odmak
ponedjeljak, 30.07.2007.
Početak dvadesetog stoljeća
Postavljen upit od 'veselog duha' o početku dvadesetog stoljeća dao mi je misliti. Ali priznajem to mi je omiljena tema. A nije teško žabi u vodu skočiti i evo me.
Bavila sam se, iz razloga obiteljske situacije poviješću drugog svjetskog rata, napisala sam nekoliko djelaca, objavila, a onda odlučila završiti cijelu priču s obiteljskim ( ne mojom obitelji nego izmišljenom) romanom koji započinje početkom devetnaestog stoljeća do današnjih dana. Istina domovinski rat sam samo rubno, kroz jedan lik, dotakla jer je to preteška tema kojom se čovjek ne može usputno baviti. U svakom slučaju pročitala sam masu literature. Nije mi bilo teško, dapače priprema za pisanje izazvala mi je više zadovoljstva nego samo pisanje. Tu sam se, u pisanju, izmučila ko' pas kako se kaže. Htjela sam biti pravedna pogledati i razumjeti sve strane u sukobima i onda kad spoznaš da ono što su ti u djetinjstvu, a i dobar dio života govorili upadneš u sumnju o postupcima (činima, djelima et cetera) predaka a i vlastitim razmišljanjima i stavovima. Ne mislim da su puno griješili. Trudili su se ali rezultat nije uvijek bio bajan. U svakom slučaju shvatila sam ako ne potražim uzroke zločinima drugog svjetskog rata, koje su počinili neki iz korpusa mog naroda teško će biti shvatljivo i oprostivo. Ostat će vječna stigma koja progoni i Nijemce. Čitala sam svakakvu literaturu. Od one službene jugoslavenske do novijih raznih emigrantskih knjiga. Dedijer o Titu napr. Pa razne povijesti. Trpimir Macan, Horvat, pa recimo Stojadinovića. Srbin ministar u vladi prve Jugoslavije. Vrlo zanimljiva priča o vlastitom životu, a bome i razmišljanjima o srpstvu . Mislim da sam najbolji pregled uzroka i posljedica našla u knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji od Ive Banca izišlo 1984 u Americi a kod nas 1987, čini mi se. Malo drukčije viđenje i pisanje povijesti nego smo mi navikli sa puno podataka , često anegdotalno pa je i lakše probavljivo. Kasnije su izišli knjige Ante Cilige- neobične osobnosti, kako bi danas mladost rekla lik – ne znam što bih ja rekla: pustolov, znatiželjnik znam oko njegovog se lika pletu razna razmišljanja i sumnje ali odlično piše i zapaža a prošao je u kritičnim vremenima dvadesetog stoljeća od Rusije ( Sibira) do nacističke Njemačke itd itd.
Tu je i Stanko Lasić sa svojom autobiografijom. Vrlo zanimljivo. Pa nezaobilazni Ivan Meštrović i njegov sin Mate Meštrović. Pavle Kalinić i njegova knjiga o Andriji Hebrangu. Eliza Gerner i njena knjiga sjećanja: U sjeni stoljeća koje odlazi. Rušinović, pa Vinko Nikolić, nezaobilazni Bogdan Radica. On me posebno fascinirao. Svakako ga treba pročitati. Kao i puno Hrvata bio je oduševljeni Jugoslaven ili –slaven, ali se razočarao i postao Hrvatski rodoljub ne ustaša. Nikako ne ustaša, ali netko je od njih rekao, mislim da se radilo o Vinku Nikoliću po prilici ovako: Nisu me volile ustaše. Za njih sam bio premalo Hrvat, a nisu me voljeli ni jugoslaveni (udba) za njih sam bio previše Hrvat. Nažalost kad sam se 1990-te vratio u Hrvatsku na aerodromu su me dočekali Udba i ustaše.
Jakovljević sa svojom knjigom: 'Konc logor na Savi' nisam posve sigurna u naslov, ali nije ga teško naći. (na poslu sam). Obavezno pročitati i još puno drugih koje se trenutno ne mogu sjetiti. Čitala sam razmišljanja sa svakim mogućim predznakom. Od nacionalnih, nacionalističkih do onih suprotnih do internacionalističkih. Svatko sa svojim težnjama, razmišljanjima i djelovanjima. I domoljubi, i ustaše i partizani. I komunisti i komunizama. Svugdje pametnih i dobrih , kao i zločinaca. Jer rečeno je: put u pakao popločan je dobrim idejama.
ONO ŠTO JE BITNO: TO JE PROŠLOST. GOTOVO JE. DOGODILO SE. NE MOŽE SE GUMICOM IZBRISATI. NE MOŽE SE ISPRAVITI.
Jedino na čemu možemo raditi jest da je vidimo kakva je ta prošlost bila. Baš onakva kakva je bila. S takvom- istinitom poviješću ( naravno saslušati svakoga, jer nažalost, sjećanja su različita, vrlo često osobna, nije samo nizanje podataka) trebamo se suočiti, ako treba proći katarzu- jest bili smo takvi i takvi ali prošlo je. Pokušat ćemo se ispraviti. Kao ljudi, svatko od nas pojedinačno, ako je potrebno ali kao i narod. I onda raditi na budućnosti. Na novom čovjeku i narodu. I uvijek poći od sebe. Tu sad progovara moj svjetonazor. Moje kršćanstvo. E tu preporučam svakako pročitati Phillipa Yancey-a; 'Isus kakvog nisam poznavao', već sam pisala u jednom postu o toj knjizi.
To je Isus kakvog ja prihvaćam. Sve ono teško i preteško što je tražio od mene, a ja nikako kroz život i postupke nisam uspjela postići, pa sam bila neprekidno frustrirana i još sam, Yancey se potrudio razumjeti i objasniti. Savršeno!
četvrtak, 26.07.2007.
Istina o večeri. Psst nikome ni riječi!
Ne znam je li se i drugima događa ali kod mene kad se o nečemu priča ili netko spomene nečije ime ili događaj onda se ta tema zavrti nekoliko dana i neprekidno upozorava na sebe. A radi se o slijedećem: Prijateljica koja je sveučilišni profesor vrlo mi često priča svoje zgode i nezgode na dotičnom fakultetu. Uvijek uz ono pst da nitko ne čuje. Sjedimo napr. tako na kavi i ona govori, priča okrećući se nepovjerljivo oko sebe. Spušta glas. I zidovi imaju uši, kaže, posumnjam u paranoju, ali Split je mali grad i svašta je moguće. Tako mi kaže da je nedavno bila pozvana na neku večeru. Jedan profesor s kojim nije baš u najboljim odnosima ju je zvao. Rekao je da će biti još jedan kolega i student koji je upravo položio kod njega ispit.
-Gledaj, pitam ga, a tko plaća večeru?
-Što te briga, nevažno, kaže on, - imam neku ideju. Uključuje i tebe, zanimat ćete, dođi.
-Znaš to su ti oni tipovi samouvjereni, uvijek s novim idejama, bez krzmanja, baš ga briga što tko misli važno je da njegova ideja prođe.
Moja, borbena uvijek protiv vjetrenjača, prijateljica pristane na večeru, znatiželjna je. Kopkalo je tko plaća večeru, ali na kraju kaže: -Tolike su promjene. Drmaju se stolice. Svašta se govori. Ja nemam nikakvo zaleđe. A opet, ako je bilo što sumnjivo mogu platiti i sama.
-I sad, kaže mi, -moje zaprepaštenje je bilo ogromno. Govorilo se o nekoj novoj katedri- (neću ulaziti u detalje jer bi se odmah sve znalo, a zamoljena sam za diskreciju, ali frigaj ti tajnu koju nitko ne zna) . U pola večere pojavio se i studentov otac- lokalni tajkun koji je zainteresiran on bi priču financirao, naravno, nije trebalo ni spomenuti tu bi bilo mjesta i za njegovog sina. Bilo mi je odmah sve jasno, kaže moja prijateljica vrlo uzrujana. -Jasno ti je da sam večeru platila sama. Nisam niti ostala do kraja. Ispričala sam se, ali bilo im je jasno. Znala sam da se nešto kuha, ali do te mjere.
Nastavila mi je pričati sa bezbroj imena i psst umješanih u priču.
Sve mi se ili bar slično ponovilo za nekoliko dana u razgovoru sa jednim mladim znanstvenikom koji stvara karijeru vani a bilo mu je ponuđeno da se vrati.
-Ali, kaže mi taj mladi znanstvenik, - postavljaju uvjet da primim određeni broj točno određenih znanstvenih novaka, a kad vam kažem imena(opet onaj veseli psst…psst) bit će vam jasno da su to tatina djeca. Jasno rekao sam: neću pod tim uvjetima. Neda mi se raditi u takvim okolnostima. I da znate puno mi se naših ljudi koje rade vani, na važnim mjestima, cijenjenih, tuži na slične stvari.
U Slobodnoj Dalmaciji par članaka o Kurjaku i nekom pismu protesta od naših znanstvenika izvana. Koliko sam razumjela već se i strani znanstvenici izražavaju negativno o našoj znanosti.
I sad treba li pitati tko je platio večeru i kako je tajkunov sin prošao ispit?
Iako se bojim da ćemo račun na kraju platiti svi mi.
srijeda, 25.07.2007.
Danas je tako
Što je vrijeme? Ne mislim, naravno, na ove naše vremenske prilike i neprilike, ovu grozotu od visokih temperatura kad ti se čini da ti je mozak jedna obična kaša svega i svačega i da nikad više nećeš biti u stanju suvislo misliti. Ne mislim na takvo vrijeme, iako i ono sudjeluje u okrutnoj igri. Mislim na protok vremena, na vrijeme koje melje i odlazi u prošlost jer u mojim godinama budućnosti u ovom obliku uskoro neće biti. I kad se prepustim crnini, onim tamnim oblacima u kaši vlastitog mozga posumnjam da te budućnosti uopće ima, u bilo kakvom obliku.
Čak nisam tužna niti se samosažaljevam. Naučila sam se izvlačiti imaginarne ladice iz nevidljivih ormara u koje sam smjestila razne interese-radosti koji mi zaokupiraju pažnju i odvuku ih od crnih misli i beznađa. Tog strašnog osjećaja da si se uzalud trudio. Marljivo kao mali mrav, a to uistinu jesam, skupljao svoju zimnicu: prijatelje, susrete, kakvo takvo znanje, putovao svijetom, kupovao slike, kupovao knjige, kupovao razne druge gluposti, radio, radio, radio na sebi, na djeci, na drugima, na odnosima i griješio, griješio toliko puno da ti ne ide u glavu kad se osvrneš, a osvrćem se sve češće da si to ti. Da je to baš tvoj život. Tvoja koža, tvoji osjećaji. Tvoja htjenja, Tvoji zamišljaji, pravila igre, iracionalnosti, a najviše od svega kruta stvarnost godina, bučkuriš staračke kože i glupog očekivanja nečeg novog još uvijek 'mladog' mozga (možda ipak telećeg), iako je trenutno uistinu kaša.
I sad ako se ne zaustavim, ako iz zida ne izleti naročito vesela ladica sa jako puno vedrih i dobrih događaja, rasplakat ću se. Popiti tabletu za smirenje i spavati.
A evo što kaže Houellebecq, kojeg danas više neću čitati:
„ Vidio sam kako se kristalizira cosa mentale, najveća patnja, i u tom sam trenutku napokon mogao reći da sam shvatio. Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici -bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi –puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji. Struktura ljudskog života nevjerojatno je jednostavna, i ja sam se dvadesetak godina u svojim skečevima i scenarijima koristio činjenicom koju sam mogao izreći u nekoliko rečenica. Mladost je razdoblje sreće, njezino jedino životno doba; budući da žive dokoličarski i bezbrižno i idu u školu koja ih zaokuplja samo djelomično, mladi sve svoje vrijeme mogu posvetiti nesputanom slavljenju svoga tijela. Mogu se igrati, mogu plesati, voljeti, nizati zadovoljstva. Mogu se u ranim jutarnjim satima vraćati s nekog tuluma u društvu odabranih seksualnih partnera i gledati povorke neveselih radnika koji idu na posao. Oni su sol zemlje i sve je njihovo, sve im je dopušteno, sve izvedivo. Poslije, nakon što osnuju obitelj i uđu u svijet odraslih, upoznaju brige, mukotrpan rad, odgovornost i životne probleme¸moraju plaćati porez, pokoravati se administrativnim formalnostima i pritom nemoćno gledati kako im isprva polako, a zatim sve brže i brže tijelo nepovratno propada; moraju u vlastitoj kući uzdržavati djecu, koja su im poput smrtnih neprijatelja, moraju ih tetošiti, hraniti, njegovati ih kad su bolesni, osigurati im školovanje i priuštiti im užitke, s tim da to ne traje kao u životinja, tek neko vrijeme, oni vječno ostaju robovi svog potomstva, razdoblje sreće za njih je zauvijek završeno, nastavit će se mučiti do kraja, u sve većoj boli i sve i sa sve gorim zdravstvenim problemima, dok više ne budu ni za što i dok ih, kad postanu starkelje, konačno ne proglase škartom. Djeca im zauzvrat neće biti nimalo zahvalna, baš naprotiv, koliko god se gorljivo trudili, i do kraja će ih , zbog same činjenice da su roditelji, smatrati krivima….
… Mlado tijelo , to jedino poželjno dobro koje je svijet bio kadar proizvesti , rezervirano je samo za mlade, a sudbina je starih raditi i ispaštati. U tome je istinski smisao solidarnosti među naraštajima: jednostavno se radi o istrebljenju svakoga prethodnog naraštaja radi budućega, okrutnom i dugotrajnom istrebljenju, koje ne pruža nikakvu utjehu ili materijalnu i afektivnu naknadu.“
I pitajte me gdje sam. Naravno na radnom mjestu. Smiješim se. Ulijevam snagu i povjerenje svakome tko danas treba moju pomoć.
utorak, 24.07.2007.
Nedoumica i još jedno pitanje
Student je pozvao, nakon položenog ispita ( daleko je Rusalka još diploma od tog veselog studenta) svog profesora na večeru. Profesor je zatim na tu istu večeru pozvao prodekana i još jednog profesora koji je usput upitao: A tko plača večeru?
nedjelja, 22.07.2007.
Pitanje svih pitanja
Ima li netko odgovor na pitanje: Zašto student nakon položenog ispita zove profesora na večeru?
utorak, 17.07.2007.
Michel Houellebecq
Neposredno nakon što je kod nas objavljena prva knjiga, netko mi ga je preporučio, počela sam ga čitati. Inače kupujem knjige. Kad god mogu. Volim ih imati u kući i povremeno ponovo čitati. Mišljenja sam da nakon Borgesa koji je napravio prekretnicu u književnosti na neki način to ponovi radi Houellebecq. U svakom slučaju jedan je od rijetkih autora današnjice kojeg pročitam od riječi do riječi. Do kraja. Na neki je način posve različitog svjetonazora nego sam sama, ali osjećam da ovaj svijet, onako kako je krenuo, može završiti samo kao njegov čovjek budućnosti. Operiran od svakog osjećaja jer je svakodnevnica uistinu tužna sa svim tim starenjem i gubitkom koje starost neminovno nosi. U tjelesnom i duhovnom pogledu. Houellebecq na prvi pogled ( a možda i na drugi pa čak i do kraja) izgleda kao cinik. Nema iluzija. Razgolio je život i priču do kraja, ali pažljiv čitalac vidi da je to na neki način obrana, čak i nada da će negdje netko… biti uz njega i da će možda sreća dodirnuti i njega. U stvari jedinu pravu sreću doživljava kroz seks. Jer to i jest jedina opipljiva sreća i radost kad promatraš stvari na njegov način.
A opet: 'Tjelesna želja, ma kako silovita bila, nikad mi nije bila dostatna da bih nekoga volio, taj je krajnji stupanj mogla doseći samo ako bi joj se, u nekoj neobičnoj mješavini, pridružilo suosjećanje prema željenom biću; svako živo biće, dakako, zaslužuje suosjećanje zbog same činjenice što živi, jer to znači da je izloženo bezbrojnim patnjama; …' Rečenica je izvučena iz romana ' Mogućnosti otoka'.
Sve mi je više jasno da 'čovjek bez cilja' nema šansi. U što se možemo pouzdati i čemu se možemo nadati? Ako je cilj kratkotrajni prolazni trenutak orgazma, a tijelo stari što nam preostaje?
Bila sam na promociji nekog njegovog romana kojem je i sam bio prisutan. Ušao je onako malo pogrbljen kao da osjeća više od onog od čega ga koža i vlastiti mozak brani. Učinilo mi se da je pod djelovanjem alkohola. Kao da bježi od našeg divljenja, očekivanja i kasnijih glupih pitanja. Ne znam zašto vlada mišljenje da pisci mogu sve rastumačiti. Da su sveznalice.
Trudio se odgovarati. Novac svakome dobro dođe, a knjige se moraju nekako prodati. A opet sentimentalni optimist kakva zapravo jesam živi u nadi da i on traži odgovor. I nada se.
subota, 07.07.2007.
Phillip Yancey
Phillip Yancey
Knjigu 'Isus kakvog nisam poznavao' od P. Yancey-a Drago Pilsel je poklonio A. Stankoviću. Činilo se da je Stankoviću to čak bilo neugodno ili se samo meni učinilo.
U svakom slučaju kupila sam je. Dakle autor, odrastao u 'strogoj, fundamentalističkoj (strogo protestantsko okruženje- prakticirala je bijeli rasizam) crkvi na jugu Sjedinjenih Američkih Država, mladi je Phillip Yancey doživio Boga kao roditelja zlostavljača-krutog, srditog, spremnog da osudi svaki pogrešni korak.' Tako piše u zaglavlju knjige u bilješci 'O piscu'.
Te bih retke, iako dolazim iz potpuno različite sredine, mogla potpisati i ja. Prolazila sam kroz iste muke odrastanja u vjeri do nevjerovanja u postojanje Boga pa potom do otkrića Boga posve drugačijeg nego su me o njemu učili, zapravo me Bogom plašili. Čitajući dakle knjigu nalazim poglavlje o blaženstvima. Sramim se onog što sam ja napisala. Na sreću moji postovi prolaze nezapaženo, a ako tko zaluta toplo preporučujem Yancey-a, jer se, poslije onog što on piše, čovjek zamisli o vrijednostima i 'vrijednostima' koje nam nameće potrošačko društvo i kapitalizam koji nije samo divlji izvana nego je 'divlji u srcu' jer nas vraća na: čovjek je čovjeku vuk a država i crkva maćeha. S ljudima koji misle da povijest počinje s njima ( s njima će valjda i umrijeti, jer su smrtni, a to prečesto ili uvijek zaboravljaju. Što je njima iznova sagraditi bolji i veći Dubrovnik.). Gube se vrijednosti koje su se tisućljećima, mukotrpno na razne načine sticale i učile. Često i pogrešne, ali imale su neke parametre na koje smo se oslanjali. Borili se protiv njih ali ih i brusili pokušavajući ih uistinu, te vrijednosti kao i same sebe, učiniti boljima bliže idealima ili Bogu kako tko u što vjeruje.
Evo nečeg iz knjige:
-Da sam sjedio među slušateljima kad je Isus iznosio Blaženstva, piše autor, uvjeren sam da bih otišao zbunjen ili uvrijeđen, a ne utješen. Devetnaest stoljeća kasnije, još uvijek nastojim shvatiti njihov smisao. Ali sad, posebno kad se sjetim svojih tinejdžerskih dana mahnitog legalizma, vidim da se moje shvaćanje razvijalo u fazama.
Nisam, i možda nikad neću biti, spreman izjaviti: „Evo, to znače Blaženstva“. Ali postupno, skoro osmotično, uspio sam ih prepoznati kao važne istine.. Za mene, ona se mogu primijeniti na najmanje trima razinama.
OBEĆANJA KAO MAMCI. U prvoj fazi razumijevanja smatrao sam Blaženstva sredstvom za umirivanje koje je Isus dobacio nesretnima: „Eto, pošto niste bogati i zdravlje vam nije najbolje, a lice vam je vlažno od suza, bacit ću vam nekoliko zgodnih fraza da biste se bolje osjećali.“ Kasnije je moj cinizam izblijedio a moja vjera ojačala, vidio sam u njima stvarna obećanja bitna za Isusovu vijest.
….. Izgledi za buduće nagrade ( da će se dugačka Gospodnja ruka ispružiti prema pravdi, vjerovati da će jednog dana raspršiti oholice, a neznatne uzvisiti i gladne nasititi dobrima) ni u kom slučaju ne dokidaju našu potrebu da se sada, u ovom životu, borimo za pravdu. Ali je jasna povijesna činjenica da za osuđenike u sovjetskom gulagu, za robove u Americi i kršćane u rimskim kavezima, koji su čekali na red da se suoče sa divljim zvijerima, obećanje nagrade nije bilo izvor srama već nade. Ona vas održava u životu. Ona vam dopušta da unatoč svemu vjerujete u pravednog Boga. Kao zvono koje se oglašava s drugog svijeta, Isusovo obećanje o nagradama objavljuje da, bez obzira kako sada stvari stoje, zlo nema budućnosti, samo dobro.-
Itd, itd… Osobno se veselim činjenici da sve ono o čemu P.Yancey govori korespondira sa mojim načinom razmišljanja. Skoro pa mi nije rekao ništa novo, ali rekao je to na razumljiv i jednostavan način, kako već američki autori rade, a da ipak nije profanirao vjeru, što također znaju napraviti.
srijeda, 04.07.2007.
Drago Pilsel
Gledala sam Dragu Pilsela u emisiji Nedjeljom u dva. Uistinu je prošao katarzu i vrlo je spreman o tome govoriti. Sredina u kojoj je odgajan nije mu išla na ruku u otkrivanju istine. Ali tome se nije čuditi. Svi ti naši nesretni politički emigranti pobjegli su iz Hrvatske jer bi po svoj prilici u Jugoslaviji izgubili glavu kao mnogi koji su ostali. U najmanju ruku završili bi u dugogodišnjem zatvoru. Podržavali su NDH jer je konačno bila 'slobodna Hrvatska'. Ostali su u emigraciji zacementirani u svojim uvjerenjima. Nisu shvaćali da je to daleko od istine i da će zbog postupaka ustaša između 1941 i 1945 Hrvatska još više stradati. A možda bi i inače stradala- tako joj je bilo zapisano u zvijezdama. Mi čiji su roditelji ostali u Hrvatskoj znamo kako je biti dijete zatvorenika i živjeti u Jugoslaviji koja je trajala punih četrdeset i pet godina. Dijete sam zatvorenika i usto vjernica. Kroz sve te godina moja je obitelj nalazila utjehu u crkvi. A onda je došla slobodna Hrvatska.
Osobno prošla sam katarzu vrlo sličnu Dragi Pilselu. Znam da se Hrvatska mora na svaki način ograditi i osloboditi od zločina počinjenih za vrijeme NDH-a. Jer zločini su počinjeni i u to ne treba sumnjati.
A što se dogodilo sa crkvom u Hrvata? Živi li još u uvjerenju da će priznaju li se zločini NDH-a Hrvatska biti ponovo izgubljena? Čega se plaši? Ateista? Jugoslavije?
Ili možda činjenice da se antifašizam uporno izjednačuje sa komunizmom?
Sve su to vrlo ozbiljna pitanja i na kraju stanja nacije koja se nepotrebno dijeli na lijevu i desnu opciju. Kao da svi jašu na pogrešnim premisama. Stanković se trudi, recimo to tako, prikazati sve strane ali ja mislim bez dobrog političkog angažmana i podrške nepristranih povjesničara, sociologa, psihologa i sličnih zvanja i institucija nema nam pomoći.
Drago Pilsel je po mom sudi istinski kršćanin. Glas u pustinji. Čestitam mu i na otvorenosti.
