Marketing
demografska tajna
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća Ivica Kiš je uz gitaru pjevao pjesmu Fabricia de Andrea "Dolaze Kinezi" u prepjevu Arsena Dedića. Ponavljam po sjećanju:
Dolaze Kinezi!
Dolaze milioni!
Svi žuti ko limoni.
Dolazi ih 200! Po glavi stanovnika!
Riža će nam biti suština jelovnika.
I plivaju sve bliže,
i prvi već nam stiže….
Danas, kad ih je već i kod nas toliko da je njihovo prisustvo zamjetno, a u ostalim evropskim i susjednim državama ima ih i više, što je meni samo drago, pojavilo se i jedno intrigantno pitanje. Kada ih je već toliko - da li neki od njih kadikad i umru?
Naime, koliko god da je Kineza, je li itko od starosjedilaca ikada čuo da je netko od Kineza umro? Je li itko vidio osmrtnicu u novinama za nekog Kineza ili čuo da je ijedan Kinez pokopan u zemljama u koje su doselili, uključujući i Hrvatsku? Postoje kineski dućani, kineske četvrti, ali nisam čuo za kineska groblja.
Kako je nužno i neizbježno da i Kinezi umiru, jedino objašnjenje jest da oni to taje. Kako neki umre, pošalju njegove dokumente u Kinu, pa neki drugi dođe s njegovim papirima umjesto njega i ne moraju se mučiti vaditi nove putovnice ni dobivati nove useljeničke vize i sve ostale potrebne dozvole. Njima to nije nikakav problem jer tko može razlikovati jednog Kineza od drugoga ili reći sa sigurnošću ima li tko od njih dvadeset i pet ili četrdeset i pet godina.
Ako već izvode to s dokumentima, što rade sa zemnim ostacima preminulih?
To pitanje nije uputno postavljati u kineskim restoranima kada stigne jelo.
Post je objavljen 07.07.2006. u 01:39 sati.