odmak
petak, 29.06.2007.
Blaženstva
Vraćam se na blaženstvima.
Kad sam bio dijete mislio sam kao dijete… ali danas… plašim se. Strah me da mi ova, možda nevažna ali moja, mala duša ne završi na nekom groznom mjestu iz kojeg se ne će više iskopati. U najzadnjem krugu pakla, a vječnost je duga i zato tražim…
Ponovit ću što je Isus popevši se na goru ( da ga svi čuju) govorio.
1. 'Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko
2. Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti.
3. Blago krotkima:
Oni će baštiniti zemlju.
Pokušala sam u nekim postovima razmišljati što bi trebala značiti ta tri blaženstva. Čitam razne blogove i vidim da su vrlo zaoštreni odnosi između teista i ateista iako mislim da se tu radi samo o antagonizmu prema katoličkoj crkvi ( koja nije bez grijeha), a manje o pitanju vjere. Ne razumijem zašto toliko žući. Svatko ima pravo razmišljati na svoj način. 'Dobra volja je najbolja', pjevao je Kekec ako se tko još tog filmskog lika sjeća.
Meni je lakše misliti da nismo slučaj. Ne radi se samo o muci i patnji nego i o načinu života… nekim uzaludnim i besmislenim žrtvama, ako Boga nema. Čini mi se da bi onda čovjek bio zadovoljan s kruhom i igrama bez granica… A neobična je i činjenica da i oni koji sebe drže ateistima žive kao da su odgojeni po svim pravilima vjere ( bilo koje- neću ulaziti u zastranjivanja, običaje, ludosti, dogme to je ljudska nadogradnja).
A sad ću nastaviti sa blaženstvima jer oni koji odgovaraju opisu nazivaju se blaženicima i sjede, hodaju, pjevaju, plešu, čitaju, pjevaju, rone, jedre, slušaju glazbu, razgovaraju razgovore ugodne, skijaju, seks se podrazumijeva itd, td u rajskim predjelima ( mogu se baviti na kraju svime što god žele, a da pri tom ne ugrožavaju druga ljudska biča, nego su im, dapače, vrlo ugodni)
4. Blago gladnima i žednima pravednosti:
Oni će se nasititi.
To je, dakle, četvrto blaženstvo.
Pravednost što bi to bilo?
Jedan poznanik mi je rekao: Ne mogu vjerovati u Boga koji pušta malu djecu patiti.
To jest nepravedno k vragu. Ta djeca dolaze nesvjesno na svijet ili? Kao produkt naše radosti, strasti, želje a gledaj što im se svašta događa.
Naša djeca.
Afrička djeca.
Engleska djeca.
Američka djeca.
Ciganska djeca.
Dječje selo.
Profesor Baltazar.
Mala Lana.
Iranska djeca.
Indijska djeca.
Židovska djeca.
A evo i jedne pjesme Miroslava Antića:
Boga nema,
Ali on te uvek kazni kad ne valjaš.
Bog je jedan iz viđenja,
Iz Beograda,
I zato se nas dvoje retko srećemo.
Bog živi po crkvama i ima crveno kandilo
Što nije kao semafor da se pretvori u zeleno,
Nego se uvek crveni.
Bog je da se volimo i varamo
I da kažemo: boga ti tvoga balavog.
ponedjeljak, 25.06.2007.
O meni
Priznajem lutajući danima po blogovima malo sam se umorila. Blog je bez sumnje otvorio mogućnosti da ljudi kažu stvari koje nikad javno ne bi uspjeli reći. Tražila sam vođena ovim listama zanimljivih blogova ( ne znam tko sastavlja te liste i je li baš najbolji odabir, ali nemam dovoljno vremena niti sam dovoljno vješta sa računalom da sama istražujem)
Jesam li ja iz svega naučila nešto novo? I što sam uopće tražila?
Dvije riječi o meni. Previše mi je godina, toliko puno da se i sama zaprepastim kad ih izgovorim glasno, pa ih ne želim spominjati da nekoga ne šokiram, ali znatiželjna sam. Čitam jako puno. Skoro da sam izgubila vezu sa stvarnošću. U nekom smislu iako sam do jučer skijala, jedrila, odlazila u kino i kazalište, susretala se s prijateljima i skitala po svijetu. Nabrojit ću samo zemlje koje sam u tim svojim lutanjima obišla:
Italija, Austrija, Španjolska, Francuska, Švicarska, Njemačka, Engleska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska. Belgija, Nizozemska, naravno Luxemburg, San Marino. Liechtenstein.
Sjeverna Amerika, Kanada, Mexiko, Brazil, Indonezija, Malezija, Hong-Kong, Kina, Indija, Singapur, Australija, Novi Zeland… ne mogu se trenutno više sjetiti, ali i ovo je dovoljno. Neke sam zemlje posjetila više puta. I gradove Pariz četiri puta, Prag također. Prag je po meni centar Europe. Ako uspijem htjela bih još posjetiti Jeruzalem. I Aleksandriju. Obnovljenu, zapravo nanovo sagrađenu knjižnicu. Pisana riječ me doslovno začara. Uvuče me u sebe. Izgubim se kao u labirintu, a koji put pomislim da se tu i najbolje snalazim.
Neću više nabrajati što sam sve vidjela i što još planiram. Da se razumijemo sve sam to sama sebi financirala. Nemam muža pomorca ili što takvoga. Odmaram se putujući. Ponekad pravim zabilješke s tih putovanja. Inače pišem, nešto mi je i objavljeno, a ove putopise pišem više kao susrete s raznim ljudima, idejama, ideologijama, načinima razmišljanja. Nije mi uvijek sve zanimljivo. Ne 'dirne me u žicu' pa to ostavljam.. ne pišem o tome. Sjećam se nakon takvog jednog velikog putovanja do Novog Zelanda ( doslovno 36 sati po raznim usputnim aerodromima) gdje se uistinu imalo što vidjeti, netko od prijatelja je organizirao jednodnevni izlet u tzv i bivšu Vojnu Krajinu: Drniš, Otavice- Meštovićev mauzolej- tad devastiran nakon domovinskog rata, Visovac, Roški slap, izvor Čikole, Kljaci.
Putovima Thompsona, reklo bi se. (Osobno ne volim njegovu glazbu niti sve ono što se oko toga događa. To nije moja Hrvatska. Povremeno gledam onu trojicu punjenih ptica petkom, zapravo četvoricu. Mandić povremeno bljesne starim sjajem. Zadnji put je komentirao Cvjetove zla i naše pjesnike iz tog doba. Bože mili kud sam zašo- Preradović čini mi se. Eto to je ta neka naša relacija. Još uvijek. Thompson i slično.) Ali pisala sam nešto malo o Novom Zelandu. Maorima, čak nešto više o selu Hobita za potrebe filma, ali puno više me dirnula i izazvala Krajina. Svi ti odnosi. Muke i jad na sve strane. Slušala sam 'naše'. 'Njihovih' još nije bilo, pa tu istinu tada nisam čula. Raspisala sam se o tome. Budem li imala snage i sreće možda i objavim te svoje crtice.
I sad govori se o blogovima… morala sam i to probati. Nije mi jednostavno. Posla preko glave. Obaveza velikih i malih, ali oduvijek malo spavam pa mi se čini da imam vremena na pretek. Puno mojih vršnjaka odmahuje rukom na spomen računala, a da o internetu i blogu i ne govorim. A meni je to izazov. (kako sam pametan, kako pametan- rugam se naravno. Nisam ja Nemanja)
U svakom slučaju čitam blogove i vjerojatno ću čitati i dalje. Zaprepasti me na nekima (don blog, ateist na pr.) količina nerazumijevanja i mržnje. Je li moguće da se ljudi ne mogu suočiti sa drugačijim razmišljanjem. Vidim da i sama jašim na nekim temama- drugi svjetski rat, vjera. Nikako se iz toga iskopati iako imam i drugih interesa. To me očito žulja . Ali ima i lijepih blogova lirski, vedrih, neopterećenih ili opterećenih onoliko koliko treba.
Vjerni čitatelj Borgman's cube moj ideološki protivnik, kako sam kaže, piše dobar S.F. roman. Mosor mi se sviđa. Nemanju obavezno čitam. Intrigira me. Kinky … ako itko pročita ovo što pišem neka me uputi na još koji zanimljivi blog, a molit ću i pomoć kako sve ovo nabrojiti sa strane napisanog. ( u mom blogu) kako da objavim fotografije. Učili su me ali sam zaboravila.
petak, 22.06.2007.
Antifašizam
Antifašizam
Mislim da je taj pojam zaslužio komentar.
Ali… ja već sama sebi idem na nerve. Kog me vraga više drže teme iz sredine prošlog stoljeća?
…Antifažizam bi bio reakcija na fašizam i nacionalsocijalizam. Dvije bratske priče iz redova Njemačke i Italije. (prošlog stoljeća). Trebala sam napisati Italije i Njemačke ali svatko zna da su Nijemci bili jači… u tom, zlom, smislu. Ako se prisjetimo serije Alo, Alo i onog gizdavog Talijana s perom na glavi iti, itd,… tako su ih Nijemci doživljavali. I Englezi, sudeći po seriji, a i ceo preostali svet ih je tako vidio. Ili 'Amarcorda' kako su se već i sami Talijani doživljavali. Ili Begninijevog … 'La vita e bella' , kojeg sam gledala s dvojakim osjećajima. Činilo mi se da nije u redu takvu ozbiljnu temu prikazati na takav način. Ali valja priznati da je Begnini uskočio na Kairosov čuperak i kao daskaš na valu savršeno, virtuozno, odjahao do kraja. Pa je u našim srcima bilo tuge i radosti. Sažaljenja i mržnje i pitanja, pitanja …kako je to moguće. Kako onaj Nijemac-turist onako lijepo ljudski komunicira s našim junakom, a kad ga kasnije sretne u logoru (smrti- gdje drugo) onako bezočno iskoristi njegovu informaciju i ne upita se o tome što će sa zatvorenikom biti.
Kako je moguće da Nijemci, pametni, kulturni ( puni srca- takve sam upoznala dok sam tamo radila)upadnu u zamku tolikog zla kao što je nacionalsocijalizam? Oni se nisu rugali na tu temu. Nisu se usuđivali, a vjerojatno im nije ni bilo do šale. Zapravo su tek nedavno izbacili nekakav šaljivi film na temu Hitlera. ( Nisam gledala, pa ne mogu ništa reći)
Ali Italijani su se izvukli iz priče. Na brzinu su ubili Musollinija i Klaru mu. Iskrenuli im tijela naopako , mislim u Milanu, i onda još je malo njih platilo za fašizam, pa gotovo. ( nažalost i kod nas u fojbama, bez suda. Nije važno što su oni radili. Pa opet ne svi- do kada će vladati divlji zapad?)
A Nijemci? Platili su buletu i to je u redu. I još je plaćaju. Pogledajte njihovog nobelovca, deklariranog socijalistu G. Grassa koji je najnovijem romanu 'Ljušteći luk' priznao da je kao mladić od 16-17 godina ušao u SS trupe. Uglavnom opisao vrijeme prije ulaska i kasnije rat, završetak rata – neko kratko vrijeme. Napisao je i o onom brodu gdje je uz vojnike stradalo puno civila. Djece, žena itd. 4000 ljudi, mislim. Roman je inače odlično napisan. Kad bismo mogli suspregnuti bjesove ( ) možda bi razumjeli opijenost mladog čovjeka vojničkim uspjesima domovinske vojske. Bila je to silna propaganda. Gebelsa se danas citira u tom smislu. U smislu do savršenstva razrađene propagande.
Ali jok, drvlje i kamenje po Grassu koji je desetljećima bio perjanica i kod nas u komunizmu.
A sad naši antifašisti!
Antifašistički pokret i komunizam!!!
Zaustavimo se konačno jedanput i poslušajmo!. Radim takvu vrstu posla, sa uglavnom izbezumljenim ljudima da ih svaki put moram na razne načine prisiliti da me saslušaju. Obavezno podviknem okrenem im glavu prema sebi i kažem : Zaustavite se. Smirite se i saslušajte me.
Tako bi i sad rado napravila. Ali nitko ovdje nije ovisan o meni, a niti nemam tako snažnu rečenicu da zadržim pažnju, ali pokušat ću.
Hrvatska je 41' kao i 91' vidjela šansu da se konačno osamostali.
41' je dio Hrvata napravio fatalnu grešku vezavši se uz fašizam i nacionalsocijalizam. Uništili su nas te ustaše i platili smo gore nego Nijemci. Jer su oni iskajavali u određenoj slobodi a mi smo se našli zarobljeni u komunističkoj i jugoslavenskoj priči. Okovani totalitarizmom i bratskim osvetničkim zagrljajem. NDH je trajala 4 godine i napravila nepopravljivo zlo. Za svaku osudu. Uzalud nam se pravdati. A Jugoslavija i komunizam je trajao pola stoljeća…
Pola stoljeća!? Haj, hoj! Ili Hej!
Imali su vremena razraditi sve moguće varijante.
Neobično je pri tom da smo, bar velika većina, potomaka desnih pa čak i ustaške djece složila da je u vrijeme NDH-a počinjen neoprostivi zločin. Da ne govorim o Jasenovcu.. i ostalim zatvorima, ali potomci partizana, pa i još živući partizani…opet ne svi. (Muževi maminih sestara bili su u partizanima, nisu bili komunisti niti su kasnije ušli u partiju) ali ne želim upasti u zamku izjednačavanja. A pogrešno govorim partizani. To je antifašistički pokret. Ta borba protiv nacionalsocijalizma i fašizma, ali kasnije… preuzimanje vlasti sa strane komunista… to je ona priča koja još nije razjašnjena- ne zbog osvete nego iz razloga svođenja računa. Nego da jednom za svagda prestanu osude i svađe, jer je i na jednoj i drugoj strani bilo ljudi i neljudi.
Podvucimo konačno crtu na tu priču. Ali s jasnim i istinitim brojkama i jednađbama. S imenom i prezimenom a ne s cijelim narodom. Hrvatskim genocidnim.
srijeda, 20.06.2007.
BLAŽENSTVO
Drugo blaženstvo:
Blago onima koji tuguju jer će se utješiti.
Tugovanje. Koliko ih ima i klika su (nije tipfeler)..? A ljudski rod zna plakati. Prijateljica čiji se sin drogirao, na kraju i umro, znala bi mi reći: Uvjerena sam da me Bog odabrao. Ovom patnjom mi hoće nešto reći. O hoće, hoće. Obitelj se raspadala. Ona i muž, oboje sa visokim obrazovanjem i uspješni na svom poslu, bili su u raskoraku. Muž, kao što uglavnom muškarci rade, zatvarao je oči pred tom činjenicom. Sramio se. Moja se prijateljica borila sama. Zanemarila je posve drugo dijete. Dobro dijete koje se samozatajno snašlo i samo. Tu je imala sreću, koje u to vrijeme nije bila svjesna, a nije joj bilo ni briga. Svim je jadnim i nevoljnim snagama pokušavala spasiti sina koji se drogira. Posjećivala psihijatre, svećenike, savjetovališta, ušla u neku molitvenu zajednicu, radila čuda sve sa željom da ga spasi. I na kraju nakon jednog liječenja i overdose izgubila ga je. Trajalo je ta patnja godinama. I sad je neutješna. Kao i druge majke koje su na razne načine izgubile djecu. U saobračajkama, na ratištu, od bolesti.
Tugovanja!? Ali blago nama negdje nas nakon što prođe ova životna epizoda čeka nagrada.
Nije mi drago kako su mi jutros krenula razmišljanja. A nastavim li s blaženstvima bojim se da ću okrenuti kožu i misli naopako i početi pisati komedije.
Treće blaženstvo
Blago krotkima jer će baštiniti zemlju.
Pogleć ti ovo. A treba znati da je u vrijeme Isusovog dolaska na ovu zemaljsku kuglu u Judeji vladao kralj Herod. Zapravo su vladali Rimljani. Oni su bili porobljivači. Ali za Rimljane je bilo tipično da su ostavljali vjeru i običaje zemlje kojom su vladali. O imali su oni druge manguparije, ali oni sad nisu predmet mog razmišljanja. U svakom slučaju za vrijeme kralja Heroda u Jeruzalem su došla tri kralja s istoka s pitanjem: Gdje je novorođeni kralj židovski? Opa 'kad to ču kralj Herod, uplaši se, a s njim i sav Jeruzalem.'
I onda što bi onda? Priča je poznata. Herod je dao u Betlehemu i njegovoj okolini ubiti sve male muškiće do dvije godine starosti. Plač i škrgut zubi. To bi bilo ono prethodno, pod drugo, blaženstvo. Patnje majki i očeva usto, a bome i baka i djedova.
A treće blaženstvo? Što bi tu bilo treće blaženstvo. Nasljeđivanje zemlje? Jer Herod je zbog zemlje poubijao nevinu dječicu. A zapravo sam skrenula s pravog puta.
Krotki su oni koji okrenu i drugi obraz. Oni će naslijediti zemlju.( To će se mom prijatelju Borgman's cube naročito svidjeti).
Dodat će i bejzbol palicu svom tlačitelju i mučitelju. Udri jače manijače.
Nikako mi se ne sviđa kuda sam krenula.
A sama sam krotka. Prava stara mazohistica. Ne sreću nemam više od dva obraza. I tjelesna mi masa nije velika, ali puna sam ožiljaka. Da ne spominjem dušu. Sve razderotina do razderotine. A sad dosta, plakat ću.
Ali koju će zemlju naslijediti? Mislim ti krotki. Vrag mi neda mira. Nije li Isusovo kraljevstvo s onoga a ne ovoga svijeta, pa ma gdje to bilo.
Ali budimo ozbiljni.
Naslijedit će, naslijedit će zemlju. Na onom svijetu sjedit će ili će šetati, trčati, plivati, plesati ili samo razgovarati- prema afinitetima. I slušat će glazbu. Obavezno. Ali nikako ne novokomponiranu- narodnjake ili već kako se to danas kaže. Bit će tu razne vrste glazbe. Klasične ali i zabavne. Pa svakojake druge lijepe umjetnosti. Knjiga i slika. Biranih jela i pića . Dobri, dragih i pametnih ljudi. Bit će i ljubavi. Jer bez ljubavi đabe je sve. Mnogih koje su 'nasljednici zemlje' osobno poznavali, a upoznat će i nove. Takva će to naslijeđena zemlja biti. Neće sličiti na sadašnju domovinu Hrvatsku. Možda na prasliku Hrvatske.
Na domovinu kako smo je zamišljali.
Eto to je moja zbiljnost. (ne treba zaboraviti ni morsko more) A za sve to treba biti blažen.
p.s.Bavit će se i seksom u toj zemlji koju će naslijediti. Taj sam važan detalj smetnula s uma.
nedjelja, 17.06.2007.
BLAŽENSTVA
U ono doba mnoštvo je hodalo za prorocima. I Isusa su slijedili. Ostavljali su majku i oca, poslove koje su upravo taj tren radili i išli za njim. Je, je reći će neki to treba shvatiti u vrlo prenesenom smislu. Slijedili su novu vjeru- kršćanstvo reći će. Uglavnom je to tako, ali ja bih rekla da su ga doslovno slijedili. Isti tren. Ostavljali su sve što su radili i imali i odlazili za njim.
Piše: Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: „Hajdete sa mnom, učinit ću vas ribarima ljudi. Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.
A dva druga brata Jakov Zebedejev i brat mu Ivan isti su tren, na njegov poziv, ostavili vlastitog oca i mreže koje su krpali.
I onda u ono doba kako se u Bibliji uobičajeno kaže, ugledavši tako mnoštvo (ljudi) Isus uziđe na goru. I s tog povišenog mjesta, kako je tada a i poslije bilo uobičajeno započe govoriti. Poučavati ih. Pripremiti ih na blaženstvo.
I evo tko su blaženici:
Blago siromasima duhom:
Njihovo je kraljevstvo nebesko.
To je prvo blaženstvo.
Siromašni duhom. Bilo je objašnjenja u smislu siromaške duše ili siromaha u duhu. Kolike li je to nedoumice izazvalo u mojoj glavi. Ne vjerujem da se mislilo na one koji su bez duha ili su glupi ili hendikepirani. To ne. Bilo bi prejednostavno. I vrlo nepravedno. Ne, ne vjerujem da se na tako nešto mislilo.
A tko su onda siromašni duhom?
Moje je objašnjenje: siromašan duhom je onaj kojeg je duh otvoren. Ponizan u svom nesavršenstvu. Duh spreman primiti i razumjeti sve ono što postoji. Što znamo i ono što ne znamo. Sve ono što slutimo i sve ono što nam Bog želi poručiti i naučiti nas.
petak, 01.06.2007.
Manekeni
Godine 1934. Bruno Schulz postavio je svoju teoriju manekena. Dolazi vrijeme spodoba bez gustoće i karaktera, pravih moralnih ništarija. Stvarnost će postati tanka kao novinski papir i svim pukotinama odavati svoju imitativnost. Dolazi druga generacija bića, jeftinih lutki. Bića ogrezlih u monomaniju duha. Čovjek se degradirao na ulogu manekena. Očaran je bezvrijednošću, jeftinoćom, šupljikavošću, tričavošću
….. Sad u 'Globusu' promatram jednog slobodoumnog i uglednog intelektualca koji je pristao pozirati s uzlovima konopaca preko ruku, kao da je budući uznik. Iza njega stilizirane zatvorske rešetke. Rubrika Lifestyle. Intelektualcu prijeti pet mjeseci zatočeništva jer ga je tužio sudu primitivni taliban iz državotvornog sokaka- zbog klevete.
Međutim čovjek pozira kao zatvorenik za rubriku Lifestyle, a to (još) nije, čovjek koji pozira kao“nevina žrtva“ za Lifestyle, a to (još) nije, pretvara se u manekena slobode za medijske potrebe. I na stanovit način vrijeđa one nevino zatočene koji su patili po zatvorima svijeta zbog svojega mišljenja. Oni nisu pozirali, oni su bili zatvorenici i mučenici.
Dražen Katunarić
