odmak
utorak, 29.05.2007.
Balkan
Znate onu knjigu o četiri krvne grupe i dijeti koja uz to ide. E pa ja sam + poz. Najraširenija, najjednostavnija drugim riječima vrlo, vrlo prosta krv. Moji su preci bili ratari. Tako piše. E sad tko zna odakle. To mi baš nije bilo drago čuti.
Živim na mediteranu u najlipšem gradu na svijetu. Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu i te stvari. Što ja imam s ratarima? Da su bar mornari, ali ratari…
Ono što znam najbliži preci su sa područja Austrougarske. Bio je netko iz Austrije, zatim jedna baka ili kako mi kažemo nona Talijanka ostalo Hrvati. Ali močimo prste u more. I tu ide ona poznata s prstom u moru i vezom sa cijelim svijetom.
Ali počela bih od milih susjeda. To bi nekako bilo u redu u ovoj priči o stvaranju države. Jer dok smo mi bili sluge… služili smo Austriji, to nam je u prirodi –služiti. Ljubim ruke, klanjam se i te stvari, oni su bili uskoci i hajduci, iako bilo je i naših uskoka, ali u ono doba bila je to vrlo nejasna stvar. Još zapravo čeka na raspetljavanje, samo kao da se iz nekog razloga oklijeva. Sluganski narod pod Habsburgovcima i Mađarima a brača Srbi po jeziku i krvi pod Turcima. E, ali oni su ipak druge krvne grupe -stočari mislim pa im je bodljikava ograda bila tijesna. Dosadilo im je prije nego nama, ali treba biti iskren teže im je bilo nego nama. I tako krenuli su u razne bune. Kratili su Turke za glavu.
Ali da odmah budemo načisto ne mislim da je ceo narod kriv. Nema toga. Nema genocidnog naroda, ali turski je zulum bio pregolem. Nabijanje na kolac, krađa nejaći i mladih ljudi, novačenje u janičare. Silovanja i još koješta drugog, pa kad im je puko film… a laki su na okidaču bilo je Turske bežanije na sve strane. Nije tu bilo mile lale.
U međuvremenu Mosor2 je donio na svom blogu dobar pregled-procjenu događanja na Balkanu kroz dvadeseto stoljeće od Paul B. Miller-a, pa ću odustati od kratke analize istih događanja na moj način.
Sigurno je da tu nitko nije bez grijeha. Nanijeli smo zla jedni drugima. A sad će mala Hrvatica u meni kriknuti: Tko je prvi započeo? Tko je prvi započeo? Neću reći prvo slovo imena ali zna se na koga mislim.
Tu bi se ja mogla vratiti na prošlost. Na trenutak kad je određena nacija započela igru. Prije spomenuti povjesničar ili što već jest kaže: Počelo je sa Srbima onog junskog dana 1914 – misli na atentat u Sarajevu. Gavrila Principa i tad itd. Mislim.
A ja bih preporučila pročitati Ivu Banca i njegovo Južnoslavensko pitanje – nacionalnosti i nacionalizma na Balkanu izašlo negdje pred kraj osamdesetih.
Nažalost kasnije se ( Banac) svadio s Tuđmanom ( s njim se nije bilo teško svaditi) pa je stradala i Hrvatska.
Banac jako dobro (složila bih se s njim potpuno) objašnjava stanja u svim tim državama (Balkan), previranjima, težnjama i greškama. Tu se dobro vidi koji su uzroci kasnijim događajima.
Vraćam se ponovo na analizu Paula B. Miller-a na Mosorovom postu. Slažem se s njim da se ništa ne može usporediti sa holokaustom. To je, po meni, u povijesti nepoznato. Zatiranje baš cijelog naroda. ( ima toga stradanja uključujući žene djecu, starce … ali to se događalo sporadično, u ratu a ovo je bilo planski uništenje cijele rase na području Europe, a da su mogli i dalje, napravili bi to). Uključujući žene i djecu. Stvarno da se čovjek vječno pita: Kako je to moguće?
Ponekad su me Židovi ljutili s tom svojom upornošću da se kazne svi koji su sudjelovali, jer sam mislila da smo i mi Hrvati preko mjere stradali, ali kad sam dovoljno pročitala povijest Židova i shvatila tu grozotu uništavanja- taj strašan zločin holokausta, postalo mi je jasno da su u pravu. U tom se smisli ne smiju praviti nikakve usporedbe s njihovim stradanjima. Te usporedbe vrijeđaju i mene koja nisam Židovka, jer umanjuju grozotu plana 'konačnog rješenja'
Druga su stvar žrtve. Žrtve bilo kojeg naroda su uvijek i samo nažalost žrtve.
I da do tih stvari više ne dođe svi bi morali znati sve o uzrocima i posljedicama stradanja na ovim prostorima.
To nije nevažno. Haški sud ima svrhu upozoriti na pojedinačne zločine. To nas frustrira što je razumljivo jer se rat odvijao na našem teritoriju nije u Srbiji.
Ali na nama je razumjeti procese koji su do toga doveli.
Postoji onaj koji je započeo ovaj rat. Nemoguće da smo ga svi istovremeno započeli!
Eto u tim pitanjima čekam povjesničare koji će pisati 'pravu' i 'istinitu' povijest koja će govoriti o uzrocima, da se posljedice i nesretne žrtve sa svih strana više nikad ne ponove.
petak, 25.05.2007.
BALKAN
A sad saga sa brdovitog Balkana –krvne grupe i te stvari.
E tu sam počela pisati nešto posve drugo, ali…
Nakon cjelodnevnog posla… u tvojim godinama toliko rada, pitaju me. Ali to je tako. Oduvijek živim samo od svog rada i to mi je normalno, ali bit će prigode i pisat ću s čim se u tom radu svakodnevno susrećem i kako mi državne institucije bacaju balvane pod noge a sad se moram ispuhati.
Sinoć sam dospjela na kraj Hloverkine emisije o Titu. Bit ću posve kratka. I ja sam imala djeda, samo mom je djedu nakon 45' sve oduzeto, ili veći dio, bio je i u zatvoru, ali pazite moj djed, sad već pokojni kao i djed gospođice Broz nije se bavio politikom iako je bio član HSS-a, ali vrlo pasivni član. Ništa mu se nije moglo pripisati. Niti slučajno nije pripadao nikakvom fašističkom pokretu niti razmišljanju. Dapače bi je svoj pa je i sa službenom crkvom do pred samu smrt, kad se ipak ispovjedio bio svađen. Vlastitog jedinog sina krstio je vrlo kasno, skoro na sinove inzistiranje
I onda kakav je bio njegov crimen nakon 45' ?
Vrlo jednostavno: Bio je bogat. Bogati roditelji ostavili su mu veliko imanje. Bogato se oženio nasljednicom a i sam je u svom životu sticao.
Radio je preko mjere. Jednako kao i ja, kao što je radila i moja majka, ali moj otac ne. A zašto moj otac nije radio? Eto jer je sjedio u zatvoru nakon 45' neću reći do kada, ali dovoljno dugo da iziđe kao starac i nakon 5 godina poslije izlaska iz zatvora… gubitak građanskih prava… nije radio… Više neću ništa reći. Bio je senilan starac, takvog ga pamtim. Pamtim i svoju frustriranu majku, koja mu je ostala vjerna, čekala ga je da bi mjesto mladog čovjeka dočekala starca. Pretpostavljam da sam nastala umjetnom oplodnjom jer pamtim njene suze i njegove šutnje, pa i njena ponašanja i razgovore … žalopojke koje su mi naknadno postale jasne.
Gospođice Saša Broz i druže Fumiću, ali ne moj , jest takva su to vremena bila. Ljudi su bili zatočeni 12 godina ili dvije godine ili dvadeset godina samo zato jer su drugačije mislili.
SAMO SU DRUGAČIJE MISLILI A NETKO IM JE ČITAO MISLI!!!
Kako vas nije sram druže Fumiću, ali ne moj druže, reći : Takovo su to vremena bila. Pa tako bi mogao reći svaki fašist: Što sam mogao, takva su to vremena bila. Vama se još i ne čudim. Vi ste imali dvanaest godina i ništa niste mogli shvatiti, ali gospođici Saši Broz, lijepoj gospođici sa velikim plavim očima, koja je ipak nekakva intelektualka ipak se čudim. Odrasta u kakvoj takvoj slobodi. Može na javnoj televiziji, a ne na nikakvim tajnim kružocima, reći što misli. Može živjeti i raditi. Može RADITI za razliku od mog djeda i mog oca, koji nisu smjeli ni MISLITI, a kamoli GOVORITI. I još uvijek sebi dozvoljava slobodu da ništa ne shvaća.
Ili se, možda, ne može nazvati intelektualkom.
Dobri moj pametni mrtvi češki prijatelj Jan Zabrana napisao je nakon Titove smrti.
-„Jučer je umro Tito- 4. svibnja 1980. – i češkog je pjesnika Vladimira Holana, koji se nekoć tako zagledao u njegove plave oči ( o tome pišem u jednom sjećanju na V. H.) nadživio nešto više od mjesec dana. U vijestima tiskovne agencije o prijevozu pokojnika iz Ljubljane u Beograd kaže se: „ U jednostavnom lijesu posebnim predsjedničkim vlakom…“
U jednostavnom lijesu posebnim vlakom! To se, koliko znam, zove contradictio in adiecto, ili, kratko i jasno, laž.“-
Toliko i još mnogo toga kaže moj dobri prijatelj Jan Zabrana, kojeg nisam nikad srela niti izmijenila niti jednu riječ s njim, a volila bih i bila bih ponosna da jesam.
A o diplomi intelektualke gospođice Saše Broz i partizanu drugu Fumiću, ali ne mom drugu, dozvolite da imam svoje MIŠLJENJE, a možda ga moram i u budućnosti samo MISLITI jer nikad se ne zna.
A i gospodin IVO BANAC će mi dati adresu.
srijeda, 23.05.2007.
Stvaranje države
Započela bih sa jednim drugim narodom. Uzmimo primjer Židova.
Sedamdesetih godina nakon Krista ili kršćanske ere ili vremena s kojim ova poznata civilizacija računa, srušen je Jeruzalem i Hram. Židovi su izgubili domovinu i otada do trenutka kad su je ponovo stekli 1947. godine bili su lutalački narod. Proganjan, obespravljen, uništavan.
Osobno me, jer je za vrijeme drugog svjetskog rata dio mog hrvatskog naroda sudjelovao u holokaustu, interesirala povijest Židova i kako je uopće do tako grozne sudbine jednog cijelog naroda došlo.
Biblija je najprije povijest židovskog naroda. (Kasnije su napisane i druge povijesti. Recimo Povijest Židova prof. Gavre Schwarza izdana u Zagrebu 1910. godine. Kasnije i Povijest Židova Wernera Kellera da ne nabrajam druge knjige i članke kojima sam se bavila)
Iz svega sam crpila podatke. Pokušat ću maksimalno skratiti, iako su sve te knjige zanimljive i vrijedne čitanja i teško je bilo što preskočiti, ali…(blog je nekakva brza priča. Preduge članke nitko ne voli, a rijetko tko se vraća na bivše.)
Židovski narod je posebno vezan uz monoteizam i Boga. Živjeli su među narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova, ali oni su izabrali Jahve-a kao jedinog Boga.
Zapravo je čvrsto vjerovanje njihovo a i naše da je Bog izabrao Židove za svoj narod i o njima vodio i vodi brigu.
( to je istina neobična briga koja je uključivala tisućljetne patnje, ali tajanstveni su putovi Božji )
U petoj knjizi Mojsijevoj je izrečeno je proročanstvo: „ I Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas malen broj među narodima , među koje vas Jahve odvede…“
I eto ih. Protjerani iz Domovine. Raspršeni među druge narode pokušavali su sačuvati svoju vjeru, prvenstveno vjeru, vjerovanje u jednog Boga i najvažnije vjerovanje da je Bog odabrao upravo njih. Oni su 'Izabrani narod' bez obzira koliko su puta skoro nestajali s kugle zemaljske.
A tko se sve nije trudio uništiti ih.
U starom Rimu nakon što je Konstantin na Mulvijskom mostu pobijedio Maksencija( tu ide ona zanimljiva priča da je na nebu vidio znak križa i riječi: U ovom ćeš znaku pobjediti) proglasio je kršćanstvo službenom vjerom Rima. Kršćanstvo nije bila jedina vjera, ali sve je više ulazila u pore društva i sve se više udaljavala od judaizma iako je iz njega potekla. Isus je bio Židov. Marija, njegova majka bila je Židovka. I Josip je bio Židov i svi su mu učenici bili Židovi. Ali većina Židova nije povjerovala u Krista kao sina Božjeg. Židovski svećenici su ga dali raspeti i Isusovi sljedbenici im to nisu oprostili.
I tako kršćanstvo koje je u starom Rimu bilo do tada proganjana vjera (skrivali su se u katakombama, gubili su na vrlo okrutan način živote u areni) odjednom je postala moćna vjera. Okrenuli su se protiv Židova. Nazvali su ih ubojicama Boga i tako im kroz slijedeće vjekove zapečatili sudbinu.
Nakon koncila u Niceji na kojem se okuplja više stotina biskupa, nakon rasprava oko dogme Trojstva i „pitanja je li sin Božji bitno jednak Ocu“, donosi se odluka da se Uskrs koji se slavio isti dan kao Pasha izdvoji iz židovskog kalendara i slavi na drugi dan. Dvije se vjere na svaki način udaljavaju jedna od druge.
Potom se nižu zakoni koji zabranjuju izgradnju sinagoga, služenje vojnog roka, pravo bavljenja odvjetničkim poslovima, isključivanjima iz drugih državnih službi i slično.
Židovi se malo po malo isključuju iz sudjelovanja u javnom životu.
I nakon pada Zapadnog i Istočnog rimskog carstva ostali su zakoni koji će u idućim stoljećima opterećivati Židove.
Evo samo nekih od primjera progona Židova:
Papa Urban II pozvao je 1095 g. na koncilu u Clermontu kršćanski svijet da oslobodi Jeruzalem od nevjernika. Tisuće i tisuće pravovjernih diljem Europe prišili su na odjeću znak križa i krenuli u pohod za obranu pravednog Boga.
Mnogi nisu nikad stigli u Jeruzalem jer su već po putu pljačkali i ubijali druge krivovjernike, 'ubojice Boga' Židove. Ubijali su, palili sinagoge. Cijele židovske zajednice nestajale su u smrti i plamenu.
Godine 1475 u Trentu na obali Adiga nađen je mrtav trogodišnji dječak Simon. U inkvizicijskom procesu optuženi Židovi koji su, mučeni, priznali krivicu, iako nisu bili krivi. Mrtav je dječak balzamiran. Redovnici su sa propovjedaonica obznanjivali da su Simonovi ostaci čudotvorni. Papa Siksto IV pokušavao je zaštiti Židove. No tek 1965. godine ( nije greška) nadležna kongregacija povukla je tužbu iz Trenta.
U Frankfurtu na jednom od mostova sve do doba Goethea stajao je natpis: „Tako dugo dok ostane spomen na Trento i dijete, ostat će sramotni čin Židova“
A tek inkvizicija i njeno vrijeme. Danas se smijemo inkviziciji, ali u Španjolskoj je u to doba protjeran svaki Židov. Potpuno su, nakon tisuću godina što ubijanjem što protjerivanjem, nestali sa tla Španjolske osim onih koji su se pokrstili, silom prilika. Novokršćani-conversos, marani, tako su nazivali pokrštene Židove ( pogrdni naziv, španjolski marranos-svinje)
Pred malo vremena bila je neka reportaža na televiziji kod nas o jednoj takvoj zajednici koja se tek pred kratko vrijeme usudila priznati da se osjećaju Židovima.
Inače Inkvizicija je službeno ukinuta 1821. godine.
U moru neprijateljstva javlja se potreba za stvaranjem židovske države.
1897 U Baselu je održan cionistički kongres. „ Cionizam teži da za židovski narod postigne uređenje javnopravne osigurane domovine u Palestini.“
Istovremeno u Rusiji val pogroma ( Pogrom na ruskom jeziku znači pustošenje) Tada je Rusiju bježeći napustilo tri milijuna Židova.
A ono što svi pamtimo je nacionalsocijalizam i holokaust. Pokušaj da se u Europi unište svi Židovi. Od obaveznog nošenja žutih zvijezda do deportacija, pa koncentracijskih logora i do zamisli konačnog rješenja. Bilanca smrti – ukupan broj potrovanih plinom, ubijenih, kao i onih koji su nagnani na samoubojstvo i smrt glađu- vjerojatno se nikad neće moći precizno utvrditi, ali treba računati sa skoro šest milijuna židovskih žrtava… to je bila najveća katastrofa u životu židovstva.
1947. godine Generalna skupština Ujedinjenih naroda 'donosi odluku da Palestinu podijeli na židovsku i arapsku državu. Dana 14 svibnja 1948. godine …. U Tel Avivu je David Ben-Gurion proglasio je novu državu Izrael… '
Židovi su se tako vratili u Erec Izrael- Obećanu zemlju, u kojoj se nalazila kolijevka židovskog naroda.
Skoro od samog početka novostvorene države nastaju sukobi koji u međuvremenu kulminiraju u povremene ratove.
Bog je odabrao židovski narod, nakon tolikih stradanja je li im za zamjeriti čežnja za vlastitom državom, ali što na to imaju reći Palestinci i logori Sabra i Šatila.
A za daljnje informacije preporučam pogledati Spilbergov film Minhen.
utorak, 22.05.2007.
O zemljici Hrvatskoj
Tema ovog razmišljanja bila bi: Stvaranje države. Male, malecke, neljubljene.
A zašto to radim? Jer čitam pisanje o nastanku, namjerama, uglavnom zlim, pa na kraju uistinu izgleda kao da je cijeli narod sudjelovao u zločinačkom pothvatu.
Pogleć ti to! A onaj dan kad je narod u Splitu krenuo prema Ambasadoru preko Solinske, pa zatim rive sa zadržavanjem negdje tamo oko Prokurativa, ako me sjećanje ne vara, govorima i povicima: -Hoćemo državu! i još kojekakvim povicima moje osoblje i ja mirno smo radili. Masa se kretala nedaleko od nas. Čuli smo uzvike. Možda su prošli i policijski automobili. Zavijajući naravno. Pa i vatrogasni . I oni su bez sumnje zavijali. Tako to ide. Vrlo dobro se sjećam, jedna gospođa iz Švicarske i njena prijateljica također Švicarka pokucale su prepadnute na naša vrata. Ruksakići na leđima. Tenisice na nogama. Lagana odjeća, baš kako se praktičnim Švicarcima pristoji –Što se kod vas događa upitale su prepadnutim glasićima na svom Švicedojču. – vani je ogromno puno naroda.
Na sreću radila sam do jučer u Dojčlandu pa sam se još nečeg i sjećala.
Ništa se ne događa, pokušavala sam ih umiriti. Znam ja kako je kod njih. Nikoga na cesti. Nema odraslih. Nema djece. Nema papirića na podu, ne kuhaju, ne miriše hrana, jedu jaja frigana na pljuvački, a kod nas je upravo obratno. Ima ljudi, ima djece a ima i papirića, papira, kutija, psećih govanaca i ostalog smeća svugdje gdje se god okreneš. Miriše maslinovo ulje, bakalar na bjanko i na brudet i ostale gadne delicije… pa sam mislila… taj naš veseli mediteranski svijet, svi ti naši uzvici i povici, rublje na tiramoli… prepao je mirne gospođe i ne snalaze se…
I tako smo moje osoblje i ja ostali van događaja i događanja naroda. Što mi je žao iako me gomila plaši, pa sam uvijek na rubu na raznim rubnim življenjima…. A mogla sam imati puškicu u ruci i upucati svakoga tko mi se nije sviđao, posebno konkurenciju i razne državne institucije koje mi ne daju disati . I ta bi priča ušla u hrvatski zločinački pothvat, a za to bi optužili nekoliko generala i čiča miča gotova bi bila priča.
A ja bih se izvukla. S desnicom rukicom na srcu i ljevicom rukicom u vreći s novcem. Što većom to boljom.
Ali nije to baš posve tako. Osjećam se odgovorna. Borgman's cube i drugi momci krvarili su po ratištima. Nisu razmišljali. Čudesna je to stvar. Ja i slični meni imali smo sreću. Čuvali smo svoje guzice. Je, je ponekad smo sjedili u podrumu-skloništu. Plakali smo gledajući televiziju. Mrtvi, ranjeni, zaklani, poklani, ubijeni na razne druge načine, a više od polovine zemlje okupirano. Ako se varam neka me netko ispravi.
O da sjećam se putovanja autobusom do Zagreba preko Vile Velebite i Josipdola.
Vila Velebita – velebno zdanje s noćnim mirisom gulaša i amonijaka. Muškaraca i žena u zajedničkom redu za WC-e ( vrata se nisu baš zatvarala a mi smo žemske prolazile pored pisoara i muškića s onom stvari u ruci… )da, da takova su to vremena bila.
Svi su naši veliki gradovi, uključujući i bijeli Zagreb grad bili napadnuti. Svugdje je bilo mrtvih i ranjenih.
A zašto se sve to događalo. Iz nekog vica, hira ili smo htjeli biti svoji na svome?
Jer smo žudili, godinama, stoljećima plakali i krvarili za ljubljenom Lijepom Našom koja cijelo tisućljeće nije bila naša.
Ali što će nam ta Lijepa Naša? Kome ona treba? Kome je potrebna?
Kome treba NAROD, NACIJA; DRŽAVA
Pokušajmo najprije razjasniti te pojmove.
A sad posve ozbiljno, ako mi uspije.
NAROD / PUK je skup državljana kao nositelja suverenosti. Termin se javlja u srednjem vijeku nasljeđujući latinski populus ( populus Romanus označuje skup svih patricija i plebejaca Rima)
Od početka uporabe puk označuje neprivilegirane pojedince nasuprot plemstvu.
Itd, itd.
Grci su imali demokraciju. Vladavinu demosa.
Uvijek je ostao ideal vladavine puka.
No atenska demokracija djeluje u okvirima i pod pretpostavkama koje više nisu ponovljive.
J.J. Rousseau govori o 'općoj volji', o suverenosti puka.
Svaki je pučanin, zapravo, član zajednice ali proći će još vremena dok svi to skužimo.
Razvoj modernih europskih država- u 18. i 19. st.- dovodi do djelomične reinterpretacije pojma puk. Kako su te države u pravilu temeljene na dugotrajnoj i kulturnoj tradiciji, te etničkoj vezanosti velike većine stanovništva, puk se interpretira kao nastavljač etnosa, dakle kao –NACIJA.
NACIJA je u svom klasičnom određenju stabilna i posebna globalna zajednica, koja sebe konstituira kao politički suveren narod, i prema tome raspolaže teritorijem, zasebnom kulturom i autonomnim privrednim životom.
Temelj građanskog društva je moralna, ekonomska i politička SLOBODA GRAĐANA itd itd.
….
To dovodi i do inzistiranja na nacionalnome oslobođenju, najprije kod europskih, a poslije drugog svjetskog rata i kod niza drugih nacija koje nemaju svoju državu.
Hegelova filozofija tu tendenciju formulira stavom po kojem se politička sloboda puka sastoji u tome da stvori DRŽAVU.
DRŽAVA je politička ZAJEDNICA onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovi pravila koja prihvaćaju (svojevoljno ili pod prinudom) svi članovi.
Toliko o tome I. Prpić, Ž. Puhovski i M. Uzelac.
Sa podnaslovom 'abeceda demokracije' krajem osamdesetih, točno 1990.
1990 ova je mala nacija odlučila imati svoju državu.
Ali 'abeceda demokracije' u kojoj vlada narod iliti puk… ha-ha-ha i još nekoliko puta ha ha, ha ili ah, ah, ah, jao i kuku meni imamo veseli komunizam i imamo našu braću Srbe, ali o tome u slijedećem postu.
Modra šplija
Biševo
ponedjeljak, 21.05.2007.
Put od mojeg stana-življenja do mog posla drugog življenja rado bih prošla zatvorenih očiju da ne moram pretrčavati nezgodne ceste kojima jure automobili i to najbrže onda kad pada kiša. Kao da oni kisnu. Zatvorila bih i nos.
A evo i zašto
Nije da se ne čisti, ali svi bacaju smeće. To je kao neki nacionalni sport. U blizini je hotel koji kante (zajedničke sa ostalim stanarima, jasno da ih je premalo) napune ostacima hrane koja sad u vrućim danima smrdi do neba. I Bog drži zatvoren nos, ali ima toliko briga da ga ne možemo i zato moliti mislim da ukloni smeće, iako ćemo i to biti prisiljeni kad nam gradska 'Čistoća' ne pomaže, iako smo pisali pisma, peticije i slično.
Ovdje je autobusna stanica. Čistačica čisti svako juto, ali tolika je količina bacača smeća da je to nemoguće održati čistim. Postoje kante za smeće. Vrlo blizu jedna drugoj. Čak i kontejner ali sve je pored toga.
Cesta, kolnik i pločnik su čisti ali ove male zelene površine pune su smeća. Tu su dva poduzeća. Parkovi i nasadi za zelene površine i Čistoća za asfaltirane površine. Ali ove male zelene površine kao da ne pripadaju nikome.
A sad biser:
To je prolaz između ulice Domovinskog rata i Ličke ulice. Stepenište iza autobusne stanice. Svako je jutro prepuno smeća. Cigareta, papira, ostataka pizeta i druge hrane. Svega i svačega. A pogledajte ispod stepenica. Tu već godinama, otkad je napravljena Orina uglovnica nikad do kraja smeće nije očišćeno. Inače cijela ta priča iza Orine zgrade je nedovršena. Ne znam zašto, ali to je tipično za nove zgrade. U većini slučajeva okoliš je nedovršen.
Dalje sam odustala od snimanja. Činilo mi se da sam postala sumnjiva
A sad samo dio mog balkona:
subota, 19.05.2007.
Češki književnik Jan Zabrana umro je 1984. u pedeset četvrtoj godini života od raka. Iza njega su ostale tri objavljene zbirke pjesama, tri kriminalistička romana koje je napisao u suradnji s prijateljem Josefom Škvoreckim, jedna knjiga za djecu i 162 knjige prijevoda, uglavnom sa engleskog i ruskog jezika, čitav niz popratnih tekstova ( predgovora, pogovora), eseja i članaka u časopisima i – 127 školskih bilježnica s plavim koricama, naslovljenih Disiecta membra.
….pojam Disiecta membra(nesređeni dijelovi ) potječe iz stiha rimskog pjesnika Horacija: Invenias disiecti membra poetae ( Razaznat ćeš dijelove razbacana pjesnika)
Jan Zabrana je Disiecta membra počeo pisati u prosincu 1970., u doba kad se definitivno (na gotovo dvadeset godina) propale nade 'Praškog proljeća', pogažene tenkovima 'bratskih armija' i kukavnošću vlastitog rukovodstva, i ustrajao u zapisivanju sve do kraja života.
… dvije male bilježnice koje su pisca pratile u praškoj bolnici na Karlovom trgu, koja je postala terminal njegovog mukotrpnog životnog puta.
… Prolog pak 'plavim bilježnicama' predstavlja dnevnik sedamnaestogodišnjeg đaka gimnazije… ljubavi i brige isprepliću se s veoma pronicljivo praćenim političkim događajima oko veljače 1948., kad je Komunistička partija Čehoslovačke u zemlji ugrabila svu vlast i odmah počela proganjati svoje stvarne i tobožnje protivnike. Uskoro je pogođe i Jan Zabrana i njegova obitelj: 1949. utamničena je majka, zastupnica u Češkom zemaljskom saboru, 1950. i otac, gradonačelnik Humpoleca, oboje članovi Narodnosocijalističke stranke. Slijedećih desetak godina za Jana Zabranu predstavlja 'obilaženje tamnica'
…..kad je u svibnju 1992. objavljena dvotomna knjiga 'Čitav život', odmah je rasprodana. Osim toga, u anketi dnevnika lidove noviny izabrana je kao knjiga godine. Dosad su izišla tri izdanja. Ako ne već svojim pjesmama, onda svakako svojim dnevničkim zapisima Jan Zabrana spada u najveće češke pisce druge polovice 20. stoljeća.
Dušan Karpatsky
Svibanj 1950.
…
Bio sam u Rusiji triput, i svaki put su mi ukrali kapu. (Zapravo, ne, treći put je to bio šešir.) To ne baca baš najljepše svjetlo na ruski puk. Teže komunizmu, vrazi, ali čežnja za kapom je jaka.
Od 18. studenog 1973. do 6. siječnja 1974.
Jučer i danas (28. i 29. studenog 1973.) u Kraljevskom Gradcu raspravljalo se o rehabilitacijskom procesu 'skupini' (koju je stvorila Služba državne sigurnosti), s kojom je moj otac u svibnju 1952., nakon sedmomjesečnog zatvora, bio osuđen na 10 godina robije ( Odsjedio je sve, manje pet mjeseci). A danas je rehabilitacija svima ostalima odbijena i potvrđena presuda. Preostalo ih je svega nekoliko, petero ili šestero od tadašnjih osuđenika već je umrlo, ostalo su drhtavi starci kao i otac, kojemu su 73 godine. Za njega je to kraj života, apsolutno rušenje svake nade da će ikada dočekati rehabilitaciju. Uzalud sam mu od godine 1968. govorio da se ničemu ne nada, da su na vlasti jednaki ili čak isti ljudi koji su ga 1952. nepravedno osudili. Ali nisam dovoljno uvjerljiv: Zar je sedamdesetogodišnjem starcu moguće oduzeti nadu?
Jan Zabrana je u mom 'Pobratimstvu lica u svemiru'
On govori za sebe, mene i one koji više ne mogu govoriti.
nedjelja, 13.05.2007.
Međuzemlje
Manastir
Za A.
Jedan čovjek: vidimo ga s leđa,
Klizi uz ikone i molitve,
Vidimo ga gdje se naginje nad zlato i drvo,
Osjećamo jasno da iscrtava, u glavi,
Nešto kao ples ili korak vala,
I da mu je srce puno onoga drugdje;
Znamo da hoda poput nekoga
Kome se nešto desilo,
Naslućujemo ga po njegovu pogledu na stabla
I krovove rivale: sreća ga iznenadi.
Claudine Helft
-Moj je problem što sam uvijek negdje između. U ono vrijeme, jasno je da ova rečenica, asocira na Bibliju. To mi jest namjera, u ono vrijeme dakle kad je bilo jako važno biti u partiji da bi se napredovalo, on nije bio u partiji. Zvali su ga. Nije da nisu. Čovjek njegovog kapaciteta.., imao je čak i neka međunarodna priznanja nešto sa pokretanjem kotača bez električne energije, neću znati objasniti, prestručno je i vrlo daleko od mog znanja i interesa, ali nešto što nije mirisalo na politiku, pa su ga puštali. Ali nije htio u partiju. Možda sam i ja tome kriva. Više je nego sigurno da sam tome pridonijela. A sad, kad su se odnosi među nama promijenili, posve mi je jasno da sam tome debelo kumovala… što su ga držali u pozadini. Nikad nije bio na čelu tog svog moćnog poduzeća. Naravno nije bio ni dovoljno plaćen, a imao je svakojakih ambicija. Govorila sam mu da je važniji miran san i čista savjest nego sve ono što bi ulaskom u partiju postigao. Sve je to tako išlo dok mene prevelika briga oko savjesti i sve veće vezivanje za duh…nikako ne sveti, iako sam tome težila, nije udaljilo od ovozemaljskih uživanja. Može se o svemu tome misliti jednostavno. Opisivati te naše odnose površno i grubo, reći: više nisam htjela seks i sve sam više skupljala gorčinu jer mi je življenje sve više sličilo na ogromnu laž.
Zašutila sam.
Pokušavala sam u mislima vratiti vrijeme natrag. Sjetiti se kad se zapravo dogodila promjena. Kad me je prestalo zanimati ovozemaljsko, kad sam počela sve više razmišljati zašto sam tu i kuda idem i odakle sam, naravno. Tako to ide. Odakle smo, tko smo i kuda idemo?
Sjedila sam na cvjetnoj klupi i sve to govorila mladom svećeniku. I priznajem, nisam očekivala da će me slušati. I nisam se sramila. Pokušavala sam apstrahirati žensko-muški svijet, starost i mladost. Tijelo i duh, jer on bi, taj mladi svećenik, trebao biti čisto duhovno biće, tako su se bar predstavljali. Djelovao je gradski. Nekako nesretan. Ne znam zašto sam mislila da se radi o tajnoj ljubavi. Zbog osamljenih šetnji? Zagledanosti u pučinu?
Kako god nismo na nikakav način bili jedan drugome opasnost. U ovoj rečenici nešto ne štima. Točno znam što. Govorim kao da sam i sama muškog roda… A možda već i jesam. Stare ženske, za razliku od starih muškaraca, nikome nisu zanimljive. Ali to je već tema za neku drugu priču
U svakom slučaju, neću trčati pred rudu, ja sam skoro redovito posjećivala cvjetnu klupu, a i mladi svećenik je sve češće bio u blizini. I evo jednog od naših razgovora.
-Nemam baš nekakvog iskustva, rekao je. Pogledao me jedan tren ozbiljno, a onda se nasmijao, -To se od mene i ne očekuje, ali prirodno je.., tako nas uče.., bar mislim da nakon što prođe fertilna dob ženama pada interes za… te stvari… Bar mislim.
-Smijem li biti posve otvorena, rekla sam? Odjednom mi je bilo dosta gluposti. Predrasuda na svaki način. Zapravo to me stanje nervoze prema glupostima već duže držalo. Tako vam je to sa starim i usto bolesnim ljudima. Odjednom vam dođe da ljudima saspete istinu u lice pa nek' se s tom istinom nose kako god znaju i umiju.
-Zašto ne, rekao je? – Pitat ću vas, dodao je, jeste li vi ovo zamislili kao ispovijest. Tražite li oprost?
-Zove li se to profesionalna deformacija, upitala sam? Gledao me ozbiljno.
Gledala sam i ja njega. Jednako ozbiljno, iako sam se htjela nasmijati, ali to bi bila prava pravcata obmana i laž. Ono što više nisam željela.
-Zašto ne, rekla sam.
-Zašto ne, rekao je i on. –treba koristiti svaku prigodu. E tu smo se oboje nasmiješili. Rekla sam vam simpatičan mladi gradski duhovnik što je uistinu rijetkost u ovoj poplavi prevladavajućih tvrdih ruralnih tipova u toj branši koji ni na koji način nisu znali pružiti utjehu. Upravo obratno. Pojačavali su tjeskobu i natjerali me na bijeg iz krila svete matere crkve.
subota, 05.05.2007.
Međuzemlje
Cvjetovi su mokri. Promatram ih. Kiša je netom prestala. Brišem klupu i sjedam. More je mirno. Zrak opija. Nigdje nikoga. A da su tu bilo bi svejedno. Nikad nisam uspjela prodrijeti do drugog. Ograde, najprije koža, nemoguća koža, obličje, ženska koža. Pogrešno mjesto, pogrešan grad, pogrešna država. Dosadno. Glazba se zaustavljala na nekoj granici. Riječi su bile nerazumljive. Ciljevi su bili tuđi.
-A koji je vaš cilj?
Gospodin sa psom sjeda do mene. Nisam iznenađena. Nedavno sam čula zgodnu anegdotu. Mislim da se tako zove događaj koji se uistinu zbio.
Jedna naša poznata glumica sa svojim psom i Mani Gotovac pokušava ući u zgradu HNK u Splitu u kojoj se ima dogoditi susret Dalaj Lame i 'sljedbenika' ili samo znatiželjnika ili već onih koje zanima sve ili nešto novo. Onih, najviše, koji trebaju Boga, a katolička crkva – većina njenih pastira im je zgadila vjeru, pa tragaju za nečim novim.
Već je Plutarh rekao: Moguće je naći grad bez utvrda i pisma, bez kralja i kuća, bez bogatstva i novca, bez glumišta i škola, ali ne grad bez bogova i hramova.
Danas u vremenu kad je 'ponižena dobrota i ponižena moralnost jer svatko hoće biti snažan, bučan, lijep, učen, ugledna utjecaja, a nitko blag, miran, skroman, povučen, tih…' ( nisu moje riječi, a htjela bih da jesu) jedan dio ljudi svejedno traži nešto drugo.
Vraćam se na anegdotu.
Na vratima HNK-a stoji čuvar i ne pušta ih.
-Ali, kaže Mani Gotovac, - ja sam intendantica. Ovo je moje kazalište. Ja ću ući unutra i nitko me neće zaustaviti.
Čuvar, stražar ili što već jest ne da se smesti i ne pušta ih u zgradu kazališta. U tom trenu prilazi Dalaj Lama sa organizatorom i nekoliko pratioca. Prolazi pokraj Mani Gotovac, mlade glumice i njenog psa i ulazi u zgradu HNK-a, ali odjednom se vrača, njih dvije su se ponadale. Reći će im gradisca i pokazati put unutra ( možda i u raj) ali Dalaj Lama dolazi do psa. Saginje se. Nekoliko ga puta pogladi po glavi i ne pogledavši ih ponovo uđe u zgradu. One dvije naravno ostaju, zabezeknute, vani. Mislim da ovo nisam trebala dodati. Izgubilo je na dramatičnosti.
Pas je u budizmu nekakva duša. Mislim muška. Izgubljena. Nemoš vjerovat.
Ako Bog stoluje u čovjeku zašto sad ne bi sjedio do mene, na klupi, u blizini mora. I ja sam nekakva izgubljena duša. Ukrali su mi vjeru, domovinu, muža, djeca me napuštaju i još se sprema kiša.
Nastavak možda slijedi jer je Bog govorio.
srijeda, 02.05.2007.
San i java
Uvjerenje je da bi intelektualci trebali pripadati lijevoj opciji.
Uvjerenje je da intelektualac treba biti slobodan. Neovisan. Nemiran, znatiželjan, angažiran, nepotkupljiv.
Ali gdje je danas intelektualac i tko je?
U Europskom glasniku br. 10 Frank Furedi ( prof. sociologije na Sveučilištu u Kentu) u članku 'Devalviranje intelekta' govori o ulozi i mjestu intelektualca kroz vrijeme i danas u postmoderni.
U članku, među mnogima koji se tom temom bave, apostrofira kao najkontroverzniji tekst Russella Jacobyja s naslovom 'Posljednji intelektualac'. Ta knjiga, piše Furedi, istražuje nestanak intelektualca iz javnog života i pokušava analizirati uzroke sve manjeg utjecaja intelektualaca na društvo.
Jesu li intelektualci savjest svijeta? Ili su se danas našli utopljeni i potkupljeni na pozicijama glasnogovornika vladajuće oligarhije, materijalno zbrinuti ( oni koji to nisu ionako nemaju mogućnosti nešto reći), dakle ušutkani za svaku slobodniju misao.
Zašto se na primjer neki od dobro pišućih i slobodno govorećih blogera ne koristi svojim pravim imenom i prezimenom?
Tko ih sprječava da govore slobodno, što, inače, anonimno rade?
Čega se plaše?
U istom časopisu, izvanredan prilog pod naslovom: Otkucaji svijeta s podnaslovom Dijalog ( II dio ), a dijalog vode Alain Finkielkraut ( francuski pisac, prof. na Ecol Polytechnique, inače prisutan naročito za vrijeme domovinskog rata i kod nas) i Peter Sloterdijk profesor filozofije na Sveučilištu u Karlsruheu i još o njemu piše: jedan od najznačajnijih intelektualaca danas u Europi.
Izvanredan dijalog. Može ga se nasloniti, na neki način, na priču o intelektualcima u današnjem vremenu.
Pokušavam se modernizirati (internetske mogućnosti) pa kad se to dogodi skenirat ću dijelove na svom postu.
Finkielkraut kaže: Grci su izmislili Grad. Rim nam je u nasljeđe ostavio Carstvo, a Židovima je pripalo da, kako vi poslije Taubesa kažete, usprkos svojoj nemilosti, druge poučavaju 'u umijeću da budu narod', ali i nastavlja… židovsko lutanje i židovska nesreća uče… Europu umijeću da bude post-nacionalna moralna zajednica. Međutim, događa se da su učitelji zastranili, raspopili se, izdali, čak se toliko unizili da se suprotstavljaju vrijednostima koje je europski antifašizam sljubio s njihovim imenom. To je slučaj- za osudu - s cionistima.
Pitanja, odgovori, razmišljanja jednog i drugog pravo zadovoljstvo i nada da će intelektualci, ako su se trenutno i izgubili, naći ponovo svoje mjesto u svijetu. Mislim na intelektualce u najboljem smislu. Slobodnomisleće. Glasnogovoreće, samostalne, nepotkupljene, neplašeće.
