Što je vrijeme? Ne mislim, naravno, na ove naše vremenske prilike i neprilike, ovu grozotu od visokih temperatura kad ti se čini da ti je mozak jedna obična kaša svega i svačega i da nikad više nećeš biti u stanju suvislo misliti. Ne mislim na takvo vrijeme, iako i ono sudjeluje u okrutnoj igri. Mislim na protok vremena, na vrijeme koje melje i odlazi u prošlost jer u mojim godinama budućnosti u ovom obliku uskoro neće biti. I kad se prepustim crnini, onim tamnim oblacima u kaši vlastitog mozga posumnjam da te budućnosti uopće ima, u bilo kakvom obliku.
Čak nisam tužna niti se samosažaljevam. Naučila sam se izvlačiti imaginarne ladice iz nevidljivih ormara u koje sam smjestila razne interese-radosti koji mi zaokupiraju pažnju i odvuku ih od crnih misli i beznađa. Tog strašnog osjećaja da si se uzalud trudio. Marljivo kao mali mrav, a to uistinu jesam, skupljao svoju zimnicu: prijatelje, susrete, kakvo takvo znanje, putovao svijetom, kupovao slike, kupovao knjige, kupovao razne druge gluposti, radio, radio, radio na sebi, na djeci, na drugima, na odnosima i griješio, griješio toliko puno da ti ne ide u glavu kad se osvrneš, a osvrćem se sve češće da si to ti. Da je to baš tvoj život. Tvoja koža, tvoji osjećaji. Tvoja htjenja, Tvoji zamišljaji, pravila igre, iracionalnosti, a najviše od svega kruta stvarnost godina, bučkuriš staračke kože i glupog očekivanja nečeg novog još uvijek 'mladog' mozga (možda ipak telećeg), iako je trenutno uistinu kaša.
I sad ako se ne zaustavim, ako iz zida ne izleti naročito vesela ladica sa jako puno vedrih i dobrih događaja, rasplakat ću se. Popiti tabletu za smirenje i spavati.
A evo što kaže Houellebecq, kojeg danas više neću čitati:
„ Vidio sam kako se kristalizira cosa mentale, najveća patnja, i u tom sam trenutku napokon mogao reći da sam shvatio. Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici -bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi –puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji. Struktura ljudskog života nevjerojatno je jednostavna, i ja sam se dvadesetak godina u svojim skečevima i scenarijima koristio činjenicom koju sam mogao izreći u nekoliko rečenica. Mladost je razdoblje sreće, njezino jedino životno doba; budući da žive dokoličarski i bezbrižno i idu u školu koja ih zaokuplja samo djelomično, mladi sve svoje vrijeme mogu posvetiti nesputanom slavljenju svoga tijela. Mogu se igrati, mogu plesati, voljeti, nizati zadovoljstva. Mogu se u ranim jutarnjim satima vraćati s nekog tuluma u društvu odabranih seksualnih partnera i gledati povorke neveselih radnika koji idu na posao. Oni su sol zemlje i sve je njihovo, sve im je dopušteno, sve izvedivo. Poslije, nakon što osnuju obitelj i uđu u svijet odraslih, upoznaju brige, mukotrpan rad, odgovornost i životne probleme¸moraju plaćati porez, pokoravati se administrativnim formalnostima i pritom nemoćno gledati kako im isprva polako, a zatim sve brže i brže tijelo nepovratno propada; moraju u vlastitoj kući uzdržavati djecu, koja su im poput smrtnih neprijatelja, moraju ih tetošiti, hraniti, njegovati ih kad su bolesni, osigurati im školovanje i priuštiti im užitke, s tim da to ne traje kao u životinja, tek neko vrijeme, oni vječno ostaju robovi svog potomstva, razdoblje sreće za njih je zauvijek završeno, nastavit će se mučiti do kraja, u sve većoj boli i sve i sa sve gorim zdravstvenim problemima, dok više ne budu ni za što i dok ih, kad postanu starkelje, konačno ne proglase škartom. Djeca im zauzvrat neće biti nimalo zahvalna, baš naprotiv, koliko god se gorljivo trudili, i do kraja će ih , zbog same činjenice da su roditelji, smatrati krivima….
… Mlado tijelo , to jedino poželjno dobro koje je svijet bio kadar proizvesti , rezervirano je samo za mlade, a sudbina je starih raditi i ispaštati. U tome je istinski smisao solidarnosti među naraštajima: jednostavno se radi o istrebljenju svakoga prethodnog naraštaja radi budućega, okrutnom i dugotrajnom istrebljenju, koje ne pruža nikakvu utjehu ili materijalnu i afektivnu naknadu.“
I pitajte me gdje sam. Naravno na radnom mjestu. Smiješim se. Ulijevam snagu i povjerenje svakome tko danas treba moju pomoć.
Post je objavljen 25.07.2007. u 09:03 sati.