Marketing
težak izbor
Relativno kasno postao sam otac. Prijatelji su skloni u naletima zlobe reći - u posljednji čas. Ne zamjeram im. Neka si barem na trenutak nadoknade što mi zavide.
Jedino što katkad žalim jest, budimo realni, što nikada neću porazgovarati sa svojim sinom kao s odraslom osobom. To jest, popričamo mi i danas kao da je odrastao, ali to da bude zaista odrasla osoba neću dočekati. Moj će sprovod biti negdje između njegovog desetog i dvadesetog rođendana. Žarko želim da mu pomognem proći kroz pubertet, ali bojim se da nećemo biti te sreće. Kada bih doživio da završi prvu godinu fakulteta, mogao bih smireno umrijeti. Do tada bih stigao sve najvažnije što bi otac trebao sinu usaditi, podučiti ga i reći mu, ali ne vjerujem da za to ima ikakvih izgleda.
Za svaki slučaj pokušavam zapisati što više toga što bi mu u raznim životnim situacijama moglo zatrebati. Odrekao sam se mnogo toga samo da bih mogao što više pisati.
On je još u godinama u kojima se izgrađuje i brusi karakter, u kojima ono što se događa ima najdalekosežnije posljedice. S druge strane, to su godine koje se uglavnom zaboravljaju, od kojih malo što ostane u sjećanju.
On bi najradije da se po cijeli dan hrvamo, natežemo i naganjamo. I ja bih. Ali ne mogu. Nakon pet minuta igre koja ga oduševljava, ne mogu više i oporavljam se pola sata.
I, evo, mami me loptom... Da propustim tu dragocjenu priliku ili da propustim zapisati nešto što bi mu možda kasnije, u pravom trenutku, reklo da se roditeljska ljubav proteže i nakon smrti i bude mu poput svjetionika u teškom času?
Post je objavljen 21.07.2006. u 13:00 sati.