Marketing
bajka iz prikrajka
- Tindrli! Tindrli! Tindrli! - zaćurlikao je vilenjak projurivši sljemenom krova, a topot njegovih nožica odjeknuo je svratištem. Gosti su izjurili na dvorište tiskajući se kroz vrata i iskačući kroz prozore, iz susjednih kuća je istrčalo sve mlado i staro, muško i žensko, i svi su ga počeli gađati strelicama, kopljima, kamenjem, ciglama, batinama, vilama, sjekirama, motikama, trulim voćem, jajima… Vilenjak je preskakao s krova na krov, sa svratišta na sušaru, pa na štalu, pa na najbližu kuću, pa nazad na svratište, skočio na krov bunara i odskočio s njega, obijesno ćurlikajući i provlačeći se kroz kišu najrazličitijih projektila smijao se njihovu bijesu i sva nastojanja da ga pogode. Istini za volju, neki se nisu ni trudili uvjereni da je nemoguće pogoditi vilenjaka; drugi su namjerno promašivali ne želeći pogoditi ga, bacali su tek da im tko ne zamjeri, no bilo je i onih koji su svojski nastojali. Iznenada je nešto tresnulo i sijevnulo kao da je grom kresnuo usred gomile i svi su se ukipili. Jednako skamenjen kao i ostali, usred ljudstva stajao je namjernik iz dalekih krajeva s čudnom šipkom u rukama kojoj se još dimilo na jednom kraju. Vilenjak na vrhu krova je stao usred koraka s jednom podignutom nogom i nekoliko trenutaka se ništa nije događalo, a onda mu je druga noga popustila i prevrčući se niz kosinu krova vilenjak se skotrljao i pao među ljude u dvorištu.
Svjetina ga je šutke okružila i svi su zapanjeno gledali. Prozirni vilenjak se uzdigao na jedan lakat, pokušavao podići drugu ruku i nešto reći, ali nije mogao ni podići ruku ni išta izustiti. Bilo je očito da ga život napušta.
Samo je stariji čovjek gledajući ga podno svojih nogu rekao:
- Naša tijela su sačinjena uglavnom od vode, a njihova - umjesto vode - od zraka…
To su ionako svi znali, ali nitko još nikada nije vidio vilenjaka iz tolike blizine, a kamoli kako umire, i nitko nije znao kako se ponašati. Zato nitko nije išta napravio kada se odjednom na raznim mjestima dvorišta ukazalo još šest vilenjaka koji su se polaganim koracima kao da se kreću kroz med zaputili ka središtu gomile oko pogođenog. Ljudi su se spontano razmaknuli i vilenjaci su okružili umirućeg. Jedna vilenjakica je sjela na zemlju uz njegovu glavu i uzela je u krilo. Vilenjak je još jednom zaokružio pogledom po svima, a zatim se posljednji put trznuo i opustio.
Bez ijedne riječi vilenjaci su se okrenuli i neometano prošli kroz gomilu i udaljili se prije nego su nestali. Ostavili su mrtvo providno tijelo koje se na očigled topilo na nemilosrdnom suncu. I odonda ih nitko više nikada nije vidio.
Onaj koji je pogodio vilenjaka, pod mrkim i optužujućim pogledima okupljenih, rekao je:
- Što me gledate tako? Ja sam samo uspio učiniti ono što ste svi vi htjeli!
- Kako ti je ime? - zapitao je najstariji čovjek.
- Glavimir Bravaš - odgovorio je zlosretnik. Nitko ranije nije čuo za njega, ali su svi znali da ga više nikada neće zaboraviti.
Bravaš je ogorčeno uzviknuo, tim ogorčenije što je još nekoliko trenutaka ranije bio ushićen svojim pogotkom:
- Vidim, sada ste svi svjedoci i gledate me kao da sam nešto kriv! Što bih bio kriv?! Samo je slučaj odredio tko će pogoditi. Vi ćete svi kasnije moći reći da niste htjeli, ali ja - koji sam uspio - više to nikada neću moći!
Post je objavljen 24.07.2006. u 15:26 sati.