristupio ustašama, uvijek sam se dobrovoljno javljao za likvidacije zarobljenika. Nakon nekog vremena samo su ih meni davali, i bez pitanja. Odvodio sam ih u šumu i daleko od svih ubijao na najbrži i najbezbolniji način. Cap! - i gotovo. Ionako im nije bilo spasa. Nakon smrti kasapio sam leševe da izgleda kao da sam ih prethodno strašno mučio. Zahvaljujući tome bio sam u prilici da povremeno, kada sam ocijenio da je netko značajan za partizanski pokret, ponekog i pustim. Tako sam uspio spasiti otprilike svakog sedmog ili osmog; mnogo sam ih spasio...
- Ma kako si ti mogao znati tko je partizanima značajan? - nije vjerovao Mate.
- O, vjeruj mi - skromno je promrmljao Mesar. - Meni su sve sami rekli što me je zanimalo… A ja sam po tome procjenjivao koliko su značajni…
4.
- Povremeno su mi uspijevali i javiti koga treba spasiti po svaku cijenu - nastavio je Mesar. - Ipak, nisam ih mogao pustiti tek tako. Uvijek je postojala mogućnost da ih kasnije ustaše ili Nijemci ponovno zarobe. Da se otkrilo što radim, to bi bio i moj kraj. A partizani bi izgubili mogućnost da spase one do kojih im je posebno stalo. Zato sam ih uvijek prethodno morao malo zarezati, da krvare, kao da sam ih mučio, da izgleda ozbiljno, ali da zapravo nije. Čak ni oni koje sam spasio nisu smjeli znati da ih puštam, da me ne mogu odati ako ih ponovo ulove, da se priča ne raširi… Zato sam ih morao tako ubosti da izgleda smrtonosno, ali da prežive i mogu dalje. Bacao sam ih u rijeku neka otplivaju ili ostavljao među leševima. Neki od njih su shvatili da ja, koji sam tako dobro znao što radim, ne mogu omanuti slučajno… A da su pričali kako prvo ubijam, a zatim režem mrtvace, nitko im ne bi vjerovao jer su svi vidjeli dovoljno živih na kojima sam radio obrnuto. Žao mi je svakog onoga kojeg sam morao ubiti, ali morao sam, nije bilo druge. Žao mi je i svakog onog kojega sam morao mučiti, ali njihove muke pred svjedocima bile su za spas onih koje sam puštao potajice.
5.
Nije bilo lako Mati sve to progutati. Veli ovaj da je mnoge spasio, ali to znači da ih je još mnogo više ubio. Znao je Mate i da je ubio jednu njegovu dobru drugaricu, mladu i lijepu partizanku. Makar da ju je i ubio, kako kaže, brzo i gotovo bezbolno, tko kaže da se nije onako, kad ju je imao na milost i nemilost, prije toga malo pozabavio? Kako mu je to palo na pamet, odmah mu je došlo da skoči preko stola i zavrne Mesaru vratom vlastitim rukama, ali kako da to izvede kad su noge slabe, a ruke onemoćale? I kako bi to izgledalo da se dva klimava starca tuku u slastičarnici? Mate se pokušavao sjetiti zna li za ikoga tko je preživio nakon što su ga dali Mesaru, ali nije se mogao sjetiti. No posljednjih godina se mnogo toga nije mogao sjetiti. Zato je pozorno slušao… - ma što mu to ovaj priča? Je li on bio ustaški koljač koji je povremeno nekoga pustio, računajući da bi mu to moglo koristiti ukoliko ipak partizani pobijede ili ubačeni komunistički operativac koji je morao ubijati da zadobije povjerenje? Da li je radio i za jedne i za druge ili mu je bilo svejedno za koga radi, samo dok može mesariti i klati? Je li otišao među ustaše po zadatku, ili je tek kasnije, vidjevši da se događaji ne razvijaju kako je očekivao, uspostavio vezu sa starim partijskim drugovima? Tko to može znati?
- Zašto nisi rekao na suđenju da si radio za nas? - upitao je Mate.
- Nitko mi ne bi vjerovao. A da ste mi i povjerovali - onako pred narodom - to bi samo izazvalo zabunu i okrnjilo čast Partije i Pokreta.
6.
- Što je kasnije bilo, nakon što si se izvukao od strijeljanja?
- Ništa. Rat je ubrzo završio. Dobio sam dokumente na novo ime i prezime i otišao živjeti daleko, gdje me nitko nije znao. Radio sam za Udbu… Stigao sam čak do Južne Amerike, Australije…
Što li je taj radio za Udbu? U Austaliji? Da je revno radio neki uredski posao, prevrtao papire, Mati je bilo teško zamisliti i povjerovati.
- Nego… - reče Mesar. - Imam mnogo prijatelja u današnjoj vlasti. Ako imaš nekih problema, samo reci. Evo, mogu ti srediti da te bez čekanja prime u ambulantu…
Post je objavljen 08.06.2006. u 18:12 sati.