Otkako su se mobiteli razmnožili, nema više ni radnog vremena, ni godišnjeg odmora, ni mira ni spokoja. To jest, radno vrijeme je stalno, ne može se biti slobodan od posla ni na godišnjem, a agresivne spravice zvone, vibriraju i pozivaju u bilo koje doba. Šef zove kad mu puhne, a uvijek se nađe i neki kreten da pita gdje je onaj fascikl koji je upravo ondje gdje bi trebao biti ili zovu da su napravili sve naopako, pa što sad? Javlja se mobitel i na sprovodu i u kazalištu i na koncertu i dok si pod tušem i na zahodu. Ne možeš više ni ženu potucati, ma koliko na brzinu, a da dvaput netko ne nazove!
Slavko Hramljak je odlučio tome stati na kraj!
Navalio je na prvog poznatog na kojeg je osobno naišao:
- Da ti ne pričam svoj jad i bijedu, (a mogu ti pričati ako si raspoložen za to,) hitno mi je potrebno dvije tisuće eura u životu! Vraćam čim se izvučem iz nevolje! - gnjavio ga je sve dok poznati nije pobjegao. Onda je sjeo u kafić i nazvao prvog s liste:
- Prijatelju! Moram nabaviti petnaest tisuća eura, strašno mi je važno, možeš li mi posuditi? Vratit ću ti čim mognem, biti ćeš mi prvi na redu za vraćanje! - Ili: - Vratit ću ti čim se vratim iz Južne Amerike!
I tako je narednih petnaestak dana tražio od svih koje je sretao ili koji su ga samo nazivali, poslovnih i privatnih poznatih, od rođaka i susjeda, od prijatelja iz djetinjstva i bivših ljubavnica, kako od koga od dvije do sedamnaest tisuća eura, pazeći da pita manje od onoga što mu mogu posuditi, a više od onoga koliko su spremni izdvojiti, sve dok mu mobitel nije prestao zvoniti, a bogme mu se malokad tko javio čak i kada je on nazvao.