A sad saga sa brdovitog Balkana –krvne grupe i te stvari.
E tu sam počela pisati nešto posve drugo, ali…
Nakon cjelodnevnog posla… u tvojim godinama toliko rada, pitaju me. Ali to je tako. Oduvijek živim samo od svog rada i to mi je normalno, ali bit će prigode i pisat ću s čim se u tom radu svakodnevno susrećem i kako mi državne institucije bacaju balvane pod noge a sad se moram ispuhati.
Sinoć sam dospjela na kraj Hloverkine emisije o Titu. Bit ću posve kratka. I ja sam imala djeda, samo mom je djedu nakon 45' sve oduzeto, ili veći dio, bio je i u zatvoru, ali pazite moj djed, sad već pokojni kao i djed gospođice Broz nije se bavio politikom iako je bio član HSS-a, ali vrlo pasivni član. Ništa mu se nije moglo pripisati. Niti slučajno nije pripadao nikakvom fašističkom pokretu niti razmišljanju. Dapače bi je svoj pa je i sa službenom crkvom do pred samu smrt, kad se ipak ispovjedio bio svađen. Vlastitog jedinog sina krstio je vrlo kasno, skoro na sinove inzistiranje
I onda kakav je bio njegov crimen nakon 45' ?
Vrlo jednostavno: Bio je bogat. Bogati roditelji ostavili su mu veliko imanje. Bogato se oženio nasljednicom a i sam je u svom životu sticao.
Radio je preko mjere. Jednako kao i ja, kao što je radila i moja majka, ali moj otac ne. A zašto moj otac nije radio? Eto jer je sjedio u zatvoru nakon 45' neću reći do kada, ali dovoljno dugo da iziđe kao starac i nakon 5 godina poslije izlaska iz zatvora… gubitak građanskih prava… nije radio… Više neću ništa reći. Bio je senilan starac, takvog ga pamtim. Pamtim i svoju frustriranu majku, koja mu je ostala vjerna, čekala ga je da bi mjesto mladog čovjeka dočekala starca. Pretpostavljam da sam nastala umjetnom oplodnjom jer pamtim njene suze i njegove šutnje, pa i njena ponašanja i razgovore … žalopojke koje su mi naknadno postale jasne.
Gospođice Saša Broz i druže Fumiću, ali ne moj , jest takva su to vremena bila. Ljudi su bili zatočeni 12 godina ili dvije godine ili dvadeset godina samo zato jer su drugačije mislili.
SAMO SU DRUGAČIJE MISLILI A NETKO IM JE ČITAO MISLI!!!
Kako vas nije sram druže Fumiću, ali ne moj druže, reći : Takovo su to vremena bila. Pa tako bi mogao reći svaki fašist: Što sam mogao, takva su to vremena bila. Vama se još i ne čudim. Vi ste imali dvanaest godina i ništa niste mogli shvatiti, ali gospođici Saši Broz, lijepoj gospođici sa velikim plavim očima, koja je ipak nekakva intelektualka ipak se čudim. Odrasta u kakvoj takvoj slobodi. Može na javnoj televiziji, a ne na nikakvim tajnim kružocima, reći što misli. Može živjeti i raditi. Može RADITI za razliku od mog djeda i mog oca, koji nisu smjeli ni MISLITI, a kamoli GOVORITI. I još uvijek sebi dozvoljava slobodu da ništa ne shvaća.
Ili se, možda, ne može nazvati intelektualkom.
Dobri moj pametni mrtvi češki prijatelj Jan Zabrana napisao je nakon Titove smrti.
-„Jučer je umro Tito- 4. svibnja 1980. – i češkog je pjesnika Vladimira Holana, koji se nekoć tako zagledao u njegove plave oči ( o tome pišem u jednom sjećanju na V. H.) nadživio nešto više od mjesec dana. U vijestima tiskovne agencije o prijevozu pokojnika iz Ljubljane u Beograd kaže se: „ U jednostavnom lijesu posebnim predsjedničkim vlakom…“
U jednostavnom lijesu posebnim vlakom! To se, koliko znam, zove contradictio in adiecto, ili, kratko i jasno, laž.“-
Toliko i još mnogo toga kaže moj dobri prijatelj Jan Zabrana, kojeg nisam nikad srela niti izmijenila niti jednu riječ s njim, a volila bih i bila bih ponosna da jesam.
A o diplomi intelektualke gospođice Saše Broz i partizanu drugu Fumiću, ali ne mom drugu, dozvolite da imam svoje MIŠLJENJE, a možda ga moram i u budućnosti samo MISLITI jer nikad se ne zna.
A i gospodin IVO BANAC će mi dati adresu.
Post je objavljen 25.05.2007. u 05:08 sati.