ŽARULJE i MRAK
Jedna od najbližih prijateljica moje bake bila je Anka Hanaman, udovica Franje Hanamana, izumitelja žarulje. Da, upravo ovu žarulju za koju nam se čini da postoji oduvijek, koja se rabi od Japana do Ognjene zemlje, krhki stakleni balončić u kojem je vakum usred kojega se žari tanka metalna nit, izumio je čovjek koji je s mojom bakom i djedom pio kavu, igrao šah i okretao janjce u vrtu. Teta Anka je bila čest gost u našoj kući, uobičajena osoba u okružju u kojem sam rastao. Franju nisam stigao sresti, ali sam stasao u ozračju spoznaje da je moguće doprinijeti čovječanstvu nečim tako korisnim i općeprihvaćenim kao što je, recimo, žarulja.
Da se ne opterećujem lažnom skromnošću, u brojnim navratima imao sam ideje, ako ne toliko široko upotrebljive poput žarulje, a ono jednako inovativne, korisne i primjenjive. Kako svaka ideja zahtijeva neke troškove i ulaganja, a ja sam po definiciji siromašan poput legendarnog crvenog miša, obraćao sam se ljudima uz čiju sam pomoć mogao ideju realizirati na obostranu i opću korist. Ako se moje zamisli uspoređuju s idejom žarulje, onda sam se obraćao ljudima čiji se posao mogao usporediti s proizvodnjom ili prodajom svijeća. Nadugo i naširoko objašnjavao sam im što bi mogli i trebali napraviti, ali je uvijek ono što su mogli shvatiti ili prihvatiti bilo da "ima u tome nešto", a na to su obavezno nadodavali i "ma gdje bi mi?" Eventualno im je kadikad, nakon mog velikog truda, bljesnulo - ponovo se laćam usporedbe - da bi iz svijeta, umjesto smrdljivih parafinskih, mogli uvoziti fine mirisave svijeće, pa kad su na njima naglo zaradili neočekivane dobiti, to im je bio dokaz kako su pametni i sposobni. S druge strane, kako od mojih ideja nije bilo uglavnom ništa, to im je i danas dokaz kako sam neozbiljan tip, fantast, i zaista - u pravu su. Takav mrak nije moguće prosvijetliti žaruljom.
|