Ne znam je li se i drugima događa ali kod mene kad se o nečemu priča ili netko spomene nečije ime ili događaj onda se ta tema zavrti nekoliko dana i neprekidno upozorava na sebe. A radi se o slijedećem: Prijateljica koja je sveučilišni profesor vrlo mi često priča svoje zgode i nezgode na dotičnom fakultetu. Uvijek uz ono pst da nitko ne čuje. Sjedimo napr. tako na kavi i ona govori, priča okrećući se nepovjerljivo oko sebe. Spušta glas. I zidovi imaju uši, kaže, posumnjam u paranoju, ali Split je mali grad i svašta je moguće. Tako mi kaže da je nedavno bila pozvana na neku večeru. Jedan profesor s kojim nije baš u najboljim odnosima ju je zvao. Rekao je da će biti još jedan kolega i student koji je upravo položio kod njega ispit.
-Gledaj, pitam ga, a tko plaća večeru?
-Što te briga, nevažno, kaže on, - imam neku ideju. Uključuje i tebe, zanimat ćete, dođi.
-Znaš to su ti oni tipovi samouvjereni, uvijek s novim idejama, bez krzmanja, baš ga briga što tko misli važno je da njegova ideja prođe.
Moja, borbena uvijek protiv vjetrenjača, prijateljica pristane na večeru, znatiželjna je. Kopkalo je tko plaća večeru, ali na kraju kaže: -Tolike su promjene. Drmaju se stolice. Svašta se govori. Ja nemam nikakvo zaleđe. A opet, ako je bilo što sumnjivo mogu platiti i sama.
-I sad, kaže mi, -moje zaprepaštenje je bilo ogromno. Govorilo se o nekoj novoj katedri- (neću ulaziti u detalje jer bi se odmah sve znalo, a zamoljena sam za diskreciju, ali frigaj ti tajnu koju nitko ne zna) . U pola večere pojavio se i studentov otac- lokalni tajkun koji je zainteresiran on bi priču financirao, naravno, nije trebalo ni spomenuti tu bi bilo mjesta i za njegovog sina. Bilo mi je odmah sve jasno, kaže moja prijateljica vrlo uzrujana. -Jasno ti je da sam večeru platila sama. Nisam niti ostala do kraja. Ispričala sam se, ali bilo im je jasno. Znala sam da se nešto kuha, ali do te mjere.
Nastavila mi je pričati sa bezbroj imena i psst umješanih u priču.
Sve mi se ili bar slično ponovilo za nekoliko dana u razgovoru sa jednim mladim znanstvenikom koji stvara karijeru vani a bilo mu je ponuđeno da se vrati.
-Ali, kaže mi taj mladi znanstvenik, - postavljaju uvjet da primim određeni broj točno određenih znanstvenih novaka, a kad vam kažem imena(opet onaj veseli psst…psst) bit će vam jasno da su to tatina djeca. Jasno rekao sam: neću pod tim uvjetima. Neda mi se raditi u takvim okolnostima. I da znate puno mi se naših ljudi koje rade vani, na važnim mjestima, cijenjenih, tuži na slične stvari.
U Slobodnoj Dalmaciji par članaka o Kurjaku i nekom pismu protesta od naših znanstvenika izvana. Koliko sam razumjela već se i strani znanstvenici izražavaju negativno o našoj znanosti.
I sad treba li pitati tko je platio večeru i kako je tajkunov sin prošao ispit?
Iako se bojim da ćemo račun na kraju platiti svi mi.
Post je objavljen 26.07.2007. u 13:11 sati.