ponedjeljak, 31.07.2006.

druge zemlje - drugi običaji


NADLEŽNI ZA PROTEKCIJU

Nakon nekoliko godina boravka i rada u Francuskoj, Braco Dimitrijević je dobio nekakav orden, vrlo visoko priznanje koje Francuska dodjeljuje umjetnicima. Na prijemu je razgovarao s francuskim ministrom kulture koji se zanimao kako se proslavljeni konceptualist snašao u novoj sredini. Slavodobitnik je iskoristio priliku i požalio se kako mu birokracija pije krv, kako nikako ne može dobiti potrebne papire da legalizira boravak i djelovanje, kako stalno izmišljaju neke nove potvrde koje bi im kao trebao donijeti, gube što im je donio, već donesene potvrde zastarijevaju, pa traže nešto što se ne može nabaviti, i tako dalje. Po svemu sudeći, činovnici su svugdje u svijetu isti. Ma kako, zgranuo se ministar, zašto mi se ranije niste požalili?

I tu mu ministar lijepo kaže: otiđite vi tamo i tamo i samo kažite da sam Vas ja poslao! Braco Dimitrijević nije osoba koju je lako zaskočiti ili iznenaditi, ali nije mogao vjerovati što čuje. Ipak, to mu nije rekao bilo tko, nego ipak francuski ministar, pa on sutradan ode gdje mu je rečeno, nađe zgradu, popne se na prvi kat i ondje, druga vrat lijevo, na vratima je lijepo pisalo NAČELNIK ZA PROTEKCIJU ili URED ZA PROTEKCIJU, zaboravio sam točno što mi je pričao.

Braco - kuc! kuc! - pokuca i uđe. Za stolom je sjedio neki tip, isti bilo koji bankovni službenik za šalterom ili prodavač peciva u dućanu u koji je ujutro svraćao. Izvolite, ljubazno će taj, kako mogu pomoći?

Takva i takva stvar, objasni mu Braco. Službenik se nimalo ne iznenadi, već pita - molim Vas, a tko Vas protežira?

Poslao me ministar kulture, reče Braco, ne bih ja inače ni došao… A lijepo… - čovjek sve zapisuje - … samo Vi otiđite kući i nemojte se više brinuti.

Ide Braco kući i sam sebi ne vjeruje kakav je nadrealistični razgovor upravo vodio, kad za dva-tri tjedna evo poštara, nosi neku debelu kovertu, a u njoj svi potrebni dokumenti, uključujući i potvrdu da je prijavljen plinari kao potrošač i dozvolu za parkiranje ispred kuće.

Protekciju nijedno društvo ne može iskorjeniti. Pa kad se već ne može iskorjeniti, da se barem kontrolira, da se ne izrodi u korupciju. Dapače, nema savršenog zakona koji bi mogao obuhvatiti sve najrazličitije životne mogućnosti i okolnosti. I najbolji zakon koristan za većinu, u nekom manjem broju slučajeva mora djelovati nepravedno ili suprotno namjeri zbog koje je donesen, oprečno vlastitom duhu. U takvim slučajevima, što je ekonomičnije - mijenjati inače dobar zakon ili posebnom intervencijom korigirati nesavršenosti i iskrivljenja? Ni po babi, ni po stričevima, već za opće dobro; ne potajice, već javno stati iza odluke uvjeren da je se može opravdati; ne skrivati tragove, već zabilježiti da se zna da se nema što skrivati ni ičega stidjeti.
- 10:33 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker