Phillip Yancey
Knjigu 'Isus kakvog nisam poznavao' od P. Yancey-a Drago Pilsel je poklonio A. Stankoviću. Činilo se da je Stankoviću to čak bilo neugodno ili se samo meni učinilo.
U svakom slučaju kupila sam je. Dakle autor, odrastao u 'strogoj, fundamentalističkoj (strogo protestantsko okruženje- prakticirala je bijeli rasizam) crkvi na jugu Sjedinjenih Američkih Država, mladi je Phillip Yancey doživio Boga kao roditelja zlostavljača-krutog, srditog, spremnog da osudi svaki pogrešni korak.' Tako piše u zaglavlju knjige u bilješci 'O piscu'.
Te bih retke, iako dolazim iz potpuno različite sredine, mogla potpisati i ja. Prolazila sam kroz iste muke odrastanja u vjeri do nevjerovanja u postojanje Boga pa potom do otkrića Boga posve drugačijeg nego su me o njemu učili, zapravo me Bogom plašili. Čitajući dakle knjigu nalazim poglavlje o blaženstvima. Sramim se onog što sam ja napisala. Na sreću moji postovi prolaze nezapaženo, a ako tko zaluta toplo preporučujem Yancey-a, jer se, poslije onog što on piše, čovjek zamisli o vrijednostima i 'vrijednostima' koje nam nameće potrošačko društvo i kapitalizam koji nije samo divlji izvana nego je 'divlji u srcu' jer nas vraća na: čovjek je čovjeku vuk a država i crkva maćeha. S ljudima koji misle da povijest počinje s njima ( s njima će valjda i umrijeti, jer su smrtni, a to prečesto ili uvijek zaboravljaju. Što je njima iznova sagraditi bolji i veći Dubrovnik.). Gube se vrijednosti koje su se tisućljećima, mukotrpno na razne načine sticale i učile. Često i pogrešne, ali imale su neke parametre na koje smo se oslanjali. Borili se protiv njih ali ih i brusili pokušavajući ih uistinu, te vrijednosti kao i same sebe, učiniti boljima bliže idealima ili Bogu kako tko u što vjeruje.
Evo nečeg iz knjige:
-Da sam sjedio među slušateljima kad je Isus iznosio Blaženstva, piše autor, uvjeren sam da bih otišao zbunjen ili uvrijeđen, a ne utješen. Devetnaest stoljeća kasnije, još uvijek nastojim shvatiti njihov smisao. Ali sad, posebno kad se sjetim svojih tinejdžerskih dana mahnitog legalizma, vidim da se moje shvaćanje razvijalo u fazama.
Nisam, i možda nikad neću biti, spreman izjaviti: „Evo, to znače Blaženstva“. Ali postupno, skoro osmotično, uspio sam ih prepoznati kao važne istine.. Za mene, ona se mogu primijeniti na najmanje trima razinama.
OBEĆANJA KAO MAMCI. U prvoj fazi razumijevanja smatrao sam Blaženstva sredstvom za umirivanje koje je Isus dobacio nesretnima: „Eto, pošto niste bogati i zdravlje vam nije najbolje, a lice vam je vlažno od suza, bacit ću vam nekoliko zgodnih fraza da biste se bolje osjećali.“ Kasnije je moj cinizam izblijedio a moja vjera ojačala, vidio sam u njima stvarna obećanja bitna za Isusovu vijest.
….. Izgledi za buduće nagrade ( da će se dugačka Gospodnja ruka ispružiti prema pravdi, vjerovati da će jednog dana raspršiti oholice, a neznatne uzvisiti i gladne nasititi dobrima) ni u kom slučaju ne dokidaju našu potrebu da se sada, u ovom životu, borimo za pravdu. Ali je jasna povijesna činjenica da za osuđenike u sovjetskom gulagu, za robove u Americi i kršćane u rimskim kavezima, koji su čekali na red da se suoče sa divljim zvijerima, obećanje nagrade nije bilo izvor srama već nade. Ona vas održava u životu. Ona vam dopušta da unatoč svemu vjerujete u pravednog Boga. Kao zvono koje se oglašava s drugog svijeta, Isusovo obećanje o nagradama objavljuje da, bez obzira kako sada stvari stoje, zlo nema budućnosti, samo dobro.-
Itd, itd… Osobno se veselim činjenici da sve ono o čemu P.Yancey govori korespondira sa mojim načinom razmišljanja. Skoro pa mi nije rekao ništa novo, ali rekao je to na razumljiv i jednostavan način, kako već američki autori rade, a da ipak nije profanirao vjeru, što također znaju napraviti.
Post je objavljen 07.07.2007. u 16:56 sati.